Nakon posljednja dva tjedna odlučio sam kako se nikad neću rastajati. Niti seliti. Jedno često podrazumijeva drugo, ali… Sve je pod kontrolom u bračnim vodama. Da ne bi bilo zabune, ali dani koji su iza nas sami po sebi donijeli su neke zaključke. Sve u svrhu očuvanja zdravog razuma. 

Ne znam kako to drugačije opisati, ali ja živim s hrčcima. Ljudima hrčcima koji spremaju i čuvaju svaku, pa i najmanju sitnicu. U našem kućanstvu najveći problem sa spremanjem i čuvanjem stvari ima punica. Živi kat ispod nas i opsesivno skuplja. Kao olakotnu okolnost u prilog joj ide i činjenica što je to i sama priznala neki dan. Bio je to onaj „moja tajna“ trenutak. Kao na onim grupnim sastancima podrške. Dobar dan, ja sam Nada i ja sam čovjek hrčak. 

Punica čuva apsolutno sve. Nema te stvari koja ne zaslužuje svoje mjesto u kući jer potrebno je sačuvati sve. Da se nađe. Možda jednom bude trebalo. Ukrasni papiri i mašne od poklona, prazne limenke i staklenke kave. Prazne konzerve ukiseljenog povrća. Onaj višak vijaka i podložaka koji ostane nakon što si uspješno montirao novi komad namještaja.  Nema veze što su komoda, ormar ili polica uspješno montirani i pozicionirani na svoje mjesto. Sve se treba sačuvati jer jednom će sigurno trebati. 

Da se može zaraditi na  onim malim imbus ključevima koji dolaze u svakom kompletu s uputama za montažu - bili bi bogati. Ne možda milijunaši, ali bogati. Ovako smo bogati iskustvom montiranja namještaja raznih proizvođača. I imbus ključevima. Neprocjenjivo. 

Prazne ili gotovo prazne kante s ostatcima boje od posljednjeg farbanja… sram me uopće napisati. Plastične kutije od sladoleda priča su za sebe. Imamo ih. O da… Odokativnom metodom, jedno trideset komada previše i da se kojim slučajem organizira natjecanje „koliko praznih kutija od sladoleda imate kod kuće“ naše kućanstvo neprikosnoveno odnosi pobjedu.

Siguran sam da bi uspjeh ostvarili i na međunarodnom planu. 1 litra, 1.2 litre, 1.5 litre, 2 litre – sve imamo.

Neki bi rekli da je to „problem“ starije populacije. Ok. Možda i je. I moja stara je hrčak. Ne živimo zajedno pa ne znam koliko je zaglibila po tom pitanju. Za koje sve predmete vidi svrhu i namjenu u budućnosti koja je u ovakvim situacijama doista upitna. I sama je rekla da sve čuva.

Bez obzira na to što stariji sve čuvaju, ove navike nisu pošteđeni ni najmanji. Naša najmlađa kćer povukla je ove „čuvam stvari“ gene i od moje i od gospojine obiteljske loze. Ne samo da je povukla nego je kroz obiteljsko stablo otišla do samih korijena. Do starijeg kamenog doba i do naših obiteljskih prapraprapraprapraprapredaka kojima je skupljanje bio dio svakodnevice. I taj svoj čuvalački i spremalački nagon digla na jednu uzvišenu i zavidnu razinu. 

Ona zaista čuva sve, ali apsolutno sve iz svoje dječje domene. Omote i papiriće bombona i čokolada, ambalažu od igračaka koje dobije na poklon, kutije happy meala, slomljene igračke, puknute gumice za kosu… Uz sve to, redovito doma donosi kamenje, lišće, grančice, češere i štapove. 

U prilog ovom „praprapra…“ trenutku ide i činjenica kako je jedno vrijeme iz vrtića redovito donosila lješnjake koje je skupila ispod drveta u vrtićkom dvorištu. U ormariću pored televizora ima jedna vrećica lješnjaka. Brat bratu, kila, kila i po', a kad u jesenske dane odemo u šumu skupljati kestene, ona se raspameti. 

Za neke članove obitelji znao sam da su hrčci i prije, neki su tek stasali, ali u našoj kući pale su posljednje maske. U tu bolnu spoznaju uvjerio sam se nakon što smo se umjesto godišnjeg odlučili za neke manje građevinske preinake u kući.   

Život u kući ima svojih prednosti. Imaš malo veću komociju, nemaš susjede kat iznad ili ispod sebe. U kompletu s kućom ide i veći ili manji komad dvorišta, roštiljanje s ekipom… No, ima život u kući i svoje nedostatke jer uvijek nešto treba raditi, briga oko okućnice, čišćenje snijega, nemaš pričuvu koja ti može pomoći u slučaju nekih nepredviđenih situacija… 

I život u stanu kao i život u kući imaju svoje dobre i manje dobre strane. Kuća između ostalog nudi i brojne opcije za spremanje stvari i do savršenstva brusi tvoju sposobnost spremanja, gomilanja i čuvanja u nekom podrumu ili na tavanu. Šteta je bacit'. Nek' se nađe jer možda će jednom zatrebati. 

Aha, hoće. 

Ne mogu se sjetiti koliko puta mi je trebalo nešto od svih tih stvari koje se čuvaju i spremaju za „jednom će trebati“. Mogao bih na prste jedne ruke nabrojati kad sam nešto tražio po garaži jer mi je eto zatrebalo. To su oni trenuci kad punica kao glavna skupljačica likuje jer konačno je došao trenutak kad sam ja nešto tražio, a ona je sačuvala. Njezina skupljačka navika dobila je svoj smisao postojanja. Ok. Priznajem, u tom trenutku sam super sretan jer to nešto se pronašlo i ne moram ići u dućan po neku daščicu, par vijaka i tipli, ali…

Ima li smisla opsesivno spremati baš sve što ti u određenom trenutku ne treba? Oni skloni skupljanju uopće ne dvoje oko toga dok će oni koji sav višak rješavaju odmah tvrdit suprotno. 

Što se mene i čuvanja stvari tiče, ja sam neka srednja varijanta. Spremim, ali nemam problem u nekom razumnom roku te stvari na kraju i baciti. Za neke je razumni rok cijelo desetljeće. Za nekog tek par mjeseci. Kad se krene u veliko spremanje po kući, nemam problem baciti sve ono što nisam koristio i nije mi trebalo u posljednjih godinu dana. 

S tom namjerom upustili smo se i u ove ranije spomenute građevinske preinake. Najveći posao predstavljalo je pražnjenje dva velika ugradbena ormara. I gospoja i ja znali smo da nam slijedi veliki posao jer ta dva ormara su se u nekom trenutku (ne znam točno kojem) jednostavno pretvorili u skladište široke namjene. U nekoliko navrata u proteklih dvadesetak godina skupljali smo hrabrost za veliku inventuru, ali kukavički smo svaki put odustajali. Ovog puta odustajanje jednostavno nije bila opcija jer prvi korak i početna točka je pražnjenje ormara.

Čovječe… u što smo se mi uvalili.

Bez obzira što su Kronike iz Narnije nastale još pedesetih godina prošlog stoljeća, sto posto sam siguran kako je Lewis imao neki vremenski stroj i da mu je inspiracija za prvu knjigu bio upravo naš ormar. Nema čega nema. Od igle do lokomotive. Gomile i gomile svega. Nekoliko starih kofera, jedan luster, police, dio kuhinjske radne ploče za koju sam bio uvjeren da je nisu isporučili. Nešto starih knjiga i bilježnica. Role, klizaljke…

Dvije vreće plišanih igračaka raznih vrsta i veličina. Zečevi, medvjedi, gusjenice, leptiri, cvrčci, Zdravoljupci, psići, Štrumpfovi i jedna plišana mačka. Dodajmo ovom popisu i gospojinu metar i nešto veliku lutku koja je osamdesetih godina stigla iz Čehoslovačke. 

Količina odjeće je nemjerljiva i svatko je imao svoju hrpu. U toj gomili pronašli smo i neke stvari za koje nismo bili sigurni zašto smo ih toliko dugo čuvali. 

Između ostalog, moje odijelo sa svadbe. Nema veze što je od sudbonosnog DA prošlo već gotovo devetnaest godina i što sam to odijelo nosio samo tada i nikad više. Btw. još uvijek ga mogu zakopčati.

Kad smo već kod muške konfekcije, nije svadbeno odijelo rekorder po starosti. Tik do njega našlo se i moje odijelo s maturalne večeri. Ej, maturalna večer, hotel Intercontinental, godina gospodnja 1998. Dvadeset i tri godine ja u ormaru čuvam odijelo. Hellou?!?

Stara i ja smo po odijelo otišli do mađarske Nagykanizse jer tada je to tamo bilo jeftinije, a svaka ušteđena njemačka marka bila je bitna. 

U nekom trenu, mi smo bili zatrpani odjećom. 

Pronašli smo i veću količinu odjeće najstarije kćeri. I to one koju je nosila dok je imala par mjeseci. Možda i pokoju godinu. Just for the record, najstarija je prije mjesec dana postala punoljetna. Je li nešto od te odjeće nosila srednja kćer ili ne – i dalje ostaje misterij. Siguran sam kako je ta odjeća odlazila iz kuće jer je nekome iz uže ili šire obitelji bila odgovarajuća veličina i nekoliko generacija ju je nosilo, ali uvijek se sva ta odjeća vraćala. U naš narnijski ormar. 

Zašto smo sve to čuvali ove godine – ne znam. Možda će jednom zatrebati. Gospoja je također zdušno obranila svoje boje. I ona je svoju hrpu imala (pst. iskreno – više njih, ali ne moram baš sve otkriti).

U glavi mi još svježa slika naše pretrpane terase na koju smo iznijeli sve te stvari. Teško je to riječima opisati, ali bili smo zatrpani. Bila je to tolika količina da se s njom u koštac ne bi uhvatila ni Marie Kondo. I za nju bi to bio prevelik zalogaj. 

Bila su nam potrebna puna dva dana da to sve riješimo. Dogovorili smo neki sistem koji je funkcionirao. Na jednu hrpu sve ono što je za baciti, a na drugu sve ostalo. Tu drugu hrpu smo onda dodatno dijelili. Po sezoni, spolu i veličini. Bogu hvala na facebook grupama jer većinu smo uspjeli pokloniti, a ostatak ćemo odnijeti u Crveni križ. I reciklažno dvorište. 

Velik zalogaj smo uzeli tim pospremanjem, ali na koncu je sve ispalo dobro. U nekim trenucima i (do suza) smiješno. Naša terasa ponekad je bila modna pista jer svak' je imao potrebu isprobati neki komad odjeće. Ponekad se pretvarala u vremeplov i vratila nas nekoliko desetljeća unatrag. Malo te uhvati nostalgija i zagrle emocije kad pronađeš prve cipelice najstarije kćeri, haljinicu u kojoj su se sve tri krstile, gomilu audio kazeta iz nekih davnih vremena… 

Neke sitnice koje imaju i posebnu sentimentalnu vrijednost s pažnjom smo „repospremili“. 

Ova pospremalačka epizoda bila je jedno novo dinamično, zanimljivo i uzbudljivo iskustvo. Osjećaj nakon što smo uspjeli riješiti svu tu gomilu stvari bio je dobar. Nismo doživjeli katarzu, ali osjećali smo se ok. 

Što donose godine koje dolaze – ne znam. Vjerujem kako ćemo biti malo stroži oko toga što zaslužuje čuvanje, a što ne. Možda se i varam pa ćemo se za nekih deset-petnaest godina opet uloviti istog posla i sjetiti se kako smo na ljeto 2021. imali veliko čišćenje. 

Tu uspomenu jednostavno ne možeš ne pospremit'. 

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva