Gdje ćete za Novu? 

Možda je glupo da pitam na polovici listopada, ali Božić je za točno 75 dana što će, za razliku od prvog mjeseca koji traje otprilike 17 tjedana, proć brzo i neprimjetno. Prije toga imamo Halloween - i klasični otpor jer je to “američka” izmišljotina iako je zapravo irska - pa Black Friday, pa Svetog Nikolu… i hrpu sniženja koja prate sve od navedenog, a sniženjima se teško oduprijet. Imat ćemo i adventske kalendare - zapravo, već ih imamo, ne samo one čokoladne, nego i one ispunjene kozmetikom. Kupit ćemo, kupit ću, jedan je život i nekad se treba malo počastit. 

Treba li nam išta od toga? Ne, nikom ne trebaju ukrasi za dom koji signaliziraju godišnje doba - za to imamo vremensku prognozu i zimske gume - nikom ne treba kutija puna kozmetike koju otvaraš prozorčić po prozorčić u nadi da ćeš dobit nešto što stvarno želiš, a većini nas ne treba ni nova odjeća jer već imamo pune ormare stvari. Kupit ćemo svejedno, neka ćemo, nije nas majka rodila da smo uvijek mudri i suzdržani. 

Nisu to neki veliki troškovi, samo sitnice koje čovjeka vesele, a meni vesele sitnice trebaju svaki put kad kročim nogom u dućan - treba mi čokolada, treba mi novi gel za tuširanje iako imam minimalno 5 starih “novih” koje ću potrošit nekad, ali ne moram odmah, trebaju mi i nove sitnice za nećake jer je prošlo već tjedan dana otkad su dobili novog plišanca, trebala mi je i, ne šalim se uopće, roza pasta za zube s okusom Cotton Candy (koja je, sasvim očekivano, apsolutno odvratna), a do Božića će mi jako trebat puno stvari za koje danas još ni ne znam da postoje, ali zna Sephora. 

I neka mi “treba”; ne pijem, ne pušim, ne izlazim osim ako baš moram, a i tad se veselim otkazivanju izlaska - treba se nekad razveselit, ne možda baš svaki dan dan, ali trenutno sam u takvoj fazi, pa možemo reć da samo stimuliram ekonomiju i slične laži. 

A što vama “treba” ovih dana? 

Sigurno nešto lijepo. Popis je vjerojatno velik i sigurno ćete si priuštit barem nešto s tog popisa. 

Add to cart, mazel tov, jednom se živi. 

Treba li vam stvarno? Vjerojatno ne.

Svejedno ćete kupit, neka.

Šteta je propustit odjeću koja vam se sviđa, nema veze što vam se ormar doli guši od one koju je isto bila šteta propustit, šteta je ne isprobat viralni milky toner jer nam svima odjednom “treba” glass skin, a najveća je šteta ne kupit must-have božićne dekoracije koje vjerojatno nikom ne trebaju da bi Božić bio sretan, ali lijepo ih je imat u životu. 

Sve treba, sve je must-have, a ja nisam ovdje da vas osuđujem dok istovremeno očekujem dostavu još četiri “treba mi” paketa - ja sam ovdje da vas podsjetim na jednu od najvažnijih must-have kupovina koju žene vole preskočit. 

Listopad je, kao što (nadam se) znate, mjesec borbe protiv raka dojke. Na sve se strane priča o prevenciji i važnosti pregleda, žene se potiče da se naruče, organiziraju se kampanje i akcije… sve znate, neću vam oduzimat dragocjeno vrijeme nabrajanjem stvari koje su vam vjerojatno itekako poznate. 

I svake se godine u listopadu - ne samo u listopadu ali većinom baš tad - uz priču o pregledima veže i ona o tome da se na te iste preglede dugo čeka. 

Zdravstvo nam je… Vili Beroš ponovno radi u bolnici, to je dovoljno detaljan opis, liste čekanja za neke preglede su duže od kolona na naplatnim kućicama u špici sezone i ne moramo posebno pričat o činjenici da je to grozno - ali još je gore, a sad ću možda ispast bezosjećajna, to što je “dugo se čeka na red” mnogim ženama izlika da se uopće ne naruče. 

Vi možda ne poznajete takve žene - u svakom slučaju se nadam da ih ne poznajete puno - ali to je ono što često čujem kad se nađem u priči o naručivanju na preventivne preglede. 

“Ma budem, ali kad se sjetim koliko se čeka…”

I onda se ne naruči uopće, jer se čeka. 

Koliko se čeka, nemam pojma, a tu je prilika da mi kažete da sam rastrošna koza odsječena od stvarnosti - nemam pojma koliko se čeka jer idem privatno. Oduvijek, a kod mene “oduvijek” znači od prvog razreda srednje škole. 

Ne zato što dolazim iz bogate obitelji kojoj nije bio problem plaćat privatne preglede - da je bilo tako, aparatić koji mi je bio fiksiran na zube 3 godine bi bio proziran i nitko me ne nikad bi zvao “Željezara Sisak” - nego zato što se to smatralo nužnom investicijom u zdravlje. 

O tome koliko su mi se u školi rugali jer idem na “nepotrebne” preglede možemo neki drugi put, ali ukratko, moju su mamu prozivali čudakinjom koja svoje dijete šalje doktorima da ju diraju tamo gdje “ne bi trebali” jer su ljudi očito dovoljno glupi da se bave seksualiziranjem pregleda. Ti mi pregledi nikad nisu bili pretjerano zabavni - nisu ni danas - ali smatram se sretnom jer sam već s 15 godina počela usvajati zdrave, pametne navike koje su mnogim mojim školskim kolegicama bile nepoznanica do puno kasnijih godina.

Nego, vratimo se na ono “uvijek idem privatno” - kad god se nađem u društvu žena koje preskaču preglede jer se na njih čeka, a to im je tlaka, bojim se pitat zašto ne otiđu negdje gdje se čeka manje. 

Nije moje da se miješam u tuđu financijsku konstrukciju, pa prešutim.

I nije da mi je strana logika u priči o besplatnim pregledima - ako plaćamo zdravstvo, zašto bismo dodatno plaćali nešto što smo već ionako platili? Nije fer, zaslužujemo bolje, to je sve vrlo jasno, ali koja je skrivena cijena tog inata koji naizgled proizlazi iz zdravog razuma? 

Pogotovo ako uzmemo u obzir da mnoge žene u ime tog “logičnog” inata najčešće odgađaju pregled, pa logika postaje “čeka se, gužve su, ne da mi se, naručit ću se neki drugi put.”

I tako u inatu prođu mjeseci i godine, a ja svako malo čujem priče o ženama koje su preskočile nekoliko godišnjih pregleda jer im se nije dalo bavit organizacijom i čekanjem - i svejedno ih se sramim pitat zašto si samo ne plate pregled ako im je toliko nezgodno čekat. 

Nije moje da ih pitam, valjda bi platile da mogu - ali uvjerena sam da većina može, samo to ne smatra opravdanim, “treba mi” troškom. 

Naravno da ima onih koje stvarno ne mogu, naravno da bi bilo prekrasno da nitko ne mora plaćat i da se na pregled ne čeka uopće, ali količina žena koje ostaju nepregledane jer im se ne da zamarat čekanjem, a ne žele platit da ne čekaju iako bi mogle je - barem po onom što čujem od drugih - poražavajuća. 

I to su većinom žene kojima nije problem jednom mjesečno - ili jednom tjedno - odradit impulzivni, “treba mi” shopping. Pošte su prepune paketa, a odabrani paketomati svako malo nedostupni od količine naručenih stvari.

Većina njih bez problema pronađe opravdanje za trošak majice u Zari koja im vjerojatno ne treba, većina njih ni ne razmišlja kad se naručuje na nokte, većina njih će reć da su pramenovi i depilacija u kategoriji nužnih troškova, a meni ne pada na pamet reć da nisu u pravu - svatko ima troškove koje smatra nužnima i svatko na njih ima pravo sukladno vlastitim željama i mogućnostima, ali preventivni pregledi koji spašavaju život su mnogima i dalje u kategoriji “ne dam pare za to.”

I to je sasvim ok ako se stvarno naruče na onaj koji ne moraju platit, ali rekla sam već da mnoge to odgađaju jer se čeka, a njima je nezgodno planirat toliko unaprijed. 

Vičite na mene slobodno i recite da sam glupa i bezosjećajna, ali ako su stvari za ormar - bilo onaj za odjeću, cipele ili slatkiše - opravdani trošak, zašto se preventivni pregled kod nekih i dalje mora toliko borit da završi na istoj listi? 

Cijena privatnog pregleda varira od poliklinike do poliklinike, ali i dalje je većinom “smiješna”, barem kad se stavi u kontekst neplaniranih troškova koji se u jednom mjesecu “slučajno” dogode putem, a plaća se jednom godišnje - i u većini slučajeva se može razvuć na rate. 

I možemo do besvijesti raspravljat o tome da je besmisleno plaćat pregled koji možemo obavit bez da ga platimo, ali opet ćemo doć na isto - ŽENE PRESKAČU PREGLEDE JER IM SE NE DA ČEKAT, ALI NE DA IM SE NI PLAĆAT.

“Neopravdani trošak”, kažu mnoge kad ih se pita za zdravlje - iste one koje stručno primjenjuju “girl math” načela kad treba opravdat impulzivnu kupovinu torbice, čizama ili napolitanki. 

“Torbicu sam platila 200 eura, što znači da je, ako ju koristim godinu dana, dnevni trošak samo pedesetak centi.”

Opravdano, pametno, to je praktički “besplatno.”

Najskuplji privatni ultrazvuk dojke je oko 180 eura, tako kaže internet, a kaže i da je prosjek inače oko 100 eura i da se nekad može na akcijskoj cijeni naći i za 50, ali ajmo reć da je cijena zapravo 200 - to je opet pedesetak centi dnevno ako trošak gledamo kroz 365 dana, ali girl-math u ovom slučaju mnogima nije atraktivna opcija.

Ako možemo pronać opravdanje za stvari koje nam zapravo ne trebaju, ali smo odlučili da su must-have, zašto je toliko nezamislivo potrošit pedeset, sto, ili u najgorem slučaju dvjesto eura godišnje na pregled ako vam se već ne da zamarat onima koji su cjenovno dostupniji, ali vremenski nedostupniji? 

Pustite pravednost i ostale principe da odmaraju, pustite i izlike da nemate vremena - to nije razlog za preskakanje pregleda, nego opuštenost i škrtost koja se ne isplati. 

A nažalost, puno je ljudi koji su nevjerojatno škrti i opušteni kad je u pitanju vlastito zdravlje.

Možda sam stvarno odsječena od stvarnosti, ali nisam ništa odsječenija od žena koje će danas usputno kupit majicu za 30 eura - i obuć ju dvaput prije nego što opet kažu da nemaju dovoljno stvari u ormaru - a sutra kategorički odbijat ideju da ulože u svoje zdravlje i obećat da će se preksutra naručit besplatno… i odgodit naručivanje jer im se baš i ne da.

I možda se ne čini tako, ali ovo nije moj apel da si platite pregled - ovo je podsjetnik da se naručite na onaj koji vam se najbolje uklapa u život. Ako vam se ne uklapa onaj koji ne plaćate, a mrsko vam je platit, sjetite se koliko se tijekom godine nakupi usputnih troškova koje opravdavate bez problema. 

Besplatno ili ne, to je vaš odabir - samo se nadam da niste u klubu nepregledanih jer je to dugoročno najskuplja opcija. 

U moru narudžbi koje nam “trebaju”, naručivanje na pregled bi trebalo bit na prvom mjestu - bez navodnika. 

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva