Ljudi moji, je li to moguće? Ni u najluđim scenarijima nisam očekivao da ću u nekoj prilici citirati sam sebe, ali eto i to se dogodilo. U prošlotjednoj kolumni napisao sam: „I kad pomisliš da je hrvatsko pravosuđe doseglo svoj vrhunac upitnih i diskutabilnih odluka, isto to pravosuđe tvoju utopističku misao pretvori u balon od sapunice koji u jednom trenu samo nestane. Kao da ga nikad nije ni bilo. ...Visoki sud potrudio se ljestvicu pravosudnih apsurda podići još više.“

Pretpostavljao sam da smo jedno vrijeme mirni, ali pretpostavka je majka svih…

Ne mogu još shvatiti o čemu se točno radi, ali rekao bih da su hrvatski sudovi započeli s natjecanjem. Natjecanjem čija pravila i kriteriji nisu potpuno jasni hrvatskoj javnosti. Disciplinu znamo – čudne i upitne pravosudne odluke. Ne znamo koju će nagradu osvojiti pobjednik, ali imamo svojevrsni pravosudni „Citius, altius, fortius!“ 

Tko će „brže, više, jače“ od hrvatskih sudova još uvijek ne znamo, ali rekao bih da je pravosudna Pandorina kutija otvorena. Po svemu sudeći, otvorena će i ostati. 

Zatvorite ju. 

Ukoliko je prošli tjedan još uvijek bio kvalifikacijski, sudac Općinskog suda u Zagrebu izborio je direktni ulazak u finale. Uz opširno obrazloženje na čak osamnaest stranica donesena je odluka tj. Rješenje o osiguranju da budem precizan, kojom se portalu H-alter privremeno zabranjuje da objavljuje tekstove o Poliklinici za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba kao i o ravnateljici Gordani Buljan Flander.

Dobro došli u srednji vijek. Laku noć Hrvatska - 21.09.2021. u 07:53. Vrijeme kad je sudac elektronički potpisao spomenuto Rješenje. Ukoliko me sjećanje dobro služi, mislim da je ovo prva situacija u kojoj jedan sud zabranjuje jednom portalu pisanje o određenoj temi. Prošlog tjedna u Hrvatskoj dogodio se presedan jer na ruke slobodnih medija sudac je odlučio staviti lisice. Novinarska sloboda govora prošlog tjedna ušutkana je.  „Silenzio stampa“ dobila je svoju novu inačicu. Napredniju, hrvatsku verziju. 

21.09.2021., dan kad je hrvatsko pravosuđe donijelo ovakvu šokantnu odluku svi moramo dobro upamtiti jer nameće se pitanje – što slijedi? Koliko daleko i u kojem smjeru sve zajedno to može otići. Gdje je kraj?

Novinarka Jelena Jindra napisala je niz članaka o Poliklinici za zaštitu djece i mladih grada Zagreba. Svoje tekstove napisala je nakon razgovora s desecima roditelja, koji su podijelili svoja iskustva suradnje s poliklinikom i ravnateljicom Flander. Nezadovoljna napisanim tekstovima, ravnateljica je krajem kolovoza zatražila pomoć suda koji je u rekordno brzom roku (nakon samo dvadeset i dva dana) portalu zabranio daljnje pisanje o klinici.

Pročitao sam nekoliko članaka i prema pisanju novinarke Jindre, određeni problemi u sustavu postoje. Osim Centra za socijalnu skrb često se spominje i Poliklinika. 

Bez obzira na to što je tekstovima napisano i koliko god članci nisu po volji onih koji se u istima „prozivaju“, ne smije se dogoditi da sud novinaru ili portalu zabrani pisanje o određenoj temi, ustanovi ili osobi. No, općinski sud dokazao je da se smije. I da je moguće. Novinarstvo, novinari i mediji u cijelom svijetu imaju određeni utjecaj i tako je od samih početaka. Trebali bi kao i sudstvo i policija biti potpuno neovisni. 

Uvjeren sam kako svatko od vas ima određene medijske favorite. Nekima vjerujete više, nekima manje. Neki su vam simpatični, a neki ne. Za neke medije govori se da su u službi lijevih ili desnih. Pozicije ili opozicije. Na sreću, u digitalno doba u kojem živimo i nikad raznovrsnije medijske ponude – svatko može birati ono što želi gledati, čitati, slušati i u određeni medijski sadržaj vjerovati. Bili ti mediji crveni ili plavi, zeleni ili žuti, liberalni ili konzervativni, potpuno slobodni ili o nekom ovisni. 

Bez obzira na sadržaj, u slobodu medija ne smije se dirati jer svaka država treba medije. Svaki medij treba publiku i svaka publika treba medije. Ne nazivaju novinare bez razloga sedmom silom. Imaju određenu snagu i moć, utječu na javno mnijenje.

Ukazuju na nepravilnosti, pokreću pozitivne promjene, a vrlo često i prokazuju. Da nema novinara, mnoge afere nikad ne bi bile otkrivene i javnost za njih nikad ne bi saznala. Prisjetite se samo koliko afera su u Hrvatskoj otkrili upravo novinari. Samo zato jer postoji nešto što se zove sloboda medija, a ta sloboda dovedena je prošlog tjedna u pitanje. Hrvatsko pravosuđe jednoj je novinarki i jednom portalu dalo crveni karton. Sramotno, ali istinito. 

Kako u svakodnevnom životu svaka naša odluka sa sobom donosi i moguće posljedice, takva je i situacija sa svakim novinarskim tekstom ili prilogom. Snosimo odgovornost za svaku napisanu ili izrečenu riječ. 

U to sam sam se uvjerio na vlastitoj koži zbog jednog teksta iz 2019. kad sam u jednoj kolumni s ljudske strane preispitivao suca zbog vrlo diskutabilne odluke u jednom groznom slučaju. Prozvani sudac našao se uvrijeđenim, slao dopise nakladniku, glavnom uredniku. Spomenuo i tužbu protiv mene. Taj pravosudni zaplet još uvijek čekam. 

Javnost vrlo često zauzima stav, a ponekad na prvu osuđuje novinare. Imali smo nedavnu situaciju na relaciji Marko Perković Thompson – Danka Derifaj. Moja kolegica samo je radila svoj posao, istraživala priču. Doživjela je rijetko viđenu količinu uvreda i ozbiljnih prijetnji od strane onih koji pjevača simpatiziraju bez da su poslušali obje strane priče. Na koncu je i sud u Splitu potvrdio kako pjevač nije vlasnik sporne terase, a autori prijetećih poruka posipali su se pepelom. 

Oni čija se imena ponekad u negativnom kontekstu spominju u medijima, koliko god oni nama bili (ne)dragi zbog toga nisu sretni i to je razumljivo. 

Nekoliko stvari u priči oko poliklinike i ravnateljice Flander i dalje mi je nejasno. Na stranu što je zagrebački gradonačelnik odlučio smijeniti upravno vijeće, ali i ravnateljica sama je podnijela ostavku. Po meni je to čin predaje. Ja bih se u njezinom slučaju rukama i nogama borio da dokažem ispravnost svih donesenih odluka. I ustanove i mene kao osobe na čelu te ustanove. 

Ravnateljicu Poliklinike znam kao i većina nas. Iz medija u kojima se pojavljivala. Ne znam kako radi te radi li to što radi dobro ili loše. Ne mogu i ne želim preispitivati, a najmanje što želim je osuđivati njezine kompetencije i stručnost. To je posao nekih drugih službi. 

Odlučila je odstupiti s mjesta ravnateljice i to je stvar izbora na koji ima pravo. Jedino čime se ne mirim je njezin utjecaj koji je očito dovoljno jak kad može sudski ishodovati zabranu objavljivanja određenih sadržaja na određenom portalu te na taj način izravno utjecati na slobodu medija. Svoju istinu mogla je dokazati na brojne druge načine. Slobodu medija i novinare nije trebala dirati. Niti ona, a niti sudac. 

Novinari snose odgovornost za svoj dio posla. Makar svoju istinu trebali tražiti na sudu. Osnovni postulati naše struke – istinitost, poštenje, točnost, uravnoteženost, nepristranost i objektivnost i dalje su nešto čega se većina nas slijepo drži. 

Poštovani sude, slobodu nam ne dirajte. Ni pod koju cijenu. (25.09.2021., 13:08)

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva