Sretan Božić od srca. I od punog želudca. I priznat ću da se već treći dan zaredom kotrljam kao prasence po kaučima i uspješno jedem po kućama. Nepokolebljiva, nezasitna i neustrašiva. A što ću kad me ljudi zovu u goste? Pa nisam ja kriva što me vole. I neću biti nepristojna i odbijati pozive. Nije me mama tako odgojila.

Iako, ruku na srce, ove godine sam se, po pitanju hrane, i donekle uspjela iskontrolirati. Inače, krenem sa samočašćenjem od prvog dana Adventa ili ti ga od prve upaljene svijećice. I onda junački obaram kućice i kušam sve moguće delicije. Iskreno, kušanje je preblaga riječ, prije bi rekla da se davim, da mi doslovno treba bavarin (dalmatinska riječ za onu krpu koja se stavlja djeci ispod usta da se ne šporkaju dok jedu😊). 

Ali ove godine je Perinićka donekle pazila. Ukratko, otkrila je post i kao da je otkrila Ameriku. Tako kada znam da predvečer idem na svete kućice, obvezno taj dan postim, jer znam da onda mogu, mirne duše i bez imalo grižnje savjesti, slobodno navaliti. Znam, jasno mi je, nije ni ovo idealno rješenje jer bi se trebala zdravo i umjereno hraniti, no meni je u prosincu ključno da se previše ne udebljam i da donekle održim kilažu da mi ne ode u crveno, ili ti ga u - sramotno. Iako mi je vaga cijeli 12. mjesec u time outu. I to ispod kreveta, gdje joj je i mjesto. U svakom slučaju, ključan je dnevni deficit, kako bi navečer mogla ući u suficit i onda, koliko-toliko, održati bilancu. 

Dodatno sam ove godine u prosincu, za čudo neviđeno, čak išla u teretanu. I to redovno, tri puta tjedno. Ne znam, možda sam konačno pronašla trenera koji mi odgovara, a da mi previše ne prigovara, koji me tlači taman toliko da sam na granici da ga pošaljem u ono mjesto, ali barem nije Gestapo. I s kojim mi je uvijek zabavno. Pa sam se onda kroz tu zabavu i zaljubila u utege, a pravi dokaz je što danas i nisam baš sretna jer je na svetoga Stjepana teretana zatvorena. Zbog čega te i pozdravljam izvaljena s kauča. 

Moram priznati da je ova priča samokontrole i donekle funkcionirala do zadnja tri dana, od kada više ne postim i ne treniram, nego besramno trpam. I mogu ti reći da me baš briga.

Meni je hrana smisao života. I spadam u kategoriju ljudi koji jedva čekaju božićne ili uskršnje blagdane. Onda popustim sve kočnice i uživam do daske. I ne, nema krivnje. Zato jer sam svjesna da ću uskoro opet plakati kao kišna godina dok u teretani budem jahala orbitrek.

Nego, ajmo mi natrag na hranu. Evo TOP 5 lista omiljenih mi delicija za blagdane. Krećemo odozdo prema gore.

5. KOLAČI, i to sve vrste

Iako nisam neki slatki tip, premda sam hodajući svejed, primijetila sam da što sam starija, to mi je slatko sve draže. Je l' i tebi tako? Prije bi čupavac pogledala krajičkom oka i samo produžila dalje, a danas ga bome strpam u usta za manje od pola nano sekunde. Vooooooolim sve: germknedlu, obične knedle, štrudlu, orehnjaču, makovnjaču, mađaricu, arancine, suhe kolače za koji svi znamo da su najbolji nakon tjedan dana. Mogu jesti slatko u bilo koje dana ili noći, a najdraži su mi nakon što svako popodne, uz božićne filmove, ubijem oko. 

4. BAKALAR

Nekima smrdi. Pa riba je. Što bi trebao ? Mirisati na Armani? Njega posebno volim na bianco, iako može i na crveno, ma i na rozo, što se mene tiče. I da, slažem se da je sam krumpir uredno slađi i ukusniji. Ali krumpir mogu jesti svaki dan, a bakalar mi se samo na Badnjak servira pod nos. I onda pojedem ni manje ni više nego lonac i mirna sam taman idućih godinu dana.

3. FRITULA

Kraljica slatkog. Iako više spada u tijesto, nego u kolače. Obožavam je savršeno uobličenu ili smiješno izobličenu. Ono kada ispadne sa malim rogovima. Najdraže od svega mi je rudariti  po njoj i tražiti grožđice. Što se tiče preljeva, neću odbiti onaj od čokolade, premda su mi puno draže one čiste, posute samo štaub šećerom. I kad mi ostane puno bijelog ispod nosa, onda znam da bi mi trebalo biti dosta.

2. SARMA 

Jedna riječ - ljubav. Jedina osoba s kojom se volim družiti u ranu zoru kada dođem doma nakon novogodišnje proslave. I da, ja na nju gledam kao na osobu. Draga, gospođa Sarma. Odlično ide natašte. A najbolja mi je nakon trećeg dana što je odležala u frižideru. Taman se lijepo stisne, da mi u trbuh bolje sjedne. Ako su sarmice, mogu ih pojesti, bez problema, barem šest do sedam. Ako su veće, onda mi je domet, barem do sada, ravnih pet.

Jesi li tim sarma ili punjena paprika? Mislim da u životu nije bilo glupljeg pitanja. Zato jer su i jedna i druga apsolutne carice. I taman kad mi dosadi kupus, razveseli me paprika i onda opet umrem od sreće na list srolanog kupusa. I da, stvarno postoje ljudi koje hrana ovoliko istinski veseli.

1. FRANCUSKA SALATA

Majka svih majki. Neponovljiva i jedina. Ako je sarma ljubav, francuska salata je ljubavnica. Zločesta, zabavna, i u većim količinama - zabranjena. I zato ju je toliki gušt držati na pijedestalu, uz obavezan pozdrav kolesterolu.

Koliko žlica francuske salate možeš pojesti na eks? Nedovoljno, bio bi moj konačan odgovor.

Obavezan ritual mi je doslovno staviti kantu ispred sebe i onda žlicom poravnavati njenu površinu, ma da bude glatka kao pista za slijetanje aviona. I mogu je kombinirati uz sve moguće namirnice. A na bijelom kruhu je daleko najukusnija, i paralelno najopasnija. Glatka, slasna, putena i neodoljiva. Zbog čega mi je definitivno omiljena božićna delicija.

Što god ti preferirala, moraš osvijestiti ono najvažnije - za blagdane se kalorije ne broje. Ma ustvari, odbijaju se. Stoga, opusti se, popusti remen i samo uživaj, a plakat ćemo zajedno iza Tri kralja, kada nam konačno vaga izađe iz time outa! 

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva