U srijedu nam stiže rujan. Kud prije? pitam se dok zbunjeno, i paralelno nervozno, tipkam po tastaturi crvenim noktićima, od kojih su dva pukla, a uskoro će i treći. Iako imam curku koja mi odlično radi nokte, za mene je nemoguća misija ljeti dugoročno imati lijepe i očuvane ruke, jer mi je to ujedno i znak da se nisam dovoljno dobro provela. Što hoće reći da sam ovog ljeta bome landrala kao profesionalni nomad. Osim popucalih noktiju, kosa mi je žuta, ispucala i suha, crna sam kao Noami Cambell, a vaga pokazuje plus tri kilograma. Dobro je, moglo je i gore, s obzirom da sam pojela i popila cijelu Hrvatsku.

Ljeto sam standardno započela u okolici Zadra, jer tamo mi je, jednom riječju, rehab. Rehabilitacija od poslovnih angažmana, akumuliranog stresa, nervoznih ljudi, zadanih rokova. Velebit učini svoje, a to je da je po danu sasvim ugodno, a navečer se temperatura spusti taman da se naspavaš kao beba. 

Kako sam free lancerica ili ti ga po naški slobodnjak, sa mnom lapotop ide kud god da krenem. Palim ga skoro svako jutro, barem na dva sata, odrađujem sve što treba, zivkam ljude, šaljem ponude, ganjam račune. Radije biram raditi za samu sebe, i to cijelo ljeto po malo, nego za nekoga drugoga, pa da imam na raspolaganju svega dva tjedna ljetovanja. 

Neće ići, Pantiću. Osim što ne trpim autoritete, ne volim da mi netko tuče orahe po glavi, zbog čega svjesno biram Slobodu u odnosu na Sigurnost. Znam da sloboda nosi rizik i da mi guza zbog financija često ne spava, svjesna sam toga, ali opet mi je draža ta neizvjesnost u odnosu na zlatni kavez. Zbog čega sam na moru, već godinama, minimalno šest tjedana. Tako da bi se moglo reći da ja uopće niti nemam godišnji, ali opet ga imam na bacanje. Sve ovisi kako na to gledaš. Ako voliš to što radiš, onda ti ništa nije teško, kažu ljudi. Ja na svoj posao gledam pozitivno, jer mi je svakodnevno kupanje neprocjenjivo i ne može ga zamijeniti nijedna plaća, ma koliko god visoka bila, zbog koje ću samo 14 dana godišnje toćati svoje dalmatinske pršutiće u plićaku.

Nakon Zadra sam zapičila u Terru Magicu, ili ti ga u našu Istru. Izlika je bio Motovun Film festival, a skriveni argument Bogom dane istarske vinarije ili ti ga vrhunska vina i preukusna hrana. Zbog čega sam u magičnoj zemlji „nekom magijom“ i dobila samo pet kila u tri dana.

I onda tako debela, iscrpljena, ali neupitno sretna - via Šibenik. Kao rođena Šibenka ovdje mi je ljeti baza iz koje mogu gdje god mi noge hoće. Obožavam Šibenik jer tu i mirujem i ludujem, tako da je početak kolovoza rezerviran samo i isključivo za vrhunsko partijanje. Što mi je dobro došlo taman da istopim nakupljene istarske kile, vidim ekipu i pošteno se isplešem. 

Nakon čega je uslijedila sedmodnevna otočka turneja, od Visa, Šolte i Brača. Nije bilo partijanja, ali je bilo dnevnog landranja, uz obvezno kušanje svih lokalnih specijaliteta, posebice onih vinskih. 

Zadnja dva tjedna sam provela u Šibeniku, i moram priznati da sam bome prebacila iz šeste brzine u treću. Vodice, Murter, Primošten, Zlarin, Prvić… naravno da su bili na repertoaru, uz obvezne koncerte na tvrđavi sv. Mihovila i večernje điravanje po šibenskim kalama.

I onda odjednom - evo ti ga na, za tri dana 01.09. I bit ću krajnje iskrena, ne da mi se vraćati za Zagreb. Želim i dalje biti u ljetnom balonu. Želim i dalje biti preplanula, opuštena i debela. Sa isušenom kosom i popucalim noktima.

Patiš li i ti od povratka u realnost? 

Zagreb obožavam. Tu su mi prijatelji, posao, izlasci, hobiji, moj Život. Sve ja to znam na racionalnoj razni, ali opet mi bude muka. I onda tješim samu sebe kako se uvijek mogu i u rujnu zaletjeti  na more, ma barem na par dana. 

Ali neću. Znam da neću, to je sigurno. Jer jednom kad krenu sastanci, angažmani i projekti, ja uredno zaboravim na more i sunce. Iako mi nakon godišnjeg odmora često treba još jedan odmor. 

Koliko dana ili tjedana tebi treba da dođeš k sebi? I još važnije - kako se vratiti u stvarnost, a da što manje boli?

Mislim kako stvarnosti treba hrabro pogledati u oči, potom je prihvatiti i jednostavno nastaviti živjeti. Zato zasuči rukave i spremno se baci natrag u poslovne vode. Prvi dan , nakon svetog g.o., bit ćeš luda, nervozna, ma grist ćeš sve oko sebe. Ali vjeruj mi, nećeš biti jedina. Svima je tako i nitko nije sretan što mora opet naviti budilicu u 7. Znam da je teško, ali pokušaj za početak biti zahvalna. Što se imaš gdje vratiti, što imaš posao i oko sebe ljude koji te vole.

I  onda samo tako, rutina te opet preuzme da ni sama ne shvaćaš kako si se brzo vratila u centrifugu. Djeca, muž, posao… rokovi, stres, financije… i natrag si u krugu.

Ali ti budi mudra žena i ne čekaj tek iduće ljeto kako bi se od života odmarala.

Pronađi vrijeme za sebe. Minutu u danu, dan u tjednu, vikend u godini. Počasti se putovanjem, upiši neki sport u kojem ćeš ispucavati stres, pronađi i razvijaj skriveni talent, radi nešto zbog čega ti duša titra.

To će biti samo tvoji, mali, osobni odmori od svakodnevice. Vrijeme samo za tebe. Ne čekaj ljeto kako bi se opustila, već ukradi , samo za sebe, koji trenutak tijekom godine.

Ženo, daj počasti se. I to bez imalo krivnje i grižnje savjesti. 

Djeca mogu bez tebe jedan vikend. Muž neće umrijeti od gladi. Život neće stati.

Zastani i diši. Radi, ali se i odmaraj. Pij vino, jedi ugljikohidrate. Eat the damn cake - kako bi se u narodu reklo. 

I nauči uživati bez osjećaja kako na to nemaš pravo i kako svima uvijek moraš biti na usluzi.

Želim ti od srca što više ljetnih trenutaka, i to tijekom cijele godine. 

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva