Probudim se neki dan usred noći, ili je možda već bilo jutro, tko će ga znati, i ugledam tu sjajnu kuglu kako svijetli na prozoru. U polusnu sam zaboravila da su najavili da će mjesec te noći biti posebno velik i lijep i pomislim: evo, to je to, smak svijeta je blizu. Nakon potresa koji me probudio na istom mjestu, i situacije s koronavirusom u kojoj se nalazi cijeli svijet, dosta je čudno da sam se samo okrenula i nastavila spavati. Dokaz je to stupnja ludila ili možda povećanog praga tolerancije na čudnovate događaje kojih smo svjedoci posljednjih dana.

Ujutro čitam portale i novine i imam što vidjeti. Policajac u uživo javljanju na televiziji urla na novinarku da prestane raditi svoj posao i da se makne s mjesta događaja. U Zapruđu u Zagrebu, žena zaražena korona virusom ušetala u poštu, faksirala dokumente i tek nakon svega toga u prepunoj pošti rekla svima da je pozitivna i da bi bilo dobro da počiste za njom. Ok, vani je još uvijek ludilo, pomislim, nisam skroz izgubila pamet! Ubrzo stižu isprika i demantij; splitska policija se pokriva po glavi zbog bezobraznog ponašanja svog djelatnika, a žena iz pošte uopće nije bila zaražena nego ju je službenica u pošti krivo shvatila?!

Život nam se pretvorio u apokaliptični trećerazredni triler u kojem glavni junaci umiru u 2. minuti  i naglo oživljavaju pred kraj filma. Živci su nam tanji i nježniji od japanske trešnje koja upravo tamo negdje daleko cvijeta i rijeku boja u najljepše boje. Posljedica toga nažalost nisu ružičasto obojeni instagram kadrovi, već oronuli zidovi nakon potresa. Junaci našeg doba, kako od milja tepamo stožeru za civilnu zaštitu, na svu sreću, drže se još uvijek dobro. Samouvjereni, pristojni, suosjećajni, pametni i uvijek sa spremnim odgovorima još uvijek nam se smiješe s naslovnica časopisa kao zvijezde nekog potpuno nadrealnog scenarija u kojem znanstvenici i stručnjaci mijenjaju političare i reality zvijezde u trač rubrikama. Čak nas i Oxford, najstarije sveučilište na svijetu, smješta među one koji se najbolje nose sa COVIDOM19. Nisam od onih koja u njima vidi super heroje i uzdiže ih u nebesa, ali lijepo je za promjenu znati da nas vode stručni i znanošću potkovani ljudi.

Naravno, uz sve je dobro zadržati i malo smisla za humor a društvene mreže u ovoj situaciji procvjetale su upravo na tom polju. Jedna moja poznanica  svaku press konferenciju stožera tako dobro dramatizira da radije čitam njezinu interpretaciju nego slušam koliko je novooboljelih. Tako je primarijus Capak postao znanstvenik kojeg užasno živciraju novinarska pitanja jer mi smrtnici ionako ništa ne razumijemo. O tome kakvu je kravatu stavio prepoznajemo raspoloženje ministra Beroša. A najstarijeg među njima, ministra Božinovića od milja zovemo Gandalf. Svaka sličnost je slučajna ;). Profesorica Markotić hitno je morala otići brinuti o pacijentima kad se na press konferenciji pojavio netko iz biskupske konferencije kako bi donio najtežu odluku za Hrvate u ovom trenutku. Avaj, za Uskrs neće biti mise. To što se borimo s najvećom pandemijom u posljednjih stotinjak godina drugi je par rukava. 

Danima nakon potresa, pored vrata stajala nam je spremna torba za bijeg. Kako je tad, povrh svega, nastupila polarna zima uspjela sam pronaći samo jedan dječji skafander pa sam se našalila da će svako dijete u jedan rukav i nogavicu. Muž je još tome dodao i nož pa je beskorisno pakiranje pokazalo koliko nismo spremni živjeti na rubu. Ili moj muž je, nisam do kraja shvatila poruku.

U svakom slučaju, sa stresom koji proživljavamo ovih dana svatko se nosi na svoj način. Netko bespogovorno vjeruje Stožeru, netko se sa svojim strahovima zeza na društvenim mrežama, netko se povukao u svoja četiri zida i čeka napad vanzemaljaca, a netko je ostao isti pa se na Virtualnoj tržnici prepucava je li neko povrće domaće ili uvozno i tko i zašto ne bi trebao jesti meso. Ali pobjednica svih statusa na društvenim mrežama je gospođa koja traži nježno ružičaste ranunkule. Jer prioriteti. Možda je tako i najbolje, posvetiti se sebi i svom unutrašnjem vrtu jer na vanjske okolnosti ionako trenutno ne možemo utjecati. 

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva