Hodam centrom. Primjećujem siva, smrknuta, nekako spuštena lica. Svi mi se čine umorni, bezvoljni, neprisutni. Tek tu i tamo se netko nasmije, i na trenutak razbije nesnošljivu težinu koja se nožem može rezati. S obzirom na sve što nam se u zadnjih godinu dana izdogađalo, razumijem da je tako. Egzistencijalna kriza, virus, potresi, ma sve mi je jasno. Ali ne želim više ni redak trošiti na negativu, koliko god ona realna bila.

Sigurno ste čule za onu poznatu: „Never lose a child within“ ili ti ga „Nikada ne izgubi ono dijete u sebi.“ Jer kada izgubiš to dijete, ti tada nepovratno odrasteš?  Ne, nije baš tako. Prije bih rekla da postaješ dosadna i preozbiljna. Predvidljiva, sputana, ukočena. Svakako ne autentična. 

Slobodno mi recite da sam djetinjasta ili nezrela, ali ja nekako smatram da je upravo održavanje živim tog unutarnjeg djeteta od esencijalne važnosti kako bi se i odrastao čovjek osjećao živim. Da bi imao snage, hrabrosti i ludosti proći kroz sve nedaće, jer samo dijete zna kako preživjeti ono najgore. 

Stoga, kada si zadnji put obratila pažnju na curicu u sebi? Tu je ona, ne brini. Gleda te. Promatra te. Povlači za rukav i govori „Vidi me! Tu sam.“ 

E pa, vidiš li je? Primjećuješ li je uopće? Pohvališ  li je ikada? Počastiš li je? Pomaziš li je po glavi? Ili je ipak zaboravljaš jer si sada Odrasla? I ona ti je sasvim nebitna.

S obzirom da mi uredno daju deset godina manje, što ću zahvaliti upravo svojoj curici koja je itekako aktivna (možda čak i hiperaktivna😊), pokušat ću ovdje sažeti ono što smatram najvažnijim kako bi je i ti oživjela u sebi: 

- Igraj se. Ako imaš djecu, izdvoji svaki dan vrijeme za igranje. I tada ne postoji mobitel, televizija, već samo tvoja luda glava ili ti ga kreativa. Ne samo da se igrom djeci najbrže razvija mozak, razvija se i tvoj, a usput se odmaraš od svakodnevnih briga (čitaj: gluposti) koje ti uredno padaju na pamet. Igrom je najlakše zaroniti i ostati u OVDJE I SADA. Tako da bi slobodno mogla reći da je igra, ništa drugo, nego čista meditacija. Ako nemaš djecu, onda se s ekipom baci na društvene igre, kartanje, što god. Bitno je da se smijete i kreveljite, i ono najvažnije - da se, kada izgubiš, znaš nositi sa porazom, jer naravno, samu sebe ne shvaćaš preozbiljno.

- Posjećuj svoje roditelje. Samo roditelji mogu najbrže i najučinkovitije probuditi dijete u tebi. Ne nužno na lijep i bezbolan način, jer ne tako rijetko trigeriraju u nama ono davno potisnuto. Neprorađeno i zakopano, što im mi i dalje zamjeramo. Jesi primjerila kako samo kod njih odjednom postaješ drugačija? Kao da te svojim riječima ili dijelima katapultiraju u poziciju djeteta. Smatram ovo bitnim jer upravo ovdje leži najplodnije tlo za samopromatranje pa tako i za osobnu promjenu i rast, ako si za ovu temu uopće zainteresirana.

- Izlazi u noćne provode. Već vidim komentare „Tko je vidio da izlazim više… pa ja sam udana žena? Joj ne da mi se umorna sam, ovi moji me iscrpe… Ajme, ma samo djeca izlaze, pa nije primjereno za nas četrdesetogodišnjake!“ Ma nemoj? Odgovorno tvrdim da je moć dobrog izlaska jednaka psihoterapiji. Plus dobiješ burek pred zoru. Smijeh, ples, razgovor, benigni flert - dobro dođe svakome. I ne vidim koje veze godine imaju sa tim? Naravno da nećeš izlaziti na ista mjesta gdje su tinejdžeri, ali to ne znači da se hermetički moraš zatvoriti u kuću samo zato jer si rođena u prošlom stoljeću. I da, moje frendice, redom četrdesetogodišnjakinje (i kusur), bez obzira jesu li udane, rastavljene ili singl jedva čekaju naše reunione, a ono što se na takvim izlascima događa, neka ipak ostane samo među nama.

- Razvijaj hobije. Svaka od nas je za nešto talentirana. Ma nema šanse da u nečemu nisi briljantna. I to ti je Božji dar. Je l' to pisanje, kukičanje, kuglanje, crtanje ili kuhanje - sasvim je svejedno. Bitno je samo da budeš znatiželjna. Da to istražiš i onda da se cijeli život, bez obzira na godine, igraš i usput uživaš kad god uhvatiš slobodnog vremena.

- Radi ono što voliš. Ne tako mali broj puta sam pisala koliko smatram važnim da radiš ono što istinski voliš. Zašto? Zato jer tada lebdiš. I nije istina da se nećeš naraditi, naradit ćeš se itekako, ali ti neće biti muka u želucu i nećeš gledati na sat kada je vrijeme za ići doma. Kada radiš ono što voliš, tada vrijeme leti. Štoviše, bude ti žao što ga ne možeš, barem na trenutak, zaustaviti.

- Kreći se. Kako bi se osjećala živom, nužno je probuditi hormone koji su i odgovorni za to. Dopamin je hormon zadovoljstva i najbrže je do njega - vježbanjem. Ne moraš se ubijati u teretani, ako to nikako ne voliš. Pleši, hodaj, trči, idi na jogu, bitno je da se krećeš i da ti to nije tlaka i napor. Nemoj biti biljka koja doma vegetira, izađi iz kuće i budi aktivna.

- Putuj. Promjena sredine podiže serotonin, hormon sreće. Jesi primijetila kako na putu nisi sva svoja? U pozitivnom smislu, naravno. Kao da te netko pustio s lanca. Ja sebi tada sve dopuštam , radim što hoću, jedem što hoću, pijem kad hoću, a plačem ako treba, tek kada se vratim doma😊

- Ne shvaćaj svaki gubitak kao tragediju - izgubila si posao, prijateljicu, dečka ili muža. Premda na prvu sve izgleda kao teža katastrofa, znaj da se iza gubitka nerijetko skriva blagoslov. Možda upravo trebaš izgubiti nekoga kako bi ti u život ušao netko drugi, za tebe daleko bolji. Vjeruj i budi strpljiva. Ionako ono najbolje uvijek dođe kada to najmanje očekuješ.

- Prestani sve kontrolirati. U ovu domenu ulazi sveti Perfekcionizam. Ono kad ti kuća mora biti kristalno čista, djeca moraju imati sve petice, muž ti mora biti nahranjen i zadovoljen, a ti moraš izgledati kao manekenka koja je upravo sišla s piste i koja je ispekla savršene lazanje i usput odradila zoom sastanak jer uspješno vodi firmu sa 150 zaposlenika. Diši ženo, popusti i otpusti toliku kontrolu. Pitaj druge za pomoć, delegiraj poslove i vjeruj da drugi mogu i znaju odraditi umjesto tebe. Možda posao neće biti odrađen jednako savršeno kao što bi ga ti odradila, ali ćeš zato imati neprocjenjivo vrijeme za sebe i za drage ljude.

- Ne shvaćaj sve osobno i ne shvaćaj sebe preozbiljno. Davno sam se uvjerila da ljudi, u većinu slučajeva, misle samo i isključivo na sebe i da, i ako naprave neku glupost ili grešku ili ti naude, ne rade to namjerno, već samo zato jer smatraju da je to za njih u tom trenutku bilo ispravno. Zato jer su sebični i gotovo. Lijepo je ako to naknadno shvate i onda ti se od srca ispričaju , ali molim te, ne očekuj to, već ih pokušaj razumjeti i onda jednostavno – oprosti, otpusti, digni glavu i šibaj dalje. Vjeruj mi , ne trebaju ti bore zbog nečije tuđe greške. 

- Smij se. Kad god imaš priliku pogledaj neku komediju, odi na stand-up comedy ili se jednostavno druži sa ljudima koji su zabavni, smiješni i pomalo ludi. To su oni koji nikada ne odrastaju. Koji možda preko tjedna rade ozbiljne poslove i neupitno su odgovorni, ali kada se nađete onda vam popuste sve kočnice i jednostavno poludite. Njeguj takva druženja jer upravo takva njeguju dijete u tebi. 

Ali i tebi, da tebi, draga odrasla ženo, dobro dođu kako bi bila i ostala zaigrana, vesela i nasmijana, i ono najvažnije, slobodna, autentična i svoja.

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva