Podivljao sam neki dan. Generalno. Zbog ormarića.
Prebacilo me i došlo mi je da uzmem taj ormarić u ruke i bacim ga kroz prozor. Fakat sam popi*dio.
Nisam mogao otvoriti ladicu, a znao sam da je ono što tražim unutra.
Budući je ladica bila prepuna, nešto se zaglavilo.
I normalno da ti se takva situacija dogodi točno u onom trenutku kad si jednom nogom na izlazu i moraš krenuti. I baš taj dan ne smiješ kasniti. Ok, nije pristojno kasniti uopće, ali taj da moraš doći vrijeme jer imaš sastanak.
Trudiš se krenuti na vrijeme, sve si ujutro napravio da stigneš na vrijeme. Želiš biti točan…
E nećeš…
Ladica ti ne dozvoljava.
Boriš se s ladicom, pokušavaš polako, pokušavaš grubo, ali ne ide. Otvori se tek centimetar- dva, vidiš ono što ti je potrebno, ali ne možeš do toga. Ne možeš ugurati ruku nikako.
Jednostavno ti to ne polazi za rukom.
I kažu kako centimetri nisu važni. Aha…

Prokleta bila druga ladica ormarića u hodniku na taj dan.
Realno, svi u kući smo bili svjesni da će taj dan doći i da će netko jednom „fasovati“, ali zašto baš ja. Ja taj ormarić najmanje koristim. Tek ponekad.
I u ključnom trenutku, kad mi se žuri više no ikad - blokada.
Ladica mi je odlučila dati blokadu.
Hvala joj na tome.
Taj ormarić u hodniku na istom mjestu stoji već godinama i da me pitate koja mu je svrha – ne znam. Nemam pojma. Gotovo nikad ne trebam ništa iz njega.
Njegova jedina svrha popunjavanja prostora u našoj kući je da u njega guramo sve ono što ne treba. On je naše malo skladište. Privatno reciklažno dvorište.
Prva ladica prepuna je svega. Stari rokovnici, svjećice, nastavci od usisavača, rezervne žarulje, stare maskice za mobitel, karte za belu, karte za Crnog Petra, stari miševi…(kompjutorski), iskorištene baterije svih vrsta AA, AAA koje čekaju svoj put prema reciklaži. Konci.
Oni vijci koje moraš odšerafiti kad kupiš novu veš mašinu. Dva kompleta tih šerafa.
Piše u uputama – sačuvati za potrebe novog transporta. Aha…moš' mislit.
Nema čega nema.

Druga ladica je čudo. I to tehnološko čudo. Kako drugačije opisati činjenicu da se u njoj nalazi gomila starih mobitela i punjača. I ne pretjerujem kad kažem gomila. Nas četvero u kući koristi mobitel. I to već dugo. Godinama.
Svaki put kad netko zamijeni stari mobitel novim, ovaj stari zajedno s punjačem završi u toj ladici. Ne pretjerujem ako kažem da ima preko tridesetak raznih punjača koji su tamo pronašli svoje posljednje utočište. Ladica je postala groblje punjača, a te zapetljane žice kroz godine su stvorile jednu veliku kuglu od žice, a za to raspetljati vjerujem da bi mi trebao ostatak starog i cijeli novi godišnji. Gordijski čvor u modernoj izvedbi.
I čitava gomila drugih nekih žica i kablova kojima se ne zna svrha, stari daljinci…

U istoj toj ladici nalazi se i moj walkman iz srednje škole. Jednom prilikom kad je neka od kćeri nešto tražila u ladici, naletjela je na walkman.

U kući je par sekundi nastao cirkus. Okupile su se sve tri i s nevjericom gledale u to tehnološko čudo. Sva sreća da je gospoja profesorica povijesti i mogla je napraviti uvod kako smo jednom davno, prije više od dva desetljeća (jesus – kao da je bilo u srednjem vijeku), mi mladi za uživanje u omiljenoj glazbi koristili upravo taj uređaj. Walkman.
U njemu je čak bila i kazeta (jezikoslovci bi rekli kako je ispravno kaseta i u pravu su, ali moja generacija je govorila i još uvijek govori kazeta).
Da kazeta. Čudo od kazete. Majke, album Milost (objavljen 1994.). Presnimljen s originala koji mi je posudio susjed Mladen s prvog kata.
Nije mi trebalo dugo da pronađem baterije u kući.
One pune, tek spremne za korištenje držimo u drugoj ladici, just for the record. Stavim ih u walkman i isprobam radi li.
Da radi.
Besprijekorno.
Malo je reći da sam bio uzbuđen više od klinaca bez obzira što su oni po prvi put u svom životu imali priliku koristiti walkman.
Walkman je postao vremenski stroj koji nas je kolektivno vratio više od dva desetljeća unazad.

Uz priču oko walkmana u kompletu je išlo i objašnjenje na koji način su se snimale pjesme na kazetu. Onu praznu koji su roditelji dofurali po povratku iz shoppinga iz Graza. Gomila kave, nekoliko kanti s rižom i Milka čokolade koje su starci doteglili od „Bosanca“ bili su nebitni. I priča kako su uspjeli ući u Metro s nekim ljudima koje su upoznali u autobusu nisu me zanimale.

U tom trenutku jedino je bila bitna kazeta. Jesu li starci dobro zapamtili i kupili one od 90 minuta, a ne 60 kao zadnji put.

Koje si s nestrpljenjem čekao i na čiji si papir s najvećom pažnjom najsitnijim mogućim slovima napisao popis pjesama. I nikad ti nije sve stalo pa si zamolio prijateljice u školi da to naprave jer one su urednije i pažljivije. Te kazete često su bile i predmet svađe jer u paketu ih je bilo pet, a pet kazeta teško je podijeliti na dvoje. Budući da imam starijeg brata, kraći kraj češće sam izvlačio ja.
Pokušao sam kćerima objasniti i čemu je služio komadić selotejpa. Stariji će znati. 
Na koji način su se snimale pjesme s radija i što je značila molba radijskom voditelju „molim vas, bez reklama“.

Teško je to njima bilo objasniti, ali takva su vremena bila. Njima potpuno nepoznata i neshvatljiva, a nama tako svakodnevna i uobičajena.
Guštali smo u njima. Vrlo vjerojatno kao i klinci koji u trenutnim tehnologijama guštaju danas.
Danas je sve na touch i dostupno u roku od nekoliko sekundi. Današnje generacije ljute su kad je baterija mobitela na 13% ili kad nema interneta. Teško oni mogu razumjeti količinu stresa koju ti može izazvati jedna „sažvakana kazeta“ i nekoliko desetaka metara trake koju moraš namotati uz pomoć olovke.

Kad se prisjetim walkman epizode i onog lijepog osjećaja kad sam preslušavao obje strane kazete isti taj dan kad je pronađen - ljutnja zbog ladice koju ne mogu otvoriti, a trebam jer mi je bitno i žuri mi se – nestala je.
Zaboraviš na sve jer te jedan obični predmet, jedan walkman vratio daleko u prošlost i podsjetio na djetinjstvo, tinejdžerske dane, mladost. Lijepe uspomene.
Nije mi bilo bitno što nisam mogao do onog što sam pokušavao izvući iz ladice to jutro. To mi je postalo manje važno. Kroz djelomično otvorenu ladicu vidio sam i svoj walkman.
Walkman rules.
I dalje stoji u tom ormariću
Nemam namjeru reciklirati ga. Neka stoji tamo i dalje. Neka i dalje čuva uspomene pa ću opet u nekom trenutku za xy godina imati tu privilegiju vratiti se u prošlost.
Koliko god da treba gledati naprijed i razmišljati o budućnosti, potrebno je ponekad osvrnuti se i iza sebe.
Kao neki podsjetnik. Što je bilo, što jest i što će tek biti.
I gdje si točno ti u tom vremenskom kontinuumu.

Vjerujem kako i vi u kući imate to neko mjesto gdje se stvari samo odlažu. Siguran sam u to.
Svi to imamo. Mjesto gdje se stvari s više ili manje potrebe gomilaju.
Uzmite si malo vremena jedan dan, napravite inventuru, pogledajte što se tamo sve nalazi.
Vjerojatno ćete biti ljuti zbog nereda, možda nećete ni moći otvoriti ladicu ili će vam kad
otvorite vrata poispadati gomila stvari, ali…
Možda naletite na neki predmet koji će u sekundi postati vremeplov.

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva