Obožavam Uskrs iz više razloga, prije svega zbog obiteljskog okupljanja, dolaska proljeća i samog značenja Uskrsa koji podrazumijeva novi početak. Talijani kažu „Natale con i tuoi, pasqua con chi vuoi" (Božić sa svojima, Uskrs s kim god želiš), no meni je nekako, ove godine, bliža srcu ideja da budem sa svojima.

Dobro 'ajde, priznat ću, volim Uskrs i zbog pogače, orehnjače, šarenih jaja i apsolutne carice svake trpeze, moje velike ljubavi francuske salate! Mislim da bih mogla napisati jedan blog samo o njoj. Fali mi, i to jako, jer se nismo vidjele od Božića. No, u tome upravo i jest sva ljepota, jer se gledamo samo za blagdane, kada je pojedem „samo“ cijelu kantu, znajući da ćemo se opet sresti tek za nekoliko mjeseci.

Moram priznati da mi je zima bila izuzetno teška. Nekako tamna, hladna, epidemija je harala, a posla je bilo na kapaljku. O novcu nećemo ni pod razno. A onda s dolaskom proljeća, kao da se konačno vratio u život - sam Život. I to prvenstveno zbog odluke stožera da maske više nisu obavezne (dobro, osim u ljekarnama i bolnicama). Neću tematizirati je li zadnje dvije godine bila pandemija ili plandemija jer to nikog normalnog više ne zanima, već ću poentirati na SREĆU NAJVEĆU što nam se Život vratio na velika vrata. Puls, energija, muving. Vibra. Boje. Ljudi. Žiža. Izlasci. Kave. Ludilo. 

Je l' samo ja ovo primjećujem ili? Jesam li ja jedina zahvalna? I beskrajno sretna, toliko da se svaki dan lupam u dupe od istinske sreće.

Nekako mi se čini da oko mene ljudi toga uopće nisu svjesni ili su već toliko zbog svega prodrmani pa uzimaju stvari zdravo za gotovo, a možda i sami još ne vjeruju da je karantenama konačno odzvonilo. Bilo kako bilo, mislim da ovo nije dobro. 

Smatram da bi trebalo zastati na trenutak, duboko udahnuti i osvijestiti sljedeće činjenice:

U tramvajima, busevima, i ostalim prijevoznim sredstvima konačno dišemo punim plućima.

Po trgovinama hodamo opušteno i nitko nas ne opominje ako nam je maskica spala milimetar ispod nosnice.

Kada dođemo doma više manijakalno ne peremo mango i đon od cipela smrdljivim dezinficijensima.

Nema više coffee to go po klupicama, već smo izvaljeni po dobrim starim štekatima  i vrtimo kavice u keramičkim šalicama.

Partijamo do ranog jutra, bez gledanja na sat, ne bojeći se da će nas policija u ponoć zaskočiti i kao zadnje krimose potjerati doma.

Nakon partija, u samu zoru, idemo na sveti burek.

Družimo se.

Grlimo se.

Ljubimo se.

Živimo.

Da, živimo. Jesi li ti uopće svjesna svega ovog? Jesi li svjesna da ovog uopće nije bilo ili je bilo jako dozirano ili sumanuto kontrolirano u zadnje dvije godine? Puna 24 mjeseca? Da budem preciznija - 730 dana. Mogu ja i još preciznije - 17.520 sati. Punih 17.520 sati smo živjeli u neizvjesnosti, neznanju, grču i strahu. Oprezni i isparonizirani. Emotivno stegnuti. Psihički izluđeni, da ne kažem, izmučeni.

I sada kada je konačno psihozi došao kraj, mi možda sve to i primjećujemo, ali kao da uzimamo zdravo za gotovo. Zašto ne slavimo? Zašto se ne veselimo? Zašto se svi zajedno ne lupamo nogom u dupe? I zašto, k vragu, ne organiziramo neki mega party u samom srcu grada? Ili u srcu svih gradova Lijepe Naše? Zašto? Nego nam sve ovo, itekako bitno, prolazi ispod radara. 

Stoga, smatram da bi poruka ovog Uskrsa trebala biti ZAHVALNOST. Hvala, dragom Bogu, svemiru, energiji (u koga god istinski vjeruješ) što nam se Život konačno vratio. Što svoje obitelji možemo posjetiti za Uskrs, vidjeti svoje bake i djedove i snažno zagrliti svoje najbliže. 

Zar smo zaboravili koliko nam je to nedostajalo? Jesmo li stvarno toliko prokleti da nismo svjesni da bez kontakta ne možemo? Ili smo samo u nevjerici jer i dalje ne možemo staviti ruku u vatru da je pandemiji/plandemiji odzvonilo?

Bila ti prestrašena, nepovjerljiva, sumnjičava, krajnje je vrijeme da za početak budeš zahvalna. Zahvalnost otvara srce i liječi dušu. Grije utrobu. Nitko se nikada od zahvalnosti nije osjećao loše. Nikada zahvalnost nikome nije naudila. Život zagorčala. Štoviše, samo bi pomogla. Zato jer je čista, nevina i dobronamjerna.

Pa tako i tebi neka pomogne ovog Uskrsa. Da konačno vidiš što sve u životu imaš, a da možda toga nisi svjesna. Kada osvijestiš, zadrži na trenutak taj osjećaj i zahvali se. A onda, bez imalo krivnje ili grižnje savjesti, PROSLAVI.

Mi često nosimo duboko usađeno uvjerenje kako ne treba na sva zvona slaviti, jer će nam se dogoditi nešto loše. Pa tako skrivamo svoje poslovne ili privatne uspjehe, podvige i vrhunce, savijajući se od srama, umjesto da hodamo uspravno od zdravog ponosa. 

Možda upravo u ovom grmu leži odgovor zašto „povratak u normalno“ ne slavimo. Jer se možda podsvjesno bojimo da ćemo slavljem prizvati natrag ono loše, ako ne i gore. 

Samo ću reći – koji mindfu*k. Neistina. Glupost. Notorna laž.

Odbaci razmišljanje da ćeš slavljem dobroga, prizvati ono loše. Sreća se dijeljenjem množi, zar si na to zaboravila? Dobro se dobrim vraća. Mogu ja i dalje nastaviti s tim starim narodnim poslovicama, imam ih u rukavu barem stotinu. No, svi dobro znamo da je narod pametan i da narod treba slušati.

Stoga, ovog Uskrsa budi zahvalna što je ono loše iza nas i što je konačno - gotovo.  

Budi zahvalna na svemu što i dalje imaš i što nisi u ove dvije godine izgubila. Budi zahvalna na svim dragim ljudima s kojima si okružena i koje konačno smiješ grliti satima.

Budi zahvalna što možeš slaviti Život jer si živa. 

Sretan ti Uskrs od srca, draga moja. 

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva