Tko o čemu, svi o cjepivu, ali ako imate argumentirano obrazloženje zašto ignorirati činjenicu da to  nije najvažnija tema koja utječe na aposlutno sve sfere života, javite mi u inbox, možda me netko od vas uvjeri da ipak o ovome ne bih trebala pisati. 

U jednoj hrvatskoj bolnici trenutno leži pet beba pozitivnih na korona virus, a nijedna od pet mama tih beba nije cijepljena protiv korone. Prema dostupnim podacima dvije bebe imaju mjesec dana, jedna beba dva mjeseca, jedna šest i jedna trinaest. Sve su iz rodilišta otišle zdrave, a vratile se s istom dijagnozom – covid 19. Bebe su smještene na odjelu pedijatrije, a od posljedica zaraze temeperatura im se diže u danu i do 40 stupnjeva. Onemoćale od vrućice, ako ne mogu piti, sestre ih stavljaju na infuziju. Odraslom čovjeku je teško pronaći venu, a kamoli bebi koja lamata ručicom jer ništa ne razumije i ne shvaća zašto treba mirovati. Medicinsko osoblje radi pod maskama i vizirom, a kako je točno raditi medicinskoj sestri koja uz PVC materijal preko ustiju i nosa te dodatnu prozirnu zaštitnu plastičnu masku na glavi usput ima i naočale s dioptrijom koje joj se pri svakom jačem izdisaju zamagle, vjerojatno najbolje zna ona sama.  

Četiri mame beba u bolnici mlađe su od 25 godina, a jedna je u ranim četrdesetima. Sve su također pozitivne na virus, a laički zaključujem da su se bebe zarazile najvjerojatnije od majke, a one od tko zna koga.   

I što sad?  

Kad si majka i gledaš kako kćer ili sin leže u bolničkom krevetu, na pameti ti je samo jedna misao.  

Da to dijete bude dobro.  

Druga molba ide Bogu.   

‘Molim te uzmi mene, samo nemoj nju’.  

Ili njega’. 

To je majčinski instikt, to je jače od svega, to je veza neraskidiva, to je ljubav neupitna. Za dijete ćeš dati i svoj i tuđi život i pri tom nije važno je li na bolničkom krevetu beba, školarac, tinejdžer, student ili magarac od trideset godina, vječni student koji se još uvijek nije oženio i živi na tavanu obiteljske kuće.   

I kad tako kraj kreveta moliš onoga gore da djetetu bude bolje, da temperatura padne, da otvori oči, da progovori, prohoda, pomakne se ili ustane, neupitno ti kroz glavu prođe tisuću puta pitanje: 

Jesam li mogla ovo spriječiti?  

Jesam li trebala napraviti nešto drugačije?  

Što da sam...? 

Eeee... 

Što da sam...? 

Da sam drugačije, možda bih bila savršena majka. 

A možda i ne bih jer to možda i ne postoji.  

Isto kao što ni ne postoji veća grižnja savjesti od one koju majka osjeća kad dijete leži na tom istom bolničkom krevetu, migoljeći se na stolici od nervoze što će kazati doktor kad uđe u sobu, hoće li potvrditi jednu od mogućih loših dijagnoza koju smo već sto puta izguglale na mobitel, razmišljajući jesmo li išta mogle napraviti da do toga ipak ne dođe. 

Jer što da smo …? 

Eee... 

Što da smo...? 

Ništa. 

Nitko ne zna što bi bilo.  

Da znamo, bile bi savršene majke.  

A takve teško da postoje. 

U vremenu jedne od najvećih kriza u povijesti, kad virus u zraku odnosi tisuće života dnevno, milijuni žena se pitaju što napraviti. 

Jesam li bolja majka ako cijepim dijete ili ako cijepim sebe? 

Možda ako cijepim oboje ili možda ni njega ni sebe? 

Trebam li se cijepiti trudna? Ili je dobro što nisam?  

Teško je odgovoriti na išta od ovoga.  

Tko bi isprao grižnju savjest rodilji da se dijete rodi s anomalijom? Najvjerojatnije bi se ispostavilo da je ona genetski uvjetovana, ali tko bi majci isprao taj osjećaj krivnje da uzrok bolesti nije novo cjepivo za virus o kome znamo skoro ništa i koje nas svaka tri mjeseca iznenađuje novim sojem za kojeg nemamo rješenje. 

Podijeljenost u javnosti oko cjepljenih i necjepljenih razara društvo na globalnoj razini. Jedini benefit koji Hrvati imaju od nove podjele je taj da su napokon pokopali ustaše i partizane, a da se po pedeseti put na HTV-u ne reprizira patetični uradak Duga mračna noć, Z generacija bi mislila da je NDH youtube platforma. 

Moj stav oko cjepiva je jasan, prevelika sam kukavica da se ne bih cijepila. Panično se bojim smrti i jedva čekam booster dozu jer se držim statistike koja kaže da su zbog komplikacija od cjepiva umrle tek jedna, dvije osobe, a od covida na današnji dan 5.131.328 ljudi. 

Naprosto nisam dovoljno hrabra da bih živjela sa znanjem da postoji lijek koji me štiti od teških oblika bolesti, a da ga nisam primila. Nisam na toliko visokoj mentalno-meditativnoj razini da smrt smtram nastavkom života u kojem će Aleksej rasti bez mene, a ja stariti bez njega i kao, sve ok, that’s life. Svjesno sam u sebe ubrizgala nešto što nije bilo ni blizu dovoljno istraženo, ali veći dio mene je ipak procjenio vjerovati znanosti.  

Da li to znači da bih sutra cijepila svoje petogodišnje dijete, ne znam trenutno odgovor. 

Da li to znači da bih se cijepila da sam trudna, ne znam ni na to odgovor. Vjerojatno da. 

Da li to znači da ako se ne cijepim, da sam loša majka, ne znam, što vi mislite?  

Svaka majka radi onako kako misli da je najbolje. Nismo svi rasli u istim uvjetima, nismo svi isto educirani, nemamo svi istu životnu filozfoiju i nitko nam nije dao pravo da sudimo drugima. Bebe koje trenutno leže u bolnici mogle su se zaraziti i da su majke bile cijepljene, zar ne? Medicinski je ta opcija nepobitna, a jesmo li (mi cijepljene) bolje ako prozivamo ove što nisu cijepljene, jesu li lošije majke samo zato što su Pfizeru odlučile reći ne iz razloga koji su njima potpuno argumentirani?  

Znate, cijela ova stvar s covidom počinje nas razarati iznutra. Ljudi gube prijatelje zbog nekoliko kemijskih spojeva u šprici. Obitelji se svađaju, nitko ni s kim ne razgovara, na društvenim mrežama je dovoljno reći buu i blokirat će se barem 5 virtualnih frendova. Mjere se pooštravaju, a necjepljeni ljudi su već sad građani trećeg reda.  

Represija nikada nikome nije donijela dobro, a nije donijela ni rezultat. Prisila rađa agresiju, a ona nepovratno kaos. Možda da smo ljude educirali desetljećima prije i da nismo dopustili da pola stanovništva bude neuko i nepismeno jer tako je svakako lakše s osmjehom na licu glasati za HDZ, vjerojatno je da bi i procjepljenost bila daleko veća.  

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva