„Privucite savršenu ljubav! Možete imati idealan posao. Visokim vibracijama do bogatstva. Umom ozdravite tijelo“...

Takve su ideje oduvijek bile prisutne u knjigama duhovnosti, a knjiga i film Tajna uvela ih je u društveni mainstream. Odjednom su svi počeli govoriti o Zakonu privlačenja i kreiranju stvarnosti. Iako realno, to nije bila nikakva tajna jer se doista radi o najpopularnijem principu duhovne literature, ali su se posljednjih godina u njemu pomiješale kruške i antilope. Koje čak ni ne vole jabuke... 

Jer točno je da su naše misli moćne, ali nisu svemoćne. Točno je da možemo privući ili odbiti neka iskustva, ali ne možemo sva. Točno je da možemo kreirati dio svoje stvarnosti, ali samo dio. 

Dakle, smatram da dio teorije Zakona privlačnosti ima smisla. Doista nije svejedno što mislimo o sebi. Naša uvjerenja o ljubavi, poslu, prijateljstvu mogu ne samo privući ili odbiti neka iskustva, već će i odrediti kako ćemo doživjeti ta iskustva. Uvjerenja su naočale kroz koje gledate svijet! Tako da njima nećete samo privući neka iskustva, nego ćete i odrediti što ta iskustva znače za vas. 

Npr., ako se niste otarasili destruktivnog aspekta tradicionalnog odgoja, moguće je da ćete razvod od nasilnika doživjeti kao životni poraz. Vaše uvjerenje o svetosti braka, neovisno o tome kakav je taj brak, odredit će kako ćete shvatiti razvod od monstruma. S druge strane, ako mislite i osjećate da vi i vaša djeca ne zaslužuju ponižavanje, takav ćete razvod doživjeti kao pobjedu. Vaša će uvjerenja doista odrediti kako nešto doživljavate. No da se vratim na glavnu temu – možemo li mislima privući sve što želimo?
Pa naravno da ne možemo! Vaša psiha nije tako banalna da možete samo ukucati željene rezultate i oni će se automatski ostvariti, a Svemir nije vaš sluga. Svemir se jednostavno ne može pokoriti vama i samo vama. Možete djelomično utjecati na ono što vam se događa, ali ne možete pokoriti apsolutno sve oko vas. Objasnit ću zašto...

Praksa Zakona privlačnosti prvotno je bila krajnje krnja. Npr., savjetovalo se da samo trebate ponavljati što želite, ili da zamislite idealnog muškarca i voila – Svemir će vam ga servirati. Onda se shvatilo da nemamo kompleksnost amebe pa se pokušalo naglasiti i da moramo neke emocije uključiti u to jer nije dovoljno samo ponavljati riječi i to je definitivno bio korak u pravom smjeru, ali nije konačni korak. Danas je dosta popularan Joe Dispenza koji je unaprijedio i teoriju i praksu, ali opet nešto nedostaje. Pokušat ću pojednostaviti njegove tvrdnje... Kako naš mozak ne razlikuje kad je nešto stvarno, a kad je zamišljeno, on tvrdi da možemo zamisliti željenu stvarnost (npr. zamišljamo da smo zdravi kada smo bolesni), osjetiti „uzvišene emocije“ zahvalnosti ili sreće zbog zdravlja i to će pokrenuti biološke procese u tijelu pa ćemo lučiti blagotvorne hormone koji osnažuju naš imunosustav. I naravno da dio tog razmišljanja ima smisla. Naš mozak je doista sposoban proizvesti i endorfin i serotonin i dopamin i oksitocin i to će doista osnažiti naš imunosustav... Naš je mozak stvarno izvanredna ljekarna, ali dva su velika problema s takvim razmišljanjem jer naš um nije jedini koji izdaje recept. 

Prvi je problem što mnogi ljudi jednostavno neće moći osjetiti „uzvišene emocije“ o toj željenoj budućnosti. Jer kad povraćaš od kemoterapije, a mučno ti je i od pomisli da će djeca možda odrasti bez tebe, većina te okoline sažalijeva, ponekad čak i ti samu sebe ili ti je egzistencijalni strah probio do kostiju... Jednostavno svoje srce ne možeš odvojiti od svega toga da bi mogao zamisliti kako zahvalno uživaš u zdravlju. Većina ljudi to neće moći, koliko god da se trude meditirati. No to čak nije i najveći problem tog pristupa.

Mnogo je ozbiljnije što vaše misli nisu jedini, a ni primarni faktori koji utječu na kemiju vašeg tijela. Osim što na vas utječu i misli koji možda niste ni svjesni, utječu i brojne emocije koje nisu puki nusprodukti misli. Na vas utječu i otvorene emocionalne rane iz prošlosti. Npr., čak i ako u preporučenoj meditaciji uspijete zamisliti savršeno zdravlje i osjetite zahvalnost u vezi toga, to će doista imati pozivan efekt na vaše tijelo. Ali ako u sebi imate nezaliječenu emocionalnu ranu jer ste se nakon prekida osjetili kao bezvrijedna krpa, a to vas je podsjetilo da ste se tako osjećali i u djetinjstvu pa je zato taj osjećaj duboko ukorijenjen u vama, ta će rana više oslabjeti vaš imunitet, nego što će ga zamišljanje željene budućnosti osnažiti. Zato kreiranje stvarnosti mislima nije tako jednostavno. Ali to nije jedini mogući primjer...

Npr., ako ste istovremeno i bijesni što ste uopće bolesni ili vas zabrinutost za djecu sledila do kosti, ili i dalje kreirate stresne situacije koje pojačavaju lučenje kortizola što oslabljuje vaš imunitet ili ne volite sebe što također oslabljuje vaš imunitet ili se grizete jer ste se osudili na mrtvi brak ili imate deset godina ljutnje koju niste izrazili pa vas to blokira... Svi će ti faktori također utjecati na kemiju vašeg tijela. I dok mogu priznati da će preporučena vizualizacija osnažiti vaš imunosustav, to definitivno nije dovoljno jer stvarnost kreirate i sa svime ostalim što sam naveo. 

Dakle, potrebno je posvetiti se i vašim ranama koje također utječu na vašu biologiju. Potrebno je pronaći kvalitetnog terapeuta koji će vam pomoći shvatiti kako da se bolje brinete za sebe, svoju dušu. Potrebno i pronaći kvalitetnog liječnika koji će odrediti što treba napraviti medicina. Potrebno je i pročistiti svoju okolinu pa uživati u ljudima koji uživaju u vama, a znati reći ne onima koji vas umaraju, i to napraviti bez osjećaja krivnje... Ma, mogao bih nabrajati do kraja dana... Drugim riječima - slobodno uključite duhovnost u svoje izliječenje, ali nikako nemojte isključiti psihologiju.

Jer nikako ne govorim da niste faktor u svom iscjeljenju. Čak štoviše, mislim da je vaša unutarnja aktivnost apsolutno nužan, a često i presudan faktor, ali potreban je mnooogo sveobuhvatniji pristup od pukog zamišljanja željene budućnosti. Uz meditaciju, važno je osnažiti psihu pa i imunosustav na sve druge zamislive načine. A naravno, najmudrije je krenuti s time prije nego što vas tijelo upozori daje kranje vrijeme! Što fali današnjem danu za prvi korak?

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva