Čovječe, umoran sam i puna mi je kapa svega. Upotrijebio bih i neke grublje riječi, ali maksimalno se kontroliram. Fakat mi je dosta. I nakon n-te po redu samoizolacije, izolacija. Dokle, dokad, zašto? Ne grintam zbog sebe već zbog najmlađe kćeri. Ustvari grintam zbog sebe, ali i zbog nje. 

Prvi je razred osnovne škole. Čitaj: u onoj najosjetljivijoj školskoj dobi jer nekoliko je tih školskih razdoblja koja su baš jako osjetljiva i ta  razdoblja smo svi prošli.Za početak to je prvi razred osnovne škole. Zatim je tu i prelazak u više razrede, a na kraju srednja škola. Fakultet ne računam jer većina je na prvoj godini već punoljetna i odrasli su ljudi pa se s promjenom nekako lakše nose. Ne znači nužno da punoljetnost sa sobom donosi i zrelost, ali sigurno je lakše priviknuti se na promjene osamnaestogodišnjacima nego sedmogodišnjacima. 

Ovi najmanji, prvašići – baš mi ih je žao.

Ove nastavne godine u prve razrede zakoračila je još jedna generacija učenika. Onih koji će svoje prve uspomene uz školu i sve što sa sobom donosi imati s korona predznakom. Nažalost. Nažalost će čitava ova situacija ostaviti i traga na njima. Ovako ili onako. 

Prošle godine suosjećao sam s prijateljima koji su svoje klince poslali u prvi razred. Nisam mogao u potpunosti razumjeti s čim se sve moraju suočavati jer moja je najmlađa tada bila u vrtiću, a dvije starije u srednjoj školi. Nije njima problem poloviti sve što se poloviti treba ako je nastava online. Odgovorne su, kuže. I one su prošle samoizolacije, bolest, ali nisu više male. Lakše im je uhvatiti se u koštac s nastavom na daljinu. Famoznim C modelom. 

Mala je išla u vrtić i furala svoj film. Svi su u kući bili zadovoljni, svi ok.Frendovi su kukali, imali tisuću pitanja i pritom bili ljuti na sve donesene mjere. Ponekad na izmaku snaga. Zaista sam imao mnogo razumijevanja, ali nisam mogao shvatiti gdje je tu tako velik problem. Smirivao sam ih, pokušao utješiti.

Ove godine, svojevrsna utjeha treba meni jer moje je dijete krenulo u školu i proživljavam ono što su prošle godine proživljavali drugi roditelji prvašića. S prvim danima nastave postalo mi je kristalno jasno s kojim su se izazovima morali suočavati. Shvaćam zašto im nije bilo lako i zašto nikom od roditelja školaraca u nižim razredima nije lako. Zaista nije. 

Siguran sam kako među vama ima roditelja.  Onih koje iste brige more, a odnose se na naše klince i nastavu. Ne onu u školi već onu na daljinu. Online nastavu. Kako se vi nosite sa svim izazovima koji su pred vas postavljeni? Meni je već pun kufer i žao mi je vlastitog djeteta za koje vidim da pati i tužna je jer ne ide u školu. 

Ona je prvi razred, napunila je sedam godina i odlazak u školu je veseli. Tamo je učiteljica, tamo je ekipa. Ulogu tete u vrtiću sad je zamijenila učiteljica, a učiteljica je kao druga mama. Imam osjećaj da je od početka prvog razreda više vremena provela kod kuće nego što je bila u školi. Pokupila je neku prehladu već drugi tjedan nastave pa je ostala kod kuće. Kad je krenula ponovno na nastavu nakon svega dan/dva u školi morala je u samoizolaciju jer je jedna djevojčica iz razredu bila pozitivna. Pa se vratila u školu nakon sedam ili deset dana. 

Onda je ponovno morala u samoizolaciju. Ovaj put zbog sestre koja je bila pozitivna. Bila je vrlo kratko u školi pa je zbog neke viroze opet morala ostati kod kuće. Stigli su novogodišnji praznici pa od škole opet ništa. Taman kad je počela nastava, nakon puna dva dana nastave opet u samoizolaciju. Ovaj put zbog učiteljice. Čovječe…

Prošlog tjedna u školu je otišla tek u petak. Odbrojavali smo dane do kraja samoizolacije, a u četvrtak navečer otvorili šampanjac (za odrasle i za djecu) te upalili prskalice preostale od novogodišnjeg dočeka. Red je na primjeren način i svečano proslaviti izlazak iz samoizolacije. 

Ako ovako nastavimo i ukoliko situacija s pandemijom ne završi što prije (za što se nadam da će biti vrlo skoro), mogao bih početi imati problema s alkoholom, a i nalazi jetrenih proba neće biti onoliko dobri koliko bi trebali biti. Riskiram zdravlje zbog kćerine samoizolacije. Sve na nejaka roditeljska pleća. 

Od činjenica se ne može pobjeći, a činjenica je kako je ona ove godine u školi bila ukupno tri dana. I meni je ta činjenica poražavajuća. Ne želim ići u širinu po pitanju mjera, nedosljednih i diskutabilnih odluka onih koji izravno utječu na našu svakodnevicu. To je jedna sasvim druga tema. Nosimo se sa svim najbolje što možemo. Nama odraslima je lakše, klincima mnogo teže. 

Danas je ponedjeljak. Novi je tjedan nastave i danas je trebala ići u školu. Jučer se probudila s temperaturom i na kućnom testu je pozitivna. Pred nama je sad cijela procedura s obiteljskim liječnikom, epidemiolozima i ono što je sigurno jest to kako ovaj i idući tjedan opet neće ići u školu. U školi je uspjela biti čak jedan jedini dan. 

Osim nje, u školu neće ići ni neki njezini prijatelji iz razreda jer će morati u samoizolaciju. Ovog puta zbog moje kćeri. Kako god da okreneš, djeca opet neće biti u školi. Dodatnih desetak dana bez škole. 

Nema rasprave oko toga kako je klincima mjesto u školi. Pogotovo ovim najmlađima jer oni tek moraju naučiti kako učiti. O svim ostalim stvarima koje u prvom razredu moraju usvojiti - da ne govorim. Disciplina, obveze, odgovornost, pisanje zadaće, radne navike... Uče čitati i pisati. Zbrajati. Usvajaju osnove i stvaraju temelje. Dobri temelji ključ su svega i nužni za bilo kakvu daljnju nadgradnju i ako se tu ne napravi dobar posao u budućnosti bi moglo biti problema. 

Mišljenja sam kako klinci u školi najbolje i najviše nauče. Ovaj dio koji mi roditelji preuzimamo na sebe kod kuće je pokušaj da damo najbolje od sebe i možemo se samo nadati da smo u tom pokušaju uspjeli. Mi roditelji ne možemo zamijeniti ulogu učitelja, a posljednje dvije godine tu su ulogu mnogi roditelji morali preuzeti. Kad dijete ne ide u školu, učitelji postajemo mi.

Od ove nastavne godine i gospoja i ja nažalost često preuzimamo tu ulogu. Učitelja „za po doma“. Ovo „nažalost“ ne zato jer nam je to teško već zato jer nismo dovoljno stručni da taj posao odradimo onoliko kvalitetno kao što bi se to odradilo u školi. Na mail nam stignu zadaci i s tim se nosimo najbolje što znamo. Kako kći tako i mi. 

Ja još uvijek radim od kuće pa mogu odvojiti dovoljno vremena da se učenju s kćeri posvetim maksimalno koliko mogu, ali se istovremeno pitam kako je svim onim roditeljima koji nemaju mogućnost rada od kuće, a takvih je zasigurno mnogo. Imaju li oni dovoljno vremena i snage da se nakon radnog dana posvete i školskim obvezama?

Nema toga što roditelj neće učiniti za svoje dijete koliko god umoran bio i dat će svoj maksimum kad se radi o vlastitom djetetu. Pa tako i u ovom slučaju, ali da je lako i jednostavno – nije. Sudeći po svojoj kćeri, ni ona nije uvijek zainteresirana. Više joj se ne da nego što joj se da - rješavati listiće, prepisivati rečenice, uočavati razlike i odnose. Uz veliko i malo slovo ponekad bude i suza. 

Koliko god se mi kod kuće trudili – nije to „to“. Potpuno je jasno kako nedostaje škola i nedostaje učiteljica. Kao roditelj se pitam hoće li i kakav će trag ostaviti na svim ovim generacijama koje se silom prilika više školuju od kuće, a manje u učionici? Pogotovo na prvašićima koji tek moraju usvojiti ranije spomenute temelje. Koliko je kvalitetno znanje koje su dobili kod kuće? 

Sigurno nije onoliko dobro kao znanje koje bi klinci usvojili u školi i pitanje je hoće li biti „rupa“ i hoće li se to odraziti u nadolazećim školskim godinama i izazovima? Teško je znati i na odgovore ćemo morati pričekati jer vrijeme će pokazati svoje. Do onda se samo možemo nadati kako će ipak sve završiti na najbolji mogući način. 

Možemo se i nadati kako će u nadolazećem razdoblju bez obzira na sve, učenici sve manje pratiti nastavu gledajući u monitor, a sve više sjediti u učionicama za svojim školskim klupama. Tamo im je bolje. Tamo im je i mjesto. 

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva