Jučer smo proslavili 1. maj ili ti ga Praznik rada. Netko je slavio s rukama prepunim od ćevapa do pljeskavica, a netko pak s praznim rukama. Ovisno o tome koliko imaš para ili dobrih prijatelja, koji rade roštilje bez obzira što već tjednima kiša lije. Ukoliko si i dalje, od početka ove pandemije, nezaposlena, pitanje koje ti želim postaviti je: Koliko stvarno želiš raditi, a koliko si samo lijena guza?

Mnogo je onih kojima je sasvim OK redovno dobivati novce sa Burze ili državne poticaje. Onda još iskombinirati nešto sa strane i njima sasvim dovoljno. Ali svaki dan, uz novu kutiju cigareta, kukati u istom kafiću kako nikako ne mogu naći posao.

Bit ću okrutna - ne laži. Smatram da svatko tko hoće, nađe posao. I nema izgovora. Ono što vjerujem da te može mučiti je tvoje "samopoštovanje", jer ne želiš raditi poslove koji su, kako to misliš, ispod tvog nivoa. Primjerice, bila si direktorica u firmi koja je zbog korone otišla u 3 pm. I sada su u ponudi fizički poslovi zbog kojih trebaš dobro zasukati rukave, ali ti to ne želiš jer, gle čuda - imaš završeni fakultet.

Ono što me čudi u cijeloj ovoj situaciji je kako ljudi i dalje ne shvaćaju da je ovo razdoblje PREŽIVLJAVANJA. Smatram da je bitno raditi što god samo da preživiš, a onda kada se situacija, nadam se, uskoro vrati na staro, ganjaj karijeru gdje si stala. U ovoj fazi je bitno, dakle, preživjeti. A ne na cijeli svijet se i dalje ljutiti. Prošla je godina dana, imala si vremena za ljutnju, sada je vrijeme za akciju.

S druge strane, od početka korone dosta ljudi se prekvalificiralo ili jednostavno promijenilo trenutan poslovni smjer. Dat ću ti svoj primjer. Bez obzira na koronu, ja mijenjam poslovne smjerove cijeli svoj život. I bome sam se namučila u zadnjih godinu dana, ali doći ćemo do toga. 

Diplomirala sam Financije na Ekonomskom fakultetu. Ni sama ne znam zašto sam to ikada upisala, ali si opraštam jer vjerujem da sa 18 godina i nisi baš najpametnija, a još manje svjesna što uopće u životu želiš raditi. Ustvari, znala sam, ali sam slušala starije od sebe, koji bi trebali biti i pametniji od moje intuicije, i koji su me uvjeravali kako je ono što uistinu volim, a to je Novinarstvo, totalno bez veze jer tamo nema para, a i svi su ludi i živčani od zadanih rokova. 

Nakon diplome sam prvo radila kao brend menadžerica u jednoj ogromnoj korporaciji u sektoru nabave za modu. Vrag nosi Pradu je melem za oči i za uši naspram mojoj priči. Kojoj sam zatvorila vrata nakon pola godine svakodnevnog pišanja krvi. Nakon čega sam punih 14 godina radila kao event menadžerica u poslovnom turizmu u agenciji koju i dan danas smatram svojom Majkom, a ekipu volim kao svoju obitelj. No, s vremenom sam morala otići ili kako se to stručno kaže u psihologiji, od Majke se separirati. 

Zašto, ako mi je bilo dobro? 

Zato jer su mi hobiji počeli trošiti većinu moga vremena. Stand-up komedija, imitacije, pisanje knjiga i članaka, vođenje talk showova i brojnih događanja – s tim sam se počela baviti, onako usput, više iz ljubavi dok sam radila u agenciji, a pripreme za sve to bi me čekale navečer, kada bih nakon agencijskog posla, došla doma mrtva umorna.

Kronična iscrpljenost je, bez obzira što sam istinski voljela sve to, ipak počela stizati na naplatu. Bez obzira što su redovno stizale i naplate od tih hobija na moj bankovni račun. Jednostavno mi je zdravlje bilo nagriženo, a da ne kažem s vremenom, i ugroženo. Pogotovo ako u svakom poslu daješ maksimum i ne pristaješ na osrednjost i inertnost.

I onda je stigao trenutak odluke: ostati u agenciji ili dati otkaz i baciti se u slobodnjačke vode? Nisam dugo razmišljala, bez obzira što su mi mnogi govorili da nisam normalna. Ali ovog puta ih nisam slušala. Samo sebe i svoju intuiciju, koja se očajnički plašila promjene i neizvjesnosti, ali je opet hrabro pokazala zube i bacila se u nove pobjede. Otvorila sam svoj obrt i počela živjeti samo od dotadašnjih hobija, koji su mi sada postali redovan posao. 

I tako radim već punih osam godina. Moram priznati da je bilo puno uspona i padova. A sedma je bila daleko najgora, jer naravno, sve znaš, bila je 2020 godina. I sada zamisli. Svi poslovi su ti u showbizzu, kulturi i turizmu. I upravo sve te branše uključuju kontakt s ljudima pod zajedničkim nazivnikom – javna događanja. A gospođa Korona tek pokucala na vrata i ne planira tako brzo otići. Štoviše, još uvijek nije otišla. 

Zamisli kada u jednom danu ostaneš bez apsolutno svega. Bez prebijene lipe, a kamoli kune. Kada su ti se preko noći sve potvrđene gaže i poslovi otkažu. A troškovi uredno stižu na naplatu.

Ne možeš ni zamisliti tu količinu emocija. Taj gorki koktel sažet od bespomoćnosti, bijesa, ljutnje i straha. Mila majko, što ću sada? Od čega ću živjeti? A ovo piše žena koja baš i ne voli druge pitati za pomoć. I koja je cijeli život navikla brinuti sama za sebe. No, ipak sam progutala ponos i zatražila pomoć od svojih najbližih. Samo da se smirim. I nakon što me prošao egzistencijalni strah, za kojeg i danas smatram da je jedan od najgorih, sjela sam za kompjuter i odlučila opet, samo i isključivo svojim mozgom, radom, trudom, doći do rješenja. Zasukati rukave i osmisliti kako mogu preusmjeriti svoje poslovanje.

Danas, nakon godinu dana, evo rezultata:

U onom prvom lockdownu sam sjela i u 40 dana napisala svoju četvrtu knjigu. Pisala sam svaki dan, bez iznimke. Potom sam ubrzo našla izdavača, a promocija će biti uskoro, prije ovog ljeta, i bit ćeš pozvana. Zahvaljujući urednici miss7 dobila sam priliku pisati nedjeljni blog. I ovo je 57. po redu. I niti jedan tjedan nisam izostala, što god mi se dobro ili loše u životu  događalo. 

Osmislila sam dvije nove emisije, od kojih jedna ide redovno na televiziji, a druga još uvijek traži svoje mjesto pod medijskim suncem. Talk - show "Ženska priča", koji je punih sedam godina punio zagrebački klub Sax, dobio je svoje mjesto na portalu miss7.

Dakle, kompletno poslovanje sam prebacila iz analognog u digitalno. Nema više publike in vivo, ali ima online. Nisam zbog toga baš previše sretna, jer mi fali kontakt s ljudima, ali sam beskrajno zahvalna jer nisam gladna, a i dalje radim ono što obožavam. Ustvari, ne da volim to što radim, već ja jesam ovo što radim. I ne odvajam sebe od posla, jer to mi nije posao, niti hobi, to sam jednostavno - ja. Dok pišem lebdim, a uživam dok emisije vodim. I nije mi problem raditi petkom, svetkom ili kad god. Pa tako i na Praznik rada.

Ali ničeg od ovog ne bi bilo da se onaj dan, kada sam od straha za egzistenciju grizla nokte i plakala, nisam junački zainatila te se pokrenula, osmislila  i svojim rukama na koncu sve i odradila. 

Ako mogu ja, možeš  ti. I prestani kukati. Prestani se žaliti. I cijeli svijet okrivljavati kako nema posla za tebe. Kažem, u trenucima preživljavanja, čovjek treba raditi što god. Ali, kada to prođe, tvoja životna dužnost je da radiš ono što voliš. Jer inače nećeš biti sretna, i gotovo. Da ti nacrtam: ako sjediš u uredu osam sati dnevno punih 40 godina i mrziš to što radiš, jesi li svjesna koliko vremena provodiš u čistom nezadovoljstvu?

I onda kad mi kažu da posao nije bitan? Kad mi govore da je zdravlje najvažnije? Pa upravo ovdje i jest u pitanju tvoje zdravlje. Jer ako se svaki dan na poslu grčiš, lomiš, gutaš ili potiskuješ sigurno je da će se to s vremenom manifestirati i na tvoje zdravlje.

Stoga, dok je kriza radi što god samo dok ne prođe. Ali radi. I kada prođe, sjedni u miru sama sa sobom i upitaj se: Za što sam talentirana? Što me istinski veseli? Što volim raditi toliko da mi od toga duša titra? I neka prvo sve krene kao hobi. Ali vjeruj mi, to je pravi put. 

I ne brini za novac. Novac će sam od sebe početi stizati. Počet će se lijepiti kao nagrada za tvoju hrabrost, pomalo i ludost, ali iskrenost i autentičnost. Zato jer si samoj sebi bila dosljedna i nisi sebe iznevjerila. Kreni. Ustraj. Budi hrabra. I na tom putu ne slušaj nikoga, osim sebe. I svoje intuicije. 

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva