Pitanje je naravno univerzalno, iako će većini na pamet pasti trenutačna situacija korona pandemije. Kao što nam, budimo realni, korona otme skoro svaki razgovor u posljednje dvije godine. Teško je razgovarati o bilo čemu, a da razgovor ne skrene prema toj temi. Nije ni čudno što je tako jer je korona radikalno promijenila mnoge aspekte društva. Barem u onim društvima poput našeg koja su prokljuvila da ih vladajući žele pokoriti pa pružaju otpor fašističkoj kolonizaciji njihovih umova. Dancima je nekako promakla dijaboličnost tih planova pa su normalizirali život. Ali što Danci i slične razvijene, obrazovane, sretne nacije znaju?

Umjesto toga, u današnjoj ću kolumni pisati o strahu. Paralizirajućem strahu koji definitivno nije dio rješenja, a šire ga oba pola ove polarizirajuće rasprave. Vidimo panične reakcije iz cijelog svijeta o omikronu kojeg se najavljuje kao najveću pošast ikada, iako su prve informacije zapravo ohrabrujuće. Ali ohrabrujuće i realne informacije kao da nikoga ne zanimaju.

To naravno ne znači ni da je razumno biti pandemijski relativist pa umanjivati opasnost bilo kojeg podatka ili pak soja. Ali svakako znači da nije zdravo ni profesionalno konstantno održavati stanje panike ako nove informacije ukazuju na nešto pozitivno. 

Također, vladajući misle da će izazivanjem straha uspjeti preokrenuti trend nepovjerenja prema cijepljenju, no to je, naravno, krajnje promašeno. Kao što je promašena njhova čitava komunikacija od početka krize. Ako je nekoga strah, on neće slušati podatke, pogotovo kada su izrečeni bez suosjećanja. Njemu trebaš pružiti sigurnost, osjećaj da znaš što radiš, suosjećanje, a ne strah i ucjene. To ne funkcionira ni kod djece, a kamoli kod odraslih. Doduše, djeca će ponekad napraviti što želimo, ali tako samo gube povjerenje prema nama. Dakle, možete još 685 puta ponoviti da necijepljeni češće završavaju u bolnici, pa i u grobu, ali zapravo trebaju dati sigurnost preplašenim ljudima koji su se izgubili u raznim dezinformacijama. Ovako to ne rade.

S druge strane, trgovanje strahom nije strano ni onima koji misle da je korona izmišljena ili pak da su unutra mali čipovi kojima će kontrolirati naše umove ili da te Bill Gates želi porobiti ili da su u cjepivu dijelovi abortirane djece ili da je ovo uvod u fašističku diktaturu… Osmišljeno je ponešto za ljude različitih uvjerenja. A ako se slučajno ne pronađeš u jednoj od skupina, onda se strah samo preseli u budućnost. “Ne znaš ti na što će to sve izaći. Ne tvrdim ništa, samo kažem…” I tako se strah mirakulozno preseli u neizvjesnost budućnosti jer doista ne možemo tvrditi da znamo što budućnost nosi, ali naravno da nije razumno implicirati da će nam se Sotona ušuljati u stanice. 

Strah, strah, strah… Napada nas sa svih strana i posljedice su itekako vidljive, a ova će nam situacija ispostavljati račune još godinama.

Ponovit ću, protiv epidemije straha, s bilo koje strane vrijednosnog spektra, ne borimo se relativiziranjem opasnosti, nego razumnim oprezom. 

Kad prelazite cestu, oprez vas natjera da pogledate lijevo i desno, a ako nema automobila, samo prijeđete cestu. I ne razmišljate više o tome. 

A ono što se danas događa jest da smo mentalno i dalje na cesti i da zamišljamo tenkove. “Pa što ako najednom naleti sportski auto; što ako izmisle neki potpuno novi auto kojeg neću ni vidjeti; što ako odjednom krene 50 automobila na mene; što ako, što ako, što ako…” Svijest nam je u nesigurnoj centrifugi “što ako…”

A ključ je u razumnom oprezu. Da napravimo ono što možemo da sigurno prijeđemo cestu, a onda se nastavimo baviti životom. Životom koji se ne vrti oko korone. Prilagodimo se koliko trebamo i nastavimo dalje. Jer ako ste mentalno stalno na cesti, ako ste mentalno stalno u korona razgovorima i razmišljanjima, vi ste u stanju konstantnog straha/stresa i tako sigurno niste dio rješenja. Ne pomažete ni svom pojedinačnom, kao ni društvenom imunitetu.

Dakle, cilj je u razumnom oprezu i nastavljanju života, a trgovce strahom prepustite njima samima! Ako ne kupujete njihov otrov, bankrotirat će. Konačno!

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva