Život je nepredvidljiv. To svi itekako dobro znamo. Danas imaš lovu, sutra nemaš, ili ono daleko važnije - danas imaš zdravlje, a već sutra ležiš na aparatima. No, nećemo u crnu kroniku, 'ajmo se držati nekih benignijih situacija.

Meni su prva tri mjeseca ove godine bila itekako zanimljiva, da ne kažem iskrenije, izazovna za poludjet. Naravno da je teta Korona u tome imala svoje prstiće, kada se njeno neželjeno prisustvo produljilo na pune dvije godine zezanja nas freelancera koji živimo od javnih nastupa iliti publike uživo. Pa tako zahvaljujući hordi novozaraženih, naravno da su opet sve gaže, i to potvrđene mjesecima ranije, bile do daljnjeg otkazane.

Sjedim doma. Zima. Pada snijeg, a meni pada mrak na oči. Od muke, nervoze i tjeskobe, popraćene čupanjem kose i lupanjem glavom o zi : “ Pa kud opet? Pa zar 2020. nije bila dovoljna?“. Očito nije.
No, nisam tip osobe koja predugo krivi okolnosti. Više sam sklona vjerovanju da se u životu sve događa s razlogom. I da je sve stvar perspektive. Dakle, stvari će se događati ovako ili onako, a na tebi je kako ćeš ih doživljavati. Doživljaj je majka svih zajeba. Ili vidiš ispravno ili iskrivljeno. S obzirom da još imam i cilindar u oku, nije baš da se mogu pohvaliti okom sokolovim.

Kako god, kad krene taj ogavni stres, dam si za pravo samo jedan dan, 24 sata, da do krajnjih granica izbacim sve emocije, koje smatram itekako dobrodošlima. Pa tako lijepo u svome stanu ugostim, ne nužno ovim redoslijedom, tugu i plačem kao kišna godina, bijes pa lupam šakama o kušin, tjeskobu pa si glođem nagelirani nokat ili njih pet… nadalje ti ostavljam mašti na volju. U svakom slučaju, teža psihijatrija, da me ni bijela košulja ne bi zaustavila.

Ali, jedan dan. I sutra više nema repeta. Nema više ovog divljanja, koje mi je itekako pomoglo da se pošteno ispušem i konačno izbalansiram. Da dođem na svoje. Kako bih mogla dati sve od sebe, ma 580 posto sebe, da se iščupam iz trenutne septičke jame. 

Slobodno bih mogla reći da je za mene problem izazov, ali mi se iskreno bljuje od te amerikanizirane riječi - challange. Prije bih rekla jednu prostu riječ, ali ću ipak biti fina. U svakom slučaju, problem mi daje gorivo. Kerozin. Vjetar u leđa. Poguranac. Problem mi je pokretač da se lansiram do krajnjih granica jer znam da će me život, samo ako dam sve od sebe, zasigurno nagraditi. Nema šanse da ću ostati uskraćena ako dam sve od sebe. 

Vjeruj ili ne, ali tako je kako je. Po nekim višim zakonitostima, uvijek sve nekako dođe na svoje. Ali na tebi je da se pokreneš, a ne da samo sjediš i kukaš ili još gore - da od svijeta očekuješ da ti rješava tvoje probleme. 

Ključ je u tvojim rukama. Ne u rukama tvog partnera, muža, djece, roditelja ili prijatelja. Eventualno psihoterapeuta, ali njega pošteno plaćaš pa se ne računa.

Možeš pitati za pomoć, to nitko ne osporava. Ali očekivati da netko drugi preuzme tvoje probleme ili tvoj križ u krajnju ruku je kukavički čin. Nadodat ću još par riječi na koje sam posebno osjetljiva , a to su: inertnost, tromost i lijenost. Riječi koje ni u jednom životnom scenariju ne odobravam. Osim na zasluženom godišnjem odmoru.

Ponovit ću, ključ je u tvojim rukama. Kako zastrašujuće, ali i oslobađajuće, zar ne?
Zastrašujuće jer shvaćaš kolika je zapravo odgovornost. I da nikoga ne možeš kriviti za svoje odluke ili postupke.

Oslobađajuća jer znaš da svi odgovori leže u tebi. Da, u tebi. I da samo i isključivo o tvom razmišljanju i pokretanju ovisi daljnji životi tijek. Pa tako i rješavanje trenutnih problema.  

Nego, da se vratim na svoju priču. Dakle, nakon što sve emocije izbacim na sunce, vrijeme je za pokret, uz jasnu poruku: „Marijana, prestani kenjkat, naoštri vijuge i zasuči rukave!“ 

I onda se orna, nabrijana, neustrašiva bacam kao padobranac u nepoznato, s jedinim ciljem, da napravim pravu stvar. Mozgam kao luda, um mi radi 865 km na sat. Pišem, brišem, promišljam, kalkuliram, analiziram. Razmišljam u čemu sam još dobra kako bih mogla zaraditi za život.

I onda kreće akcija. Zovem, nudim, šaljem, križam. Ako misliš da nema neugode, varaš se. Ima itekako, ali ta minuta nelagode je ništa prema godinama uspjeha koje slijede ako mi se ideja u konačnici realizira.
I uvijek, ali baš uvijek, sve bude OK. Ma i bolje nego sam se nadala i očekivala. Zašto? Zato jer sam dala svoj maksimum i tek onda pustila da se stvari odvrte po svom. Sigurno nisam:

- sjedila doma prekriženih ruku i čekala da mi dođe Spasoje
- krivila cijeli svijet za svoje nedaće
- kukala kako sam jadna i da sam magnet za nesreću
- žalila samu sebe
- kajala se zbog svojih postupaka
- bila žrtva 

Jesi li žrtva ili junakinja svog života? Dopuštaš da te spomenuti ključ zastraši? Ili si spremna da te oslobodi? Daj razmisli. Koliko zapravo potencijala držiš zaključano iza tih vrata. Koliko talenata, ideja i novih projekata. I to samo i isključivo zbog straha.

Kada sam spoznala da svi odgovori leže u meni, moram priznati da sam lupala nogom od iskonske sreće. Ja sam ta koja sabotira, ali i rješava. Ja sam ta koja izbjegava , ali se i spremno u vatru baca.  Ja sam ta koja se sklupča i nosi sa svojom boli. Ja sam ta koja živi i bori se za svoj opstanak. 

Zapamti, tek kada daš svoj maksimum, ma kada ispišaš krv, tek tada će stvari doći na svoje mjesto. Nema šanse da ćeš za plodove ostati uskraćena.  Zato jer si, draga moja, najkraće rečeno, bila neustrašiva.

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva