„Malo si se udebljala u ovoj izolaciji“, napiše on meni ispod neke slike na Instagramu. Davno sam se prestala vrijeđat na komentare na društvenim mrežama, ali opet si mislim je li moguće da nepoznatim ženama ostavljaš tako glupe komentare. Mora da ima sreće u ljubavi, pa tko ne bi pao na takvo lukavo zavođenje. Ok, reći ćete, to su društvene mreže, anonimci skriveni iza svojih lažnih profila pišu i puno gore stvari. Na primjer o čipiranju i 5G-u, ali to je već druga tema. Istina je, društvene mreže često su mjesto na kojem završi najgori bio i nuklearni otpad komentara i ne bi ih trebalo uzimati kao relevantne ni za što, ali kad sam nedavno vidjela što studenti pišu svojoj profesorici ispod njezinog intervjua o makroekonomiji na stranici fakulteta na kojem predaje, ostala sam frapirana. Je li moguće da su kočnice toliko popustile da se više nitko javno ne ustručava svojim nadređenima ili kolegama komentirati izgled. Ili je komentiranje nečijeg izgleda postalo toliko društveno prihvatljivo da se više ni najsramežljiviji među nama ne trude sakriti svoje frustracije. 

Vedrana Pribičević vrsna je stručnjakinja i ekonomistica, s 23 godine postala je asistentica na fakultetu, uskoro i predavačica, mnogi mediji pitaju je za mišljenje o ekonomiji i gospodarstvu, ali sve to padne u drugi plan kad objave i njezinu fotografiju. Odjednom kao da njezino znanje čarobnim štapićem nestane i više nitko ne čuje što govori već joj svi broje zalogaje i kilograme. Nakon ovog zadnjeg komentiranja, Vedrani je pukao film i odlučila je progovoriti o svemu što proživljavaju pretili ljudi. Mislite li stvarno da pretile osobe nisu svjesne svoje debljine? Mislite li da ne znaju koliko im zdravlje može nastradati, koliko je takav život težak na svakodnevnoj razini? Mislite da nemaju ogledalo? Mislite li da je njihova frustracija veća ili manja kad ih nepoznata budala podsjeti koliko imaju kilograma? Vedrana kaže da joj je najgora frustracija postala upravo to, čitanje svakodnevnih komentara na svoj izgled. Toliko bolna da je u jednom trenutku pomišljala i na samoubojstvo.

Komentiranje nečijeg izgleda može se vrlo jednostavno psihološki analizirati, tzv. mehanizam ogledala, ono što na drugome kritiziramo zapravo najčešće muči nas same. Ne nužno kao u ovom slučaju debljina, ali kad imate potrebu komentirati nečije tjelesne proporcije vrlo je vjerojatno da vas muči vlastita nesigurnost. Ima ona zanimljiva priča o psu koji je uletio u kuću prepunu ogledala i prepao se svog odraza. Počeo je režati i odjednom su svi psi oko njega režali. Od straha je počeo lajati pa su i drugi psi, njegovi odrazi počeli lajati. Na kraju su ga našli mrtvog i izmučenog u borbi sa samim sobom. 

Prošli je tjedan, osim vijesti da su otvoreni frizerski saloni, glavna vijest bila slika Adele objavljena na Instagramu na njezin 32. rođendan. „Adele je izgubila 45 kilograma.“ „Pola Adele na njezin rođendan!“, „Adele—model!“ Ovo zadnje sam izmislila, ali zvuči  kao neki prigodni naslov. I naravno da je takva transformacija mega glazbene zvijezde momentalno postala medijska roba. Komentari su pljuštali sa svih strana. Neki joj se dive jer je uspjela toliko smršavjeti a drugi se, pazi sad, ljute, jer je razočarala sve debele ljude ovog svijeta kojima je ona bila uzor i dokaz da se može uspjeti bez obzira na izgled koji nije u skladu sa stereotipovima o plavoj, mršavoj i bogatoj pjevačici. Nekako su svi uspjeli zaboraviti da nije stas taj koji ju je izdvajao od nas ostalih smrtnika, već njezin glas. Niti je osvojila Grammyje i sve žive muzičke nagrade zato što je bila debela niti će je sada ljudi radije slušati jer je mršava. Pri tom Adele niti jednom riječju nije komentirala svoju transformaciju ali smo zato svi mi drugi našli razloge o tome iznositi mišljenje.

Da se razumijemo i mene jako zanima kako je uspjela, što je jela, koliko je trenirala ili na kojoj je operaciji bila da sad izgleda ovako, ali ako Adele ne želi o tome govoriti, što nas briga što je učinila sa svojim tijelom? Dok ona sama ne kaže, nemamo pojma zašto je odlučila smršavjeti. Jesu li njezini motivi zdravstvene prirode, je li i ona podlegla trendu mršavica ili više nije mogla podnijeti da ju svi stavljaju u kategoriju slatkih debeljuca s predivnim glasom. U svakom slučaju, što god da Adele kaže, netko će joj zamjeriti. Jedni zato što je tvrdila da nema potrebe izgledati kao model, a sad upravo tako izgleda a jedni zato što je, kažu, izgubila šarm koji bucmaste osobe nose sa sobom kao neki plašt svih stereotipa spojenih u jedno. Jer mršave osobe su gladne i nervozne a debele nasmijane i zadovoljne. Kako da ne. I jedno i drugo dva su pola istih stereotipa. Adele je i dalje Adele, bila mršava ili debela a naše frustracije su i dalje naše frustracije, sve dok im ne odlučimo stati na kraj. Zbog sebe, ne zbog drugih.

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva