Wake up! Grab a brush and put a little makeup! 

Jedva sam se nagovorila da sjednem za kompjuter i počnem pisat - zapravo, samo da počnem pisat, za kompjuterom sjedim već danima jer igram Heroes, što nekima od vas vjerojatno ne znači ništa, ali neki znaju točno o kakvoj predivnoj stvari pričam. 

Jednom davno, kad sam bila mlađa, videoigre su bile ozbiljan problem za moju mamu jer mi nije mogla objasnit da ne možeš sjedit za kompjuterom 8, 12 ili 20 sati i ignorirat svijet, ali danas igram drugačije - smijem samo u siječnju, sad kad se ionako ništa ne događa, i ljeti, kad se opet ništa ne događa. Za razliku od 16-godišnje verzije mene, ova starija ima i pauze za stvarni svijet - dok igram, usput perem veš, vješam ga i radim sve ostale stvari po kući koje rade odrasli ljudi. Sve je stvar organizacije i balansa, nema potrebe da se ograničavam i branim si stvari koje me iskreno vesele. 

Siječanjsko-ljetni period u kojem igram mi je najdraži na svijetu jer imam osjećaj da sam opet dijete - s tim da sad nema zadaće i lektire, što je predivan bonus. 

U vrijeme kad sam najviše igrala, bila sam relativno normalno dijete. Kad kažem normalno dijete, mislim dijete koje je išlo u školu, povremeno pisalo zadaću (ali češće ne) i najvažnije - bila sam dijete koje je izgledalo onako kako djeca trebaju izgledat - ne baš najbolje.

Ne govorim da sam bila ružno dijete - to je ionako stvar ukusa - govorim da sam bila dijete koje nije imalo pojma kako funkcionira moda, čupanje obrva, ni šminka. Šminkat sam se naučila s 23, na Youtubeu, a do tad sam šminku koristila toliko krivo da bi se Saša Joković onesvijestio. 

Da vam bolje ilustriram svoj pristup šminkanju, izvolite jedan moj klasični look koji sam ponosno nosila za sve važne prigode; prejako počupane obrve koje su išle u luk koji izgleda kao da ga je netko napravio šestarom - kažu da obrve moraju bit sestre blizanke, a moje nisu bile ni sestrične u drugom koljenu. 

Podnaslov čiji je posao da vam olakša čitanje

Glavni makeup adut mi je bilo sjenilo iz palete koja je dolazila u četiri nijanse ljubičaste - ne jedno kao baza, pa drugo u kut oka da se stvori lijepa dubina, nego jedno na drugo, na treće, na četvrto. Paleta je vjerojatno dopuštala mogućnost da sve izgleda lijepo, ali moje je bilo vrlo slojevito i vrlo zakoreno - kao zid koji je netko loše zakrpao gipsom, pa onda još jednom, pa onda još. 

Puder u nijansi koja opet nije ni sestrična u drugom koljenu nijanse koja meni treba - isključivo do ruba lica, nikad “izblendano” do vrata. Constance Caroll ruž (onaj koji smo kupovali na placu) u prekrasnoj sedefastoj nijansi kromirane kvake za vrata, Max Factor Pan Stick u još jednoj srebrnoj nijansi - on je trebao biti highlighter, ali ja sam ga stavljala gdje god mi je bilo drago, a bilo mi je drago svugdje. I sjajilo, jedno i jedino, ono s kuglicom koje si mogao kupit na placu kod tete koja prodaje i “3 za 10” čokolade. Na njemu je pisalo da ima okus jagode, ali samo je imalo okus starog - i svejedno je bilo najbolje na svijetu. 

Od frizura sam imala tri svečane opcije; sitne pletenice (one za koje danas kažu da su “cultural appropriation), špangice s leptirima i naravno, vječni klasik i dokaz kvalitetnog i modno osviještenog djetinjstva - cik-cak razdjeljak. Za doček nove godine smo u Nami kupovali lak za kosu sa šljokicama - bio je 12 kuna, što je zvučalo kao previše kuna za jednu noć, ali uvijek se isplatilo. Da sam imala Hairagami, imala bi još opcija, ali mama mi ga je odbijala kupit iako sam ju to često molila nakon odgledane reklame na tv prodaji. 

Izgledala sam potpuno pogrešno većinu vremena, ali da ste me tad pitali, rekla bi vam da ne izgledam ništa puno drugačije od Britney Spears, koja je u to vrijeme bila definicija ženske ljepote. 

I hvala Bogu da je bilo tako - ima nešto prekrasno i romantično u činjenici da kao dijete izgledaš kao mala maškara koja ne zna koristit proizvode za uljepšavanje, a istovremeno misliš da izgledaš super. 

To je za mene definicija sretnog djetinjstva - beauty dezinformiranost i potpuni izostanak opterećenosti točnom šminkom i frizurom. Ja sam radila kako mislim da treba i ništa mi nije falilo. 

Danas znam puno bolje, ali svejedno se rado sjetim one male curice koja nije imala pojma i bila si je baš lijepa. 

Još jedan podnaslov za ugodnije čitanje

Krajem prošle godine, možda par dana prije novogodišnje proslave na kojoj nisam imala šljokice u kosi, počela sam malo aktivnije koristiti TikTok - kažu ljudi da je super kad ga shvatiš, a sad kad sam ga donekle shvatila, mogu potvrdit da nije baš toliko loš.

Jedna od prvih osoba koja mi se pojavila na feedu je cura (iz Hrvatske) koja snima “get ready with me” sadržaj - najčešće se šminka prije škole, a ja sam se brzo “navukla” i pogledala hrpu videa. Htjela sam se na trenutak vratit u vrijeme kad sam išla u srednju, a ona često spominje detalje koji stvaraju upravo tu atmosferu - koje predmete ima, tko danas pita, koji ispit piše i kad ima tjelesni… nije da sam bila veliki fan školskih klupa, ali bilo se lijepo prisjetit stvari koje ti prolaze kroz glavu u periodu kad ti je najveći problem ispit iz povijesti (i bijela majica za tjelesni). 

“Kakav predivan povratak u vrijeme”, pomislila sam dok sam gledala treći ili četvrti video, “imam osjećaj kao da gledam sebe i da se skoro ništa nije promijenilo.”

Nope. Krivo. 

Znate ono kad dođete u neku stranu državu pa doživite kulturološki šok? 

Meni se zadnji put dogodio u Indiji (ako ne računamo šok koji svi doživimo kad pokušavamo nešto obavit na šalteru), a dok sam gledala njeno spremanje za školu, doživjela sam ga dvaput. 

Prvi je bio kad sam saznala koliko ima godina - ja sam odlučila da ima 15 ili 16, a onda sam naišla na video u kojem kaže “ovo mi je zadnja godina osnovne škole.”

Ako nije pala razred, a nije jer često spominje petice iz ispita, ima četrnaest, možda petnaest, ali ovo prvo je izglednije - što nije nimalo problematično dok ne shvatiš da gledaš 14-godišnju djevojčicu koja se šminka onako kako sam ja naučila tek s 23. Nije to loše, bravo, svaka čast, ali nisam se mogla oteti dojmu da propušta čaroban period djetinjstva u kojem je sasvim normalno izgledat krivo. 

Drugi šok je uslijedio kad sam vidjela što sve koristi, ne samo od dekorativne, nego i od preparativne kozmetike. 

Izvolite još jedan primjer za ilustraciju - znam da već znate da neće bit ni sličan mojem primjeru od maloprije. 

Treći podnaslov, vjerojatno ne i zadnji

“Prvo sam napravila double-cleansing” - double cleansing je super, prakticiram ga svakodnevno, ali moja definicija čišćenja i pranja lica s 14 je bila malo drugačija. Ako sam imala šminku, što je bilo rijetko, prvo je išlo mamino mlijeko za skidanje šminke - u kombinaciji s onom vatom koja je dolazila u komadu i trgala se po potrebi - a onda voda i gel za tuširanje. Ovo njeno je puno bolje, ali kad imaš 14, sve je manje-više dobro, pod uvjetom da nemaš problematičnu kožu.

“Imala sam prišt ali smanjio se jer sam stavila “pimple-patch”” - opet odlično, opet miljama daleko od moje verzije. U moje vrijeme (kako vole reć stari ljudi, dakle mi iz 80-ih), prištevi su se rješavali na jedan od tri načina - istiskivanje (što ne valja, ali tko ima dovoljno samokontrole da to ne napravi?), tretiranje vatom natopljenom alkoholom (opet ne valja, opet smo svi mislili da smo praktički dermatološki geniji) i pasta za zube prije spavanja (jer smo negdje pročitali da isušuje prišteve).

Btw, digresija, ali ne velika - neki dan mi je na Youtubeu iskočio oglas koji kaže “radi li vaša pasta za zube dovoljno?” Zaključak na kraju oglasa je da ne radi i da treba kupit tu neku koja je čarobna - i sigurno je odlična, ali fale mi vremena kad je definicija čarobne paste bila ona Aquafresh u tri boje. Danas, kad su paste za zube nemjerljivo bolje od onih koje smo mi koristili (tako barem “kaže 9 od 10 stomatologa”), i dalje postoji potreba za tom jednom koja, za razliku od ovih ostalih, stvarno radi dovoljno. Kraj digresije, idemo se nastavit spremat za školu. 

“Na lice prvo stavljamo hijaluronski tonik u spreju” - kupila sam ga odmah sljedeći dan, diskretno posramljena što me to naučila djevojčica koja se još nije susrela s intervalima i potencijama.

“Onda hijaluronski serum” - jesam spomenula da ima 14 godina? Jesam, jesam. Hijaluronski serum obožavam - SAD, s 38, a koristim ga nekoliko godina, što sigurno znači da malo kasnim, ali sigurno ne kasnim 24 godine. 

“Hidratantna krema” - ona ima neku skupu, viralnu koju je jedva nabavila u Sephori jer za nju postoji wishlista, moja hidratantna krema s 14 je bila mamina krema u plavoj, metalnoj kutijici i koristila se za lice, laktove, stopala i možda neka sobna vrata koja škripe.

“SPF” - bravo, to je uvijek pohvalno. 

Nismo još ni došli do šminke, a već smo potrošili minimalno 100 eura. Btw, mala nije pripadnik zlatne mladeži, što je možda nebitno, ali za slučaj da netko želi reć “a lako je njoj…” 

“Sad ide primer” - što biste mislili da ste s 14 negdje pročitali riječ “primer?” Ja bi mislila da netko iz Srbije pokušava reć “primjer”, a isto bi vjerojatno mislila s 20. 

“Ovaj Drunk Elephant je savršen” - ne znam, nisam probala, samo znam da bi mi se mama nasmijala u lice da sam ga tražila u osnovnoj školi, točno onako kako se smijala za Hairagami. 

“Onda concealer na podočnjake” - koje nema, ali lako za to… nama je korektor služio da prekrije prišteve nakon tretmana alkoholom i pastom za zube. 

“Onda stavljam ovaj tinted serum” - četkom i beauty blenderom, jasno, što je bolja opcija od prsta i dlana, ali mi smo s 14 preživjeli bez foundation brusheva, blending brusheva i duo-fiber buffer brusheva. Pišem na engleskom jer ona tako govori, a i ne znam kako se prevode imena četki. U mojoj kući su postojale tri četke - jedna za wc, jedna za zube (zapravo tri jer nas je bilo troje) i mamina četka za rumenilo koja je bila dovoljno gruba da bi vjerojatno mogla poslužit i za wc. 

Nakon tinted seruma je stavila i puder (opet četkom i beauty blenderom), pa setting powder, pa sprej za fiksiranje, što je odlična stvar… i još jedna stvar za koju nisam čula sigurno do treće godine faksa. Znam, nije mala kriva što ja nisam imala pojma, ali mislim da shvaćate što želim reć. 

“Na očima radimo natural smokey-eye” - prije toga ide eyeshadow primer, pa bazno sjenilo koje se nanosi flat brushem, pa kombinacija manevara koji uključuju crease brush, blending brush i angled detailer brush. Ovi kistovi bi omogućili i onoj mojoj ljubičastoj paleti da izgleda dobro, ali tko je imao kistove s 14, a da nisu bili za likovni? Nitko. 

Nakon toga ide tuš (koji sam ja donekle svladala, ali svaki četvrti put ipak dokažem da nisam), pa maskara prije koje ide eyelash primer (!!!) i sad možemo na obrve. 

Ne znam kako ste vi popunjavali obrve s 14, vjerojatno nikako - ja sa 16 sam svoje pepeljasto plave šestar-lukove počela “uljepšavat” olovkom na kojoj je pisalo “blonde”, a rezultat je bio “oranž.” 

Njene se prvo začešljavaju brow brushem, pa se mažu brow gelom, pa se popunjavaju olovkom koja je u nijansi koja joj paše, što je super, ali iz moje perspektive, NEDOPUSTIVO. Šalim se, naravno, sasvim je dopustivo, ali ja se obožavam prisjetit svojih najgorih obrva i mislim da je zdravo proć kroz tu fazu. 

“Sljedeće ću izvuć konture contour stickom jer zašto ne?!” - odakle da krenem, prekrasna, mlada djevojko? Imam ja contour stick i nekad ga koristim, ali u osnovnoj školi nisam znala za riječ “konture” - ako i jesam, nisam ju povezivala sa šminkanjem. 

Za kraj je te konture izblendala beauty blenderom, dodala rumenilo i bronzer - “i naravno, highlighter.”

“Još malo spreja za fiksiranje i spremni smo za (osnovnu) školu.”

“I Dior lip balm za kraj” - God bless us, everyone!

Zadnji podnaslov, preživjeli smo

E sad, ja kao stara osoba iz davnih vremena imam nekoliko pitanja. 

Prvo, KAKO ova djevojka uopće stigne u školu? Jest da joj za sve ovo treba oko pola sata, ali valjda me razumijete. 

Drugo, koliko je ovo novaca - i još važnije, ZAŠTO? Znam da tuđi novci nisu u mojoj nadležnosti, ali zamislite pod kakvim su teretom današnji roditelji koji svojem djetetu žele priuštit stvari koje želi, a to dijete svakodnevno na društvenim mrežama dobiva nove informacije o “must-have” proizvodima za beauty rutinu. 

Treće, je li stvarno normalno da dijete ima beauty rutinu koja može stajati uz bok rutini koju imaju odrasli? Meni se čini da nije, ne zato što ja nisam imala znanja, pristup ni mogućnosti da nabavim sedamsto stvari za lice, nego zato što mislim da je moja “rutina” bila i više nego dovoljna. 

Ali kako ćeš djetetu koje ima pristup “must-have” popisu objasnit da nešto nije must?

Četvrto (i zadnje, znam da sam vas sabila količinom slova) - kako će izgledat život djece koja već s 14 znaju što su hijaluron, peptidi i glikolna kiselina? Ne samo u kontekstu financija, nego i u kontekstu zadovoljavanja potreba koje sigurno ne jenjavaju kad se nešto kupi, nego vjerojatno samo rastu? 

Ako već u osnovnoj školi “moraš” imat sve ovo nabrojano - a vjerujte mi, narativ na društvenim mrežama je da moraš, barem ako želiš bit dio modernog svijeta - kako će ti izgledat kozmetička torbica kad navršiš 18?

Ne smeta meni što jednu curicu veseli šminkanje i njega kože - ova mala je preslatka, mila djevojčica koja bez imalo samodopadnosti dijeli svoje spremanje za školu - ali to je ujedno i djevojčica koju prati preko sto tisuća ljudi, većinom vršnjaka koji vjerojatno nemaju pojma da ti s 14 treba puno, puno, puno manje stvari. 

Mnogi od njih će, bojim se, već sa 16 nervozno odbrojavat dane (i godine) do prvog botoksa, hijaluronskih fillera i uklanjanja bukalne masnoće - em zato što je sve to već dugo predostupno, em zato što se smatra ne samo normalnim, nego i poželjnim pristupom životu. Većina nas je s 18 još uvijek imala onaj “baby fat” u licu, ali većina nas je istom tom licu samo dala vremena da se konturira samo od sebe.

Ova nova, hiperinformirana djeca svojim skincare i makeup rutinama sve češće praktički (i uvjetno rečeno) pariraju vizažistima i dermatolozima, a vjerujem i da nauče što je zlatni rez lica prije nego što ostvare uvjete za polaganje vozačkog. 

Vi mi recite ako zvučim kao stara baba, ali ne bi li djetinjstvo trebalo bit lišeno takvog opterećenja?

Jest da sve ovo u teoriji zvuči kao bezazleno dječje veselje, ali čini mi se da takvo veselje neće imat vesele posljedice - što na budžet roditelja koji zbog mira u kući provlače karticu u Sephori i svim ostalim skladištima OBAVEZNIH proizvoda, što na samopouzdanje djeteta koje već s 14 MORA posjedovat više stvari od prosječne odrasle osobe koja se sjeća Hairagamija. 

Možda sam u krivu, ali čini mi se da je nama bilo puno ljepše; puder u krivoj boji, posvađane obrve i sjenilo koje se nanosi ili prstom, ili onim spužvastim aplikatorom koji bi se počeo raspadat nakon nekoliko mjeseci, ili štapićem za uši.

Mamina maskara, isključivo za posebne prigode, cik-cak razdjeljak i sprej sa šljokicama za Novu godinu. 

I bili smo si najljepši na svijetu, “skoro isto kao Britney.”

 

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva