Otprilike početkom studenog krene ono godišnje doba koje iz milja zovemo, zimski san. Dani su kraći, noći su duge, ako spadaš u kategoriju ljudi koji se natjeraju izići iz kuće makar padale sjekire, imaš osjećaj da si ili donio potpuno krivu odluku i najradije bi se momentalno vratio među poplune ili si mazohist koji zna da ne postoji loše vrijeme, već samo loša odjeća. Ako uz to sve imaš djecu, znaš da je za njih važan boravak na svježem zraku kakvo god vrijeme vani bilo. Ja sam u jednoj i u drugoj kategoriji, mrzim samu sebe kad napustim grijane prostore, poludim kad ne izađem barem jednom dnevno na svježi zrak. I tako dok provodimo maglovita i hladna poslijepodneva u obližnjem parku, tek blago osvijetljenom da djeca mogu pogoditi gdje je tobogan a gdje ljuljačka, a roditelji cupkaju na zimi i uzaludno pozivaju svoje klince da napokon krenu doma, često se sjetim Skandivaca i one djece koja po cičoj zimi spavaju vani u kolicima ili se na minusu igraju u šumi. I navodno pucaju od zdravlja.

Shvatili ste, jesen, a pogotovo zima nisu mi posebno drago godišnje doba. Još  ih se nekako može podnijeti jer, eto, brzo stiže prosinac i općenarodno veselje oko Božića, okićeni grad, toplo vino koje grije bolje od bilo kojeg radijatora, pa zatim još depresivniji siječanj, ali i odlazak na neko sanjkanje, skijanje ili ako ti se posreći, neko putovanje u tople krajeve. Ove godine, ništa od toga. Ni od toplog vina i gungule u gradu okićenom lampicama ni od putovanja. Ponekad mi se učini da nam novi virus nije oduzeo samo zagrljaje i bliskost, već i svaku nadu, prijeko potrebnu u ova maglovita jutra, da će sutra biti bolje. Nažalost još neko vrijeme neće. U nedostatku druženja i beskrajnih planova kako život učiniti lakšim i veselijim, ja sam, ove zime, odlučila tu svakodnevicu zamijeniti nekim drugim svjetovima. Onim izmaštanim kakve možete pronaći samo u knjigama. Naslov ovog bloga slobodno bi mogao i biti: Kako najbolje privesti kraju ovu izgubljenu godinu? Čitanjem. 

Ovo nisu moje najdraže knjige niti počinjem pisati recenzije. Ovo nisu knjige koje su mene oblikovale kroz život već one koje sam posljednje pročitala. Neke od njih su odlične, neke sam progutala u dva dana, a neke razvlačila tjednima. Popis nije napravljen po važnosti ili po značaju, već potpuno slučajno. Poanta je da su mi došle u ruke kad je trebalo i pomogle mi da ne gledam sve tako crno, iako su neke od njih poprilično depresivne i uz skladu s dobom u kojem živimo, ali baš zato dale su mi neki drugi pogled na stvarnost.  Možda neka i vama učini isto!

1. Elena Ferrante: „Lažljivi život odraslih“

U pisanje Elene Ferrante (ili nekoga tko stoji iza tog imena, vjerujem da već svi znate da se o ovoj autorici/autoru ne zna ništa osim onoga što se može pronaći u njezinim romanima) zaljubila sam se od Genijalne prijateljice. Gutala sam ih kako su izlazile jedna po jedna, u meni prilično zanimljivim životnim situacijama. Sjećam se da sam prvu pročitala dok sam ležala u rodilištu s blizankama i da je doktorica umirala od smijeha kad bi me zatekla s bebom na prsima i knjigom u ruci. Isto je bilo i s trećim nastavkom, samo je dijete ovaj put bila moja treća curica. „Lažljivi život odraslih“ napokon sam pročitala bez djeteta na rukama, u kasne noćne sate kada bi svi zaspali a ja mogla otputovati u Napulj koji je uvijek glavni sporedni lik u romanima Ferrante. U svakom slučaju ako volite surove opise juga Italije, obitelji rastrgane između malograđanštine, laži, siromaštva i ljubavi, posljednji roman Elene Ferrante neće vas razočarati.

2. Sally Rooney: „Normalni ljudi“

Više ne znam tko mi je preporučio ovu mladu autoricu, ali vrlo je moguće da sam vidjela pohvale na društvenim mrežama i zainteresirala se. Sally Rooney  rođena je 1991. (sad bih tu rado stavila onaj emotikon koji se hvata za glavu) u Irskoj, a ovaj je roman napisala 2018., znači s 27 godina. Gdje sam ja bila i što sam radila s dvadeset sedam godina,  ne želim se ni prisjećati no jedno je sigurno, nisam imala zrelost ni stabilnost da bih pisala ovako dobro kao ova Irkinja (ne umišljam da imam i sada s 39). Dapače, „Normalni ljudi“ nisu prvi roman Sally Rooney, već drugi. Uspjeh je već postigla s prvijencem „Razgovori s prijateljima“, koji nisam pročitala, ali  je sigurno na mojoj listi. Prema romanu „Normalni ljudi“ u međuvremenu je i snimljena hvaljena serija koju sam nakon pročitanog romana sa željom pogledala. Iskreno, bolje da nisam, izbor glavnih glumaca meni je očajan pa su mi gotovo uništili izmaštane likove. Naravno da je to posve subjektivno mišljenje, no nisu li sve recenzije upravo takve?

3. Kate Quinn: „Aliceina mreža“

Jedan je od onih povijesnih romana koji me prikovao uz svoje stranice unatoč tomu što sadržava 45 poglavlja i cca 450 stranica. Radnja se odvija paralelno za vrijeme Prvog svjetskog rata 1915. i nakon Drugog svjetskog rata, 1947. i prati dva glavna ženska lika isprepletana zajedničkim potrebama, poviješću, životima i željama. Ono što trebate znati  je da je roman inspiriran istinitim događajima i stvarnom špijunkom Louisse de Bettignies koja je koristila kodno ime Alice Dubois za vrijeme Prvoga svjetskog rata. Potpuno novi pogled na žene i njihovu ulogu u Velikom ratu. Mene je podsjetio na moju baku i njezine priče o Drugom svjetskom ratu i bilo mi je krivo što nisam još uvijek naišla na ovako uzbudljivu priču o ženama s naših područja iz pera domaćih autora. Možda jednom!

4. Maša Kolanović: „Poštovani kukci i druge jezive priče“

Kad smo kod domaćih autora mlađe generacije, ako niste čitali Mašu Kolanović, idealno je vrijeme da to učinite. Već dugo nisam uživala u tako pametnom, bogatom i jezivo stvarnom pisanju o našoj svakodnevici, zastrašujućem fašizmu u našem društvu i posljedicama kapitalističkog turizma. Ovo sad zvuči strašno ozbiljno, ali istina je da su priče Maše Kolanović tako lako čitljive i realne da ih ne ispuštate iz ruku dok ne dođete do kraja. Netko je ovu zbirku priča odlično već opisao, pa se neću ni truditi to nadmašiti: „Jezivo dobra knjiga!“.

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva