Bila je zanimljiva situacija prije desetak dana. Klasično mirno jutro u kući. Ukućani su se polako budili jedan za drugim, zijevali krmeljavih očiju i bilo je to jedno sasvim obično jutro. Ne sjećam se o čemu sam točno pričao sa svojom najstarijom kćeri, ali bio je neki neobavezni razgovor. Nismo donosili nikakve važne odluke, raspravljali ni o čemu bitnom… baš onako lagano čavrljali.

Pričali smo o izlascima, ekipi iz srednje škole, aktualnostima iz tinejdžerskog života. Meni je iskreno, bilo vrlo zanimljivo slušati kako funkcioniraju i na što „briju“ današnji tinejdžeri. Ne zato što bi me taj razgovor vratio u mladost iako sam se pomirio s tim da su teen godine daleko iza mene već iz čiste znatiželje. Znatiželjan sam po prirodi i volim znati što se događa oko mene, a pogotovo kad je riječ o mojoj djeci. Volio bih znati sve moguće detalje, ali ni to nije uvijek moguće. Moraju i oni zadržati neke stvari za sebe. 

Pričala mi je kako ju je neki prijatelj pitao za nešto… neki izlazak… u smislu „kaj bi tvoji starci rekli na to“, a ona je odgovorila „ah, znaš kakvi su moji…“. Ne znam zašto, ali istovremeno mi se na „znaš kakvi su moji“ upalila alarm lampica. Odmah sam je zamolio da mi detaljnije i konkretnije objasni značenje tog „znaš kakvi su moji“. 

Jesmo mi zločesti, loši, staromodni, konzervativni… Kakvi smo to mi? Pitao sam nju, a i sebe. Ja sam bio uvjeren kako smo gospoja i ja roditelji za poželjet'. 

Bili smo mladi kad smo postali roditelji, a i sad kad će ona uskoro devetnaest i dalje smo mladi. Mnogo mlađi od roditelja njezinih vršnjaka. Osim što smo mladi istovremeno smo moderni, cool, kužimo tinejdžersku problematiku dvadeset i prvog stoljeća, volimo sve što vole mladi. 

Tako se osjećamo. Furamo taj svoj film… I čvrsto vjerujemo da sve što radimo, radimo fantastično dobro. U to smo tisuću posto uvjereni. Ne damo nikome da nam poljulja to naše uvjerenje. Iako smo mladi, dovoljno smo odrasli da znamo što radimo, kako radimo. Pogotovo u odnosu prema djeci. Nismo bezgrješni, ali… dobri smo. Izvrsni. 

Upravo iz tog razloga se upalio taj alarm. Počeo sam preispitivati neke stvari. Nije me uhvatila panika, ali me zanimalo - što je to što nije po volji mojoj kćeri? Gdje to griješimo ako griješimo? Postoji li neki problem? Koji konkretno? Zašto? Kako je do njega došlo? Može li se riješiti? Je li na cijelu situaciju ona pogledala iz različitih kutova ili iz samo svog, tinejdžerskog?

Po prirodi sam takav da odmah zavrtim film. Pokušavam unaprijed shvatiti što se događa. U mojoj glavi tisuću i jedno pitanje jer ako nešto ne volim - onda je to kad nešto ostane visjeti u zraku. Imamo „situaciju“, problem - ok. Moguće. Idemo ga riješiti jer gdje ima volje ima i načina. Bez obzira u koga gledam nasuprot sebe. 

I dok sam ja u jednoj minuti u mislima otišao u tisuću različitih pravaca, ona mi je u nekoliko riječi objasnila čitavu problematiku. Otvorila mi oči i ukazala na to „nešto“ što nije u redu i na čemu bi se po njezinu mišljenju moglo poraditi. 

„Pa ono – vi ste strogi roditelji.“.

„Tko… mama i ja?“ pitao sam je s bezbroj upitnika iznad glave. 

„Da. Kad pričam s frendovima o starcima… njihovi nisu tako strogi. Vi jeste.“. 

O sunce ti poljubim da ti poljubim sto puta. U tom grmu leži zec. 

Ja sam se već ozbiljno zabrinuo da smo se negdje roditeljski baš okliznuli, napravili neke ozbiljne greške u koracima, a mi smo samo strogi roditelji. 

Pih.

Što uopće znači biti strog roditelj? 

Za gospoju i sebe bih rekao da smo vrlo liberalni i moderni roditelji. To da smo strogi mi zaista nikad ne bi palo na pamet, ali stvar je percepcije. Siguran sam kako naša (roditeljska) i njihova (tinejdžerska) percepcija nikad neće biti identična. Kad bi bila na istoj valnoj duljini – mislim da nešto definitivno ne bi bilo u redu. 

Razmišljao sam o njezinim riječima i pokušao pronaći tu famoznu „strogoću“, ali je nisam pronašao. Nije to bio trenutak u smislu – „jesmo li negdje pogriješili“, „zar zaista naša djeca pate zbog naše strogoće“, „što smo to krivo učinili“. Jednostavno sam se pokušao uloviti za nešto. 

U kojem god smjeru da sam krenuo, sve je bilo po PS-u. Oko škole i ocjena nikad nismo, a niti nećemo raditi drame. Znaju kako stoje stvari, čemu služe ocjene i koliko njihova brojčana oznaka vrijedi. Ponašanje i odnos prema učiteljima i prijateljima je nešto na što ćemo prije reagirati u slučaju da nije sve kako treba biti. 

Ocjene su ocjene. Rezultat njihovog rada, truda i znanja, a djeca trebaju ponekad dobiti i jedinicu. To ne znači da mogu imati gomilu jedinica kroz cijelo polugodište bez da im itko išta kaže. Ne, ne. Nizanje loših ocjena stvar je lijenosti, a lijenost je nešto za što nemam razumijevanja. Prepuštanje svega slučaju, nevidljivim silama i pustiti da se stvari dogode same od sebe pa kako bude bude - nije moja furka, a to pokušavam prenijeti i na svoju djecu.

Hoće li nakon srednje škole (koje su birale prema vlastitim željama) nastaviti obrazovanje ili će početi raditi – i to je prepušteno njima na odabir. Objasnili smo im mogućnosti koje im nudi jedna, a koje druga opcija. Shvatile su i izbor je njihov. 

Znam da ima pojedinih roditelja koji su svojoj djeci stvarali baš veliki pritisak oko odabira srednje škole, a i fakulteta. Po mom mišljenju to je greška i mi nismo jedni od tih. Možeš sugerirati, savjetovati, razgovarati, ali to mora biti djetetov izbor. Nisam se želio dovesti u situaciju da me u bilo kojem trenu vlastito dijete proziva zbog nametnute srednje škole ili fakulteta. 

Kad su krenuli izlasci i tu smo bili vrlo opušteni - bez nekih zabrana i ograničenja, ali pod uvjetom da je situacija u školi „pod kontrolom“. Ne možeš landrati po vani iz dana u dan, a u školi je situacija potpuno van kontrole. Škola im je jedina obaveza pa samim time izlasci i škola moraju biti u određenoj sinergiji i balansu. 

Uvijek sam za to da mladi izlaze, zabavljaju se, druže. Ne smijemo zaboraviti da smo i mi bili u tim godinama. Izlasci su njima sve, a ne zaboravimo da je to korona generacija koja je naprasno izgubila dvije godine. Moraju mladi izlaziti van. Da sjede od vikenda do vikenda u kući pred televizorom, vjerojatno bih se zabrinuo. 

Moramo znati gdje idu, s kim idu i kad će otprilike doći doma. Dobro znaju i u kojem stanju moraju doći doma. Znam da popiju neku cugu i sigurno ne sjede subotom navečer u kafiću uz čaj od kamilice. Svjestan sam da će jednom popiti jedno piće previše i prijeći granicu, ali za sada smo ok. Temu tinejdžera i konzumacije alkohola ostavit ću za neku drugu kolumnu. 

Vezano uz našu „strogoću“, ne znam kako su zaboravile da smo gospoja i ja uzeli najmlađu kćer i oslobodili kuću jedan vikend jer se slavio rođendan. Dočekala nas je kuća na mjestu i sve je prošlo ok, ali … toliko o strogoći. 

O tome koliko puta smo ih vozili u izlaske i dolazili po njih u noćnim satima nema smisla. Znaju da smo uvijek tu. Pogotovo u situacijama kad sjednu u auto s vozačem koji je pio. Mladi vozači i alkohol su kombinacija koje se najviše bojim. Objasnili smo im da nas slobodno nazovu i doći ćemo po njih koliko god sati bilo, a da vozaču koji je popio i želi voziti slobodno sakriju ključeve auta. 

Začuđen još uvijek oko novootkrivenog trenutka „strogoće“ zaboravio sam joj spomenuti da nismo radili dramu kad se odlučila tetovirati. Dva mala srca koja su nacrtala sestre na zapešću ruke. Ok. 

Išla je prije dva mjeseca s prijateljicom na koncert u Oslo. Ne u Zagreb, Beč, Budimpeštu ili Milano nego u Oslo. Samo 2000 kilometara daleko od Zagreba, ali jedino je za koncert u Oslu ostalo slobodnih karata. Sama je zaradila za avio kartu i hotel - što pozdravljam, ali mi kao „strogi“ roditelji nismo imali ništa protiv da ode. Kad će ako ne sad? 

Ni za odijevanje nismo nikad „njurgali“. Ni gospoja ni ja. Odijevaju se pristojno i u skladu sa svojim godinama. Zaista ne znam gdje je pronašla strogoću. I gospoja i ja smo složni kako su naši roditelji bili mnogo stroži prema nama nego što smo mi prema našoj djeci. Vremena se mijenjaju, generacije se mijenjaju.

U našoj kući nema tajni, otvoreno se može razgovarati o svemu. Poznajemo našu djecu, imamo povjerenja u njih, a one uvijek znaju da smo mi u bilo kojem trenutku na raspolaganju.

Stvari su jasne po pitanju škole, izlazaka, pristojnog ponašanja, poneke kućanske obveze… Određene pravila i granice moraju postojati jer mora se znati tko je u kući roditelj, a tko dijete. Naša djeca imaju pravo glasa, stava, razmišljanja, ali to sve skupa ne znači da im se uvijek ide niz dlaku. Ne može sve biti kako one žele. 

Nastojimo da uživaju i budu sretne u svakom trenutku. I dok su bile male, a i sad dok su u tinejdžerskoj dobi. Nastojimo i da budu sretne danas/sutra kad budu svoje, odrasle i jasnih stavova oko toga što je u redu, a što nije. Ako na tom njihovom putu mi moramo biti „strogi“ – ok sam s tim. Pitat ću ih što misle o našoj „strogoći“ kad u nekom trenutku i one same postanu roditelji. 

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva