Ako ste jedna od onih mama sklonih mamneziji (može i tata ali ne znam postoji li amnezija za očeve ili je to već sadržano u samoj riječi- TATA jer tko je u stanju svaki put iznova pitati: „Što da im obučem?“ i „Gdje se to nalazi?“ kao da samo mama zna tu dobro čuvanu tajnu Bermudskog trokuta u kojem nestaje samo dječja odjeća), onda ćete razumjeti moje oduševljenje prije svakog ljetovanja, može i zimovanja, ali ljetovanje najčešće duže traje pa je samim time statistički vjerojatnije da će se stvari zakomplicirati.

Naime, ja s tolikim uzbuđenjem planiram svake godine naš godišnji odmor koji u mojoj mašti djeluje kao dva tjedna hedonističkog putovanja i uživanja najljepšim krajevima zemaljske kugle: ići ćemo ovdje pa ćemo posjetiti ovo pa onda ćemo se odvesti tamo i obvezno ručati u onom restoranu, navečer možemo i prošetati i družiti se s prijateljima, a ako stignemo (pazi, ipak si dajem prostora u mašti da ne mora sve biti idealno) možemo i skoknuti do onog mjesta odakle je savršen zalazak sunca. Mojem uzbuđenju nema kraja kako se bliži početak našeg ljetovanja, a nervoza me hvata već pri pakiranju, jer za toliko planova koje imam za svoju malu (ok, nije baš mala, ali to nam ja tepam) obitelj, valja ponijeti sve što bi nam moglo zatrebati na tom našem savršeno isplaniranom putovanju.

Kao da nemam iskustvo prethodnih godina, mahnito trpam još ovu haljinicu, još ovu majicu, kratkih, dugih, srednjih, tankih i debelih rukava (jer ta današnja ljeta, nikad ne znaš hoće li se temperatura spuštati ispod 25 ili dizati iznad 30), sve kupaće kostime koje su naslijedile, koje sam kupila i koje su prerasle (možda još ovu godinu stanu u njega, tako je sladak) iako djeca uglavnom vrijeme na plaži krate ili gola ili u jednim te istim gaćicama jer koje dijete voli (koji čovjek voli) mokri jednodijelni kupaći kostim na sebi ili da ga mama presvlači svake tri minute kao da je na modnoj pisti. Ne zaboravite i kućnu apoteku koja putuje s nama gdje god išli, iako ne ljetujemo na pustom otoku i ljekarne se otprilike nalaze na svakih 50 metara, ali moraš biti spremna mama.

Nakon što se posvađam s boljom polovicom koja s negodovanjem promatra u što se njegov (naš, ali on voli reći njegov) terenac pretvara dodam još i cijelu jednu torbu s igračkama koje najčešće budu u našem odnosu kap koja je prelila čašu. Kad postavim pitanje a gdje će stati bicikli, mislim da moj muž sanja kako potpisuje papire za razvod braka. Na putovanje obavezno krećemo posvađani i u tišini se kunemo jedan drugome da je ovo zadnji put da negdje idemo, no uspavana lica naše tri ljepotice ubrzo utječu i na naše raspoloženje pa već negdje kod Sv. Roka opet uživamo u novoj avanturi. Ponosno ističem kako sam za razliku od prošle godine, kad smo boravili u kući s bazenom (najmlađe dijete nam je tek prohodalo) do koje vodi 150 stepenica s plaže i natrag (u moju obranu imala je predivan pogled) ove godine odabrala obiteljski hotel koji je za djecu opremljen bolje nego Disneyland. Eto, tko kaže da ne učim na greškama. Čak sam i bukirala odvojene ali spojene sobe, jednu za odrasle, drugu za djecu (to je najbolja stvar koju možete učiniti za sebe) i naše ljetovanje 2020. moglo je započeti.

Cure odmah odabiru bazen kao svoje novo prebivalište, a more ne žele ni pogledati unatoč svim mojim hvalospjevima o najljepšim plažama Makarske rivijere. Svaki moj pokušaj da pronađemo neku usamljenu uvalu do koje se, naravno, teško dolazi jer inače ne bi bila usamljena, pokazao se kao najveći promašaj. Za početak za sve stvari koje nosimo na plažu  treba mi dizalica, a ne četiri ruke u kojima još i nosimo naše bebe (naglo postanu bebe čim im se ne da hodati iako do tad s gnušanjem odbacuju svaku tvoju „ti si moja mala beba“ rečenicu). Ako se uspijete usidriti na neku takvu plažicu, ne brinite, naći će se nešto što će vam pokvariti zamišljenu idilu, od prevelikih valova zbog kojih vaša djeca neće u more, do mrava koji odjednom postanu najgori neprijatelji vaših najmilijih ili do konstantnog zapomaganja: mamaaaaaa, ja bih na (ba)zennnn. No to je još sve super, jedna moja prijateljica prvi je dan ljetovanja imala priliku uživo pratiti sudar meduze i lica njezinog sina pa je umjesto na ljetnoj večeri završila na hitnoj. S malim je sve ok, ali moju prijateljicu ni dva džin-tonika kad su djeca napokon zaspala nisu uspjela smiriti. Nešto slično kao mene, kad sam, opet nadobudno, s troje male djece odlučila posjetiti novouređenu Nebesku šetnicu na Biokovu. Sigurno ste susreli neku češku obitelji na našoj obali koja uporno pokušava s djecom osvojiti Velebit svakog ljeta u rekordnom vremenu i bez vode po putu. E, pa slično se i nama dogodilo. Ok, nisam još dovoljno poludjela da pješke krenem na Biokovo, ali tko se vozio prema gore, znat će da ni s autom nije idila. Ako djeca putem ne povrate, sigurno će u nekom trenutku zaplakati, ako nemate sreće, točno u onom kad se mimoilazite s nabrijanim Talijanima iznad provalije na cestici nedovoljno širokoj za jedan auto, a kamoli za dvosmjernu vožnju. Gušt je još veći kad stignete na odredište (kasnije saznate da do odredišta ima još 8 km iste takve ceste) a zatvorena rampa sugerira da ste zakasnili pune tri minute na najveću atrakciju mjesta u kojem ljetujete.

Neće vam pomoći ni iskaljivanje na mužu (isprobano) jer nikad nije u stanju provjeriti vrijeme otvaranja i zatvaranja, a kao utješnu nagradu djeci izmislite konje koje ćete gledati čim dođete do prvog seoskog domaćinstva. I onda se napokon ispred vas kao neki odgovor na neizgovorenu molitvu, otvori najljepši zalazak sunca kojeg ste ikad vidjeli. I morate ga fotografirati. Ali pritom morate i loviti dvije trogodišnjakinje i jednu 20 mjesečnu djevojčicu koja misli da je puno starija nego što jest i voli zavirivati u ponore. Kunem se, onih nekoliko turista koji su se s nama našli na tom vrhu, pomislili su da sam nemajka godine dok sam pokušavala uhvatiti savršen instagram kadar.

Obroci za djecu na ljetovanju posebna su priča. Da ne dužim, zaboravite na zdravu i kvalitetnu prehranu koju ste s toliko truda njegovali od početka dohrane. Djeca jednostavno vole sladolede i svaka bitka oko toga na početku je izgubljena. Ako mene pitate za savjet, što prije shvatite da su djeca jedini vodiči na vašem putovanju, to prije ćete početi uživati u ljetovanju. Evo i sad ovaj blog pišem na omiljenom bazenu (ne mom, nego njihovom) dok se one tri brčkaju u 20 cm vode, čak imam i vremena za pisanje. A kad ih uhvati žuta minuta, meni pomaže samo ova mantra: „Moje su, najslađe su, volim ih najviše na svijetu i za sve je kriv muž“. Vjerujte mi, lakše se boriti s njim, nego s njih tri! Sretno vam ljetovanje, roditelji!

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva