Kol'ko imaš prijatelja na fejsu? – pitao me neki dan jedan prijatelj kad smo se sreli u prolazu i nekoliko minuta neobavezno porazgovarali. Onako usput. Nemam pojma, toliko sigurno ne – odgovorio sam. 

Ja imam devetsto šezdeset pet, još malo pa tisuću - s ponosom je reko i pritom me pogledao s malo sažaljenja. Istovremeno je pucao od ponosa jer on je bolji. Ima više.

Čovječe… Pa zar je to fakat bitno. Moram priznati da sam ostao iznenađen. I još uvijek sam u čudu. Ovo pitanje mi je bilo na tragu osnovne ili srednje škole. Da kol'ko imam prijatelja? Imam. Kol'ko-tol'ko.

Tu smo negdje on i ja po godinama. Četrdesetak, godina ili dvije +/-. Imaš četrdeset godina i važno ti je koliko imaš ti, a koliko tvoji prijatelji prijatelja na društvenim mrežama. Imam osjećaj da pojedinci nikad neće odrasti. S druge pak strane, bio sam malo ljubomoran na njega jer ako je njemu to jedna od važnijih životnih briga, on je zaista sretan čovjek.

No, ne bih se ni u jednom trenu mijenjao s njim. Neka njega i takve sreće jer ako ti je mjerilo sreće broj prijatelja ili pratitelja na društvenim mrežama – definitivno sreću poimamo na potpuno drugačiji način, ali ako to njega veseli i čini sretnim, ja sam sretan zbog njegove sreće. Kakva god ona bila.

Nema dileme kako živimo u digitalno doba i da su društvene mreže naša realnost. Većina nas aktivna je barem na jednoj od društvenih mreža i svatko od nas ima svoj stav o društvenim mrežama i novim trendovima s kojima se susrećemo. Facebook, Instagram, Snapchat, Tik-Tok… za svakog ponešto.

Neki društvene mreže ne koriste uopće. Radosno ističu kako ih uspješno izbjegavaju. I to je ok. Barem po tom pitanju imaš pravo na izbor. Hoćeš-nećeš? Voliš-ne voliš?

Meni su neke društvene mreže potpuno nepoznate, a kao takve će i ostati. Kako bi rekle moje kćeri – mi starci smo uglavnom na Facebooku. Meni dovoljno pa nek' sam sto puta retro. 

Ok sam s društvenim mrežama, rekao bih čak i dosta aktivan, ali fejs je moj domet. Zadovoljava sve moje potrebe za virtualnim druženjem i volim vidjeti što drugi rade. Ne u onom voajerskom smislu već mi je super vidjeti da netko nešto radi, netko je nešto novo kupio, napravio, otišao na neko lijepo putovanje… Neki članovi obitelji su po bijelom svijetu pa je ok vidjeti što ima preko granice. Tu su i svi oni prijatelji koji više ne žive u Hrvatskoj. Prije bi se čuli jednom u x godina. Ovako ste barem na neki način povezani. Stisneš poneki like, razmijenite neku poruku… Nisu sve niti prekinute, a to nam omogućuju društvene mreže

Za razliku od mog „imam 965 prijatelja“, mene broj virtualnih prijatelja nimalo ne opterećuje. Ne znam kako vi, ali na društvenim mrežama prijateljujem s ljudima koje znam i u stvarnom svijetu. Koje sam upoznao uživo, s kojima sam barem jednom razgovarao, popio kavu… Ako baš i nismo imali priliku upoznati se, imamo nešto što nas povezuje, surađujemo, imamo zajedničke interese. Na neki način se ipak poznajemo i postoji nešto što nam daje osnovu za „friend request“. 

Zahtjeve za prijateljstvo pristigle od ljudi koje ne poznajem ni po kojoj osnovi, nismo se nikad upoznali ni vidjeli i nemamo apsolutno ništa zajedničko - ne prihvaćam. Ne vidim nikakav smisao slanja prijateljskog zahtjeva nepoznatoj osobi. Zbog čega? Iz kojih razloga želiš biti prijatelj s nekim koga uopće ne poznaješ? Da postanete prijatelji? Hvala, ali to ipak nije my cup of tea.

Da me se krivo ne razumije, ne osuđujem i ne kritiziram već samo propitujem jer ja očito funkcioniram na neki drugačiji način. Ono što objavljujem na privatnom profilu ne želim da vide i komentiraju meni potpuni stranci. To je moj stav i princip o društvenim mrežama i virtualnom prijateljevanju kojeg se držim i na koji imam pravo.

Kao i to da netko drugi ima 965 fejs prijatelja od kojih dobar dio ne poznaje i s njima nema ništa zajedničko. Njegov stav, njegov izbor, njegovo pravo. Ok sam s tim. Stav da netko nekoga procjenjuje i o njemu kreira mišljenje na temelju broja prijatelja na društvenim mrežama malo mi je jadan i mršav, ali ako je to nekome bitan kriterij, nemam problem u nečijim očima biti jako malen.

Bez obzira na društvene mreže ja sam i dalje potpuno retro. Nema te društvene mreže koja može zamijeniti ono starinsko i retro prijateljstvo. Koje se ne odvija u nekom virtualnom i digitalnom svijetu. Koje ne poznaje sve one nule i jedinice binarnog koda i koje ne robuje niti jednom algoritmu.

Svaka čast na stisnutom likeu, hashtagu i tagu – sve je to ok, ali nema do druženja i razgovora uživo.

U svom životu imam „svoje osobe“ koje ne bih mijenjao ni za što na svijetu. To su oni ljudi s kojima si redovito u kontaktu, s kojima se često družiš... To su oni ljudi koji su zauzeli u tvom životu važno mjesto i na jedan poseban način ga upotpunjuju.

Oni koji su uz tebe već „sto“ godina u svim mogućim prilikama. I onda kad treba zasukati rukave, primiti se posla i dobro se oznojiti, a tu su i kad se slave rođendani, obljetnice, sakramenti… Uz tebe su i kad ti je teško. Sasvim je nebitno koliko ih je - šest, šezdeset pet ili 965. Imaš svoje ljude. Stvar je vrlo jednostavna – tu su za tebe. I ti za njih.

Dvadeset i četiri sata dnevno, sedam dana u tjednu i složit ćete se sa mnom, ne postoji društvena mreža koja se s tim može mjeriti.

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva