Prošao je Uskrs. Kako si ga provela? Ja onako kako mislim da baš i treba, u krugu obitelji, ili ajmo iskrenije, u krugu dobre papice. Probudila sam se, za pravo čudo, prije sata. Umila se, oprala zube i onda onako raščupana u pidžami sjela za ogroman obiteljski stol. Kao malo dijete, a ne kao odrasla žena. Nestrpljiva, uzbuđena i neopisivo gladna, jer namjerno noć prije  nisam večerala, samo da mi u želucu bude jama promjera teniskog terena, u kojoj će biti što više mjesta za nove naslage. 

I onda je uslijedilo ono što budno sanjam i nestrpljivo čekam još od Božića- punih 48 minuta hedonističke uživancije, za koju je zaslužna moja draga mama, kojoj skidam kapu do poda, jer je žena - žena hobotnica koja je uspjela nakuhati samo 165 vrsta jela, a da ne spominjem da nas je to jutro u kući bila prava čerga. Samo za informaciju - cijelo to vrijeme je na radiju raspaljen Mišo Kovač, čisto da osjetiš pravu dalmatinsku atmosferu.

Dakle, ovako je izgledao moj uskršnji doručak. Krenimo redom: 

Pogača (pinca, sirnica…call it what you want, baby), intenzivne žute boje, izrezana na tanke fete. Meni na Uskrs služi kao zamjena za kruh, koji mi je u ovoj priči sasvim nepotreban, i onda naravno da na tu pogaču slažem katove čega god se prvo dočepam. Moj savjet: red francuske, pršuta pa sira i onda tako sve dok nije solidna peterokatnica.

Orahnjača, koja ti se rastapa u ustima već na samu pomisao i raspada u rukama od količine oraha, zbog čega se nikada ne mogu zaustaviti samo na jednoj feti. A zašto i bi? 

Šarena jaja, za koje nikad nemam živaca ih bojati, a još manje ljuštiti, jer su mi nokti dužine zračne linije Šibenik- Karlovac, i u rikverc. Zbog čega sa svojim kandžama, kao prava mučenica, nestrpljivo molim drage ukućane da odrade taj teški posao umjesto mene. Al zato ih, bez problema, uvalim pet, šest u usta, i to na eks.

Mlada kapulica - apsolutna Carica! Bez obzira što znam da me nakon nje čeka Žgaravica (ovo se čak i rimuje 😊).

Šunkica - u kruhu, izvan kruha, na pijatu, u mrežici, na Mrežnici, ma u šumi-sasvim je svejedno. Obožavam je i režem je na debele fete. Reci slobodno da sam seljanka, ali baš me briga, jer nikako ne volim kroz šunkicu gledati u daljinu.

Pršut - kralj svake trpeze. Ali dobro, kako ga jedem često, nisam nešto posebno za njega emotivno vezana, što hoće reći da se vežem samo za ono što vidim iznimno  rijetko, a to je već tema za nekog psihoterapeuta😊

Francuska salata- s razlogom je zadnja na popisu, zato jer je APSOLUTNA KRALJICA. Ne znam, ona meni dođe kao povrtni sladoled. Zato je i jedem velikom žlicom, a u prosjeku me zadovolji količina- kante od jupola. Masna, slasna, putena i neodoljiva. Kako se družimo samo dva puta godišnje, za Božić i Uskrs, sva moja pažnja je usmjerena prema njoj zbog čega i prva nestane sa trpeze. 

I ako ste mislili da je tu kraj, varate se. Samo ću opisati jednu scenu koja se događala oko pet popodne u našoj obiteljskoj kući. Dakle,  nakon što sam doručkovala pa marendala pa malo ubila oko pa opet doručkovala pa naravno i ručala, i onda opet marendala i ubila oko, čujem sestrin glas iz smjera dnevnog boravka kako zabrinuto izgovara: 

- A tko je djeci pojeo veliko čokoladno jaje?

A sva djeca u isti glas: Teta.

-Walk of shame - to je sve što imam za reći. Samo što me nije u Timeout stjerala.

-Pa dobro, Marijana gdje ti je granica?- prostruji mi na trenutak malim mozgom. 

Nemam je. Za blagdane su mi porušene sve granice. Izbrisane su. I totalno sam nestabilna, nepredvidljiva i ne odgovaram za svoje postupke. I znaš što? Baš me briga. Dobro, žao mi je što sam djeci pojela jaje, ali mi se, mamicu mu njegovu,  smijalo i migalo mi od kad smo se prvi put ugledali…tako da što se mene tiče - ono je mene zavelo.

Ali vratimo se mi na granice. Cijelu godinu treniram kao kobila. Dižem utege, vozim biciklu, jašem orbitrek, hodam po spravama, hodam po centru, hodam samoj sebi, ali i drugima po živcima, i  iskreno- ne sjećam se kada sam zadnji put u tramvaj ušla.

Pijem toplu limunadu na tašte, proteine nakon treninga, suplemente, tri litre vode dnevno.

Pazim na prehranu, rijetko večeram, ne jedem loše ugljikohidrate, a slatko samo ponekad. Junk food si priuštim samo kada nećake vodim u Mekić (da, iste one kojima je Bad Teta veliko jaje smazala).

Što se tiče alkohola pijem samo crno vino, jer po novom mi je gospon Kolesterol public enemy number 1, a od žestice jedino što moram imati kući je mamina rakija, i to zbog ekipe koja bi dala desnu ruku za njen sveti višnjevac. 

Dakle, suma summarum - reklo bi se da živim poprilično zdravo. 

I upravo zato se imam pravo počastiti. Spustiti ručnu i stisnuti gas. Uživati do krajnjih granica. I to bez imalo krivnje i grižnje savjesti. Neće svijet propasti ako tri ili pet ili deset dana u godini jedem što god mi srce poželi.

Da znam, mnogi kažu da je ključ - UMJERENOST. Ali ja ne znam biti umjerena. Ni u poslu, ni u ljubavi, pa tako ni u hrani. Kod mene ili je ili nije. Nema sredine. Ja sve svoje poslove radim iz čiste ljubavi i izgaram do krajnjih granica. Ja kada nekoga volim, volim svim srcem i dušom, i to bez kalkulacija. Ja kada jedem, onda se bome i častim, ali kada treniram, onda i pazim.

Jednostavno ne znam za osrednjost. Ne pristajem na trojku. Na sivilo. Ta sredina mi ne smrdi, a bome niti ne miriše. Dosadna je , bezlična i prosječna.

I zato ako me sretneš negdje po cesti i ugledaš moj šlaufić kojeg sam dobila za blagdana, pa me onda nonšalantno upitaš: A koliko si kila dobila sad za Uskrs?

Očekuj da ću ti mrtvo hladno reći : A što tebe to toliko zanima! Moji kili, moja briga!

Jedi, ženo i uživaj. Plakat ćemo skupa nakon Uskrsa.