Srdačan pozdrav s trajekta Split-Vela Luka, držite fige da se ne pokvari putem.

Dok ovo čitate - nadam se okruženi hladom borove šume uz zvuk cvrčaka - ja sam na Korčuli već tri dana; osim ako se trajekt stvarno nije pokvario, onda tko zna, ali to je trenutni plan za budućnost.

Sa mnom su dvije prijateljice koje vidim otprilike četiri puta godišnje iako živimo u istom gradu, na niti 15 minuta udaljenosti - nije da se ne dogovaramo da ćemo se vidjet češće, ali život nas pojede putem pa skoro svaki dogovor dobije odgodu.

S njima se još i uspješno viđam - imam jednu s kojom dogovaram ručak od listopada, jednu s kojom planiram druženje već dvije godine, a imam i jednu u kvartu koju ne vidim nikad, iako obje želimo i udaljene smo niti 5 minuta. Budemo, samo da stignemo sve drugo što moramo pa ćemo popit kavu u miru.

Sa mnom na trajektu je i kofer koji je vjerojatno (sasvim sigurno) prevelik za 4 dana Korčule, ali bolje je doć spreman - što ako se probudim i odlučim da sam odjednom osoba koja nosi šešire, a nisam ponijela nijedan? Osim šešira koji mi neće trebat, sa mnom su i ključne stvari koje sigurno hoće - dva mobitela, jedan laptop i ne znam točno koliko punjača, ali znam da ih je istovremeno i previše i premalo.

Na laptopu su, osim mailova koje ću bezuspješno pokušat ignorirat, i prve dvije sezone serije Melrose Place. Krenula sam ih gledat jučer, dok sam peglala sve stvari koje ću “sigurno htjet obuć” iako znam da sigurno neću - serija je stara 32 godine, za slučaj da vas je netko trebao podsjetit da vrijeme leti, ali vjerujem da to već jako dobro znate.

Vrijeme leti svima, osim možda Hrvatskim željeznicama; Jerry Seinfeld ima 70 godina, Boris Novković 56, Eminem 51, igrica Hugo je na televiziji bila prije 28, a djeca rođena 2000. koja u našim glavama (ili barem mojoj) imaju maksimalno 8 godina zapravo imaju 24.

I sasvim je normalno i prirodno da se zapitamo KAKO i ZAŠTO vrijeme leti baš toliko brzo, a mi to praktički ne osjetimo. Ne samo da ne osjetimo, nego vjerojatno nismo stigli puno stvari koje smo planirali - počevši od kava s prijateljicama koje je tako lako odgodit za neki drugi put jer imamo važnijeg, pametnijeg posla.

Ne znam za vas, ali ja većinu vremena imam osjećaj da s nečim kasnim, što je glupo jer zapravo ne kasnim nikad. Ali svejedno imam taj osjećaj, a prošli tjedan sam naišla na jedan od potencijalnih uzroka.

U neke dućane su prije desetak dana, a možda i ranije ali ja to nisam ulovila, stigle dekoracije za Halloween - koji je 31.10., pa je valjda sasvim normalno da se za njega pripremamo više od 3 mjeseca ranije.

I nije da meni smeta Halloween, čak ga i jako volim, a ako želite pričat o tome da nam Halloween ne treba jer je poganski običaj, onda iz priče ne možemo izostavit ni većinu jednako poganskih elemenata koje čine moderni Božić - ali to je priča kojoj ovdje, barem danas, nema mjesta. Ono što mi smeta je ideja da je sasvim “normalno” da je Halloween u dućanima u isto vrijeme kao smokve i lubenice… i peraje i sve ostalo što je normalno sredinom 7. mjeseca.

Još par tjedana i police će se vjerojatno krenut punit stvarima na kojima piše Merry Christmas - i opet, božićne stvari me ne smetaju, zapravo ih jedva čekam, ali ne dok sam još u japankama.

Dućani s odjećom su već krcati kaputima, a ako neki nisu, dajte im još tjedan-dva; ako ovih dana  odete u shopping, veće su šanse da ćete u svom broju pronać zimsku jaknu nego badić.

Badići u dućane dolaze već početkom trećeg mjeseca, a ako po njih planirate u petom, ne daj Bože šestom, reći će vam da je ostalo još “samo ovo” - osim ako idete u specijalizirane dućane koji prodaju samo njih, ali oni u kojima su badići samo dio ponude su prije početka lipnja već pri kraju s opremom za kupanje.

Ispada da se već sad trebamo pripremat za Halloween, Božić i snijeg, možda čak i za Valentinovo, a jedva da smo odradili pola ljeta.

I znam - u teoriji, kog briga?

To što su u dućanima bundeve i kaputi ne znači da ih moramo kupit, možemo ih samo ignorirat i živjet u stvarnom vremenu, ali ima nešto nagrizajuće u psihološkom efektu koji izaziva ta ponuda “iz budućnosti.”

Vama možda nema, ali ja cijelo vrijeme imam osjećaj da već kasnim sa svim i da je netko ubrzao vrijeme - točno onako kako ubrzavamo glasovne poruke na WhatsAppu jer nam ih se ne da slušat u normalnoj brzini.

Ja sam na trajektu s koferom punim badića i krema za sunčanje, što je sasvim prirodno jer nije još ni kolovoz, ali svejedno imam osjećaj da trošim vrijeme i živim u prošlosti, umjesto da se požurim i naganjam budućnost koja je već počela.

Nema veze što zapravo sve stignem ni to što sam na pravom mjestu, u pravo vrijeme, s odjećom koja odgovara tom mjestu i vremenu - generalni dojam je da sam već zakasnila i da su rokovi za stizanje života sve kraći.

Halloween se priprema već sredinom srpnja, Božić sigurno već početkom kolovoza - možda smo i ljetovanje trebali prebacit na proljeće, proljeće na zimu, a zimu na Veliku Gospu pa da umjesto u gužvi na Svetom Roku stojimo u gužvi adventskim kućicama… sa šalicom kuhanog vina u jednoj ruci i tanjurom sarme u drugoj.

Ako pitate police u dućanima, trebamo baš tako - život u sadašnjosti sve češće djeluje kao jedno veliko kašnjenje, a ako nastavimo ovim tempom, bor ćemo kitit u badiću koji smo morali kupit na skijanju.

Sve su ovo naizgled nebitni, zanemarivi primjeri galopirajućeg vremena, ali možda baš zbog njih imamo osjećaj da vrijeme toliko neprirodno leti - i kako da čovjek onda stigne popit kavu s prijateljicama kad ga već na trajektu, usred ljeta, za rukav vuče Božić i sve ostalo što se “mora” stić u roku koji je izgubio svaki doticaj sa stvarnosti?

Netko će reć da se kava uvijek stigne i bit će u pravu, ali to nije poanta - poanta je da nas se sve nasilnije šopa idejom da stalno kasnimo i da moramo jurit za budućnosti umjesto da živimo u sadašnjosti.

Lako za kapute i Halloween u sezoni lubenica, ni djeca više ne smiju bit djeca - čim počnu trudovi, moraš znat u koji će vrtić i koji će jezik učit, pametno je i planirat u koju će školu prije nego što prohodaju, a nije ih ni loše pripremat za faks već dok se upisuju u osnovnu školu.

Možda malo previše karikiram, ali bojim se da nismo daleko od toga - ako usred ljeta planiramo zimu, nije toliko nezamislivo da usred djetinjstva planiramo “gdje će se zaposlit?”

I onda se čudimo da vrijeme leti, a istina je da mi letimo za vremenom - i sve se češće bunimo da nemamo vremena za važne stvari.

Možda bi ga imali više da u vrijeme lubenice jedemo lubenicu i pustimo na miru stvari iz budućnosti koje se “moraju” stić već jučer.

Ja ću probat, ali sumnjam da ću uspjet - već sam pala na testu jer kolumnu za srijedu pišem u nedjelju. Nadam se da ćete vi bit pametniji u lansiranju odjeba bezglavom trčanju za budućnosti i pronać vremena za sadašnjost koja ne samo da je jednako važna, nego vjerojatno i puno važnija.

Ako uspijete, čestitam, a ako ne - Happy Halloween!

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva