Nikad na zelenu granu, sigurno ćete se složit nakon ovog što nam se dogodilo u subotu. Umjesto douze points, dobili smo sačekušu sačinjenu od douche points i sasvim je prirodno ljutito zaključit da nas je žiri pokrao. 

Je, žiri nas je pokrao detaljno i jako, ali nisu nas najjače pokrali oni na koje smo se ljutili u subotu navečer. Švicarac je, urlajte na mene slobodno iako mi Nemo uopće nije po guštu, zapravo bio sasvim solidan izbor - čovjek zna pjevat, pjesma je dobra (iako mene nije dirnula), nastup je zanimljiv i upečatljiv i nije kao da nas je pobijedila Njemačka ili neki drugi snoozefest bez duše. Svejedno sam tužna i razočarana i ide mi na živce što na natjecanju koje ne dopušta političke ispade kraljuju upravo takvi ispadi, ali nemam potrebu zapalit Švicarsku. Potreba koju imam da na vrlo djetinjast način olakšam dušu i kažem jednu mudru izreku iz vrtića: “Prvi drek mrvi.”

Neka su oni pronašli Nema, mi smo pronašli nešto puno bolje i to nam nitko ne može oduzet. 

Žiri nas je pokrao sasvim sigurno, nisu nas mazili, ali ne smijemo zaboravit da su nas prvo skoro pokrali naši - i za nagradu dobili promaknuće.

Pokrali su nas prvo - skoro, ali i skoro bi se trebalo računat kao što se računa i attempted murder - oni koji su Baby Lasagnu stavili u rezervu u istom svemiru u kojem su na Doru pustili Battifiacu (koji je divan čovjek, ali divna je sigurno i vaša majka pa nije na Dori, barem ne pored živog i zdravog Marka Purišića) i sve ostale ljude čijih se imena, lica (i najvažnije, pjesama) ne sjeća nitko osim onih koji će zbog rotacije na radiju moć izdat fakturu ZAMP-u.

To trenutno možda zvuči kao zanemariva (skoro) krađa u odnosu na 6 (300 hudičev!) bodova iz Slovenije i svih ostalih žirijevskih nula s kojima se ne slažemo, ali dugoročno je upravo ona puno važnija - ostavke, koliko znam, nisu pale, uplatnice i dalje stižu, a nisam ni čula da je netko od tih koji su najpoznatiju lazanju na svijetu ocijenili manje atraktivnom od većinom bezokusnih predjela koja su nam servirana na Dori rekao “ispričavam se, izgleda da nemam pojma što radim.”

Da nije bilo Zsa Zse, većina nas ne bi ni čula za Baby Lasagnu, a to je samo pukom srećom ispao neuspjeli pokušaj krađe. Ok, krađa je možda presnažan izraz, ovo je vjerojatno samo bio nemar, ali svejedno, nemar koji nas je skoro zakinuo za najbolji rezultat u povijesti. 

“Sva sreća da je odustala” - da, sva sreća, a da je sreća bila malo drugačije raspoložena i da je Baby Lasagna bio druga rezerva, a ne prva, ništa od ovog se ne bi ni dogodilo. 

“Ali sva sreća da se dogodilo” - a zamislite kakva bi sreća bila da se dogovorimo da zaslužujemo bolje od “sva sreća” i da se adekvatno naljutimo kad nas se zakida.

Da odete kod frizerke koja vas potpuno krivo ošiša jer nema osjećaj za estetiku, kosu i škare, sigurno ne biste samo rekli “sva sreća da će kosa narast” - čak i ako biste joj platili loše odrađen posao, više joj nikad ne biste dali šansu da vas dotakne, a usput biste i svima koje znate rekli da ju izbjegavaju.

A nama je u ovom alternativnom svemiru dovoljno što će kosa narast i što se ovaj put, sva sreća, a tko zna koliko puta nije, dogodila Zsa Zsa. 

“Sva sreća” bi trebala bit rezervirana za manje prometne nesreće i vremensku prognozu kad planiramo vikend u prirodi, ne za stvari koje plaćamo i koje bi trebale bit nacionalni ponos, a najčešće su, čast iznimkama i poštivajući različitost ukusa, nacionalno susramlje.

A kad smo već na temi (mojeg incoming statusa persone non grata na HRT-u) - je li možda moguće, samo razmišljam naglas, da je netko iz organizacije Eurosonga pogledao Doru i rekao “Hell no, ne mogu oni iznijet ovako veliku stvar?” Sjetite se zvuka. Sjetite se režije koja u ključnom trenutku ne snima izvođača nego nečiju, God bless her, baku koja u publici plješće izvan ritma. A sjetite se onda briljantne švedske režije koja strateški pokriva “golo” međunožje izvođača iz Finske koji naravno nije gol, ali kamera se igra da je i to radi bez greške. Kod nas bi vjerojatno snimali žarulju ili nečiju cipelu. Sjetite se Borisa Štoka koji se, vjerojatno ni kriv ni dužan, ne ukazuje na pozornici onda kad treba pa Duško Ćurlić mora izmislit minutu rečenica, a onda se sjetite da se pozornica na Eurosongu za svakog novog izvođača logistički besprijekorno transformira u 50 sekundi. Ili se samo sjetite senzacionalnog medleya na drugoj polufinalnoj večeri Eurosonga i zamislite kako bi izgledao naš medley. Znate kako - Battifiaco (i dalje divan čovjek, ali razumijete me). Tko bi se potukao da vodi program (potencijalno s krilima jer why not) iako inače nije voditelj? Tko bi pjevao? O čemu bi bio pre-show dokumentarac i bi li ga režirao, friendly reminder da ne zaboravimo, Dalibor Matanić? Tko bi se uhljebio pred cijelom Europom? 

Možda je to što nismo pobijedili stvarno sva sreća, a moguće je i da se samo tješim - možda bismo rasturili Eurosong da smo za to dobili šansu, a možda je bolje što nećemo saznat. 

Nema veze, barem smo nakratko osjetili ljepotu i nadu koju sa sobom nosi ideja da možda stvarno imamo šanse dovest Eurosong u Hrvatsku. To što nismo pobijedili zapravo nije toliko velika tragedija. Osim što će Švicarca većina zaboravit unutar dva tjedna - a bilo bi i tjedan dana da je binaran i da nije razbio trofej - a nas neće, dobili smo privilegiju upoznat Baby Lasagnu koji je, osim što je zasluženo dočekao uzlet u karijeri, na vrlo umiljat način napravio opasne rezove u garnituri koja je navikla da ju se ne pita što radi tamo. 

Da smo normalni, što nismo, pobrinuli bismo se da se ta garnitura po hitnom postupku zamijeni nekom novom, ali “sva sreća” - kako čija - iz ovog vrlo vjerojatno nećemo naučit ništa. 

Samo ćemo se opet, u potrazi za zelenom granom, sljedeće godine vjerojatno opet pitat kako je moguće da u ponudi za svečani švedski stol (švicarskog) Eurosonga imamo samo neupečatljiva predjela koja ne zovu na repete i pjesme koje najčešće zvuče kao da ih je mogao napisat bilo tko dok čeka u redu u pošti:

“I like woman, she is love, friends are nice, skies above” - evo, prijavit ću ovo, ovako gramatički netočno i glupo, držite fige. 

“Gdje su bolje pjesme, zašto ih nema?”

Moguće je da ih je bilo cijelo vrijeme, negdje u rezervi, a moguće je i da su mnogi odustali putem jer nikad nisu dobili meow back.

Nikako na zelenu granu - a jesmo li ju uopće zaslužili? 

Baby Lasagna sigurno je i već je na njoj, ali on je tu granu stvorio sam i ne može mu ju oduzet ni slovenskih 6 (300 hudičev!) bodova, ni politika, ni garniturski dogovori. 

Mi ćemo svoju zaslužit tek kad odlučimo da više ne smijemo prihvaćat “za kog je, dobro je” i “sva sreća.”

I dok se rezignirano pitamo kad će to bit, ja se pitam jedno pitanje koje je jednako poražavajuće - kome sam ovim tekstom stala na žulj? Tko će me ocijenit nepodobnom i reć “ovu više ne zovite?” Tko će reć da si previše dopuštam i stavit me na Crnu listu Djeda Mraza?

(I znači li to da moja skladba “I like woman she is love” neće dobit šansu?) 

Sva sreća, boli me rim tim tagi dim - ali zamislite kakva bi tek bila sreća da se ne moram pitat.

To je najveća krađa u cijeloj priči i puno je veća od Eurosonga; kad nešto ne valja - a kod nas, svi znamo, ne valja svašta i ne valja stalno - mi se pitamo koliko se pametno bunit jer što ako nam oduzmu opciju zelene grane (koju nam vjerojatno nisu ni namijenili). 

Nema zelene grane dok god funkcioniramo po principu “sva sreća” i nadamo se da će nas spasit netko drugi, neka metaforička Zsa Zsa. 

To što je Baby Lasagnu “spasila” upravo ta “sva sreća” neće značit ništa ako nakon njega opet bude sve po starom - there’s no going back, a poznavajući nas, bit će točno tako.

Isti frizer, ista frizura, “sva sreća pa će kosa narast.”

Douze points za rezigniranost - CROATIA!

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva