Srdačan pozdrav, kako ste? 

(Sad vi mene pitate kako sam ja).

Evo dobro, upravo sam stigla iz Istanbula. Ne “upravo” kao jučer ili prije par sati - upravo, ovog trena, samo sam oprala avion sa sebe i sjela za “konpijuter.”

Vi koji se družite sa mnom već neko vrijeme znate da nakon svakog putovanja imam praksu napisat detaljan putopis (i foodopis) o mjestu na kojem sam bila, ali ovaj put nećemo tako iz nekoliko razloga - prvo, tek sam došla, a odabir slika traje dovoljno dugo da bi tekst stigla objavit tek u subotu, što mi je, kao osobi koja NE KASNI NIKAD, potpuno neprihvatljivo. 

Drugo, bila sam tamo 3 i pol dana, a Istanbul je prevelik i preimpresivan da stane u 3 i pol dana - barem kad je u pitanju izvještaj o putovanju.

Treće, vratit ću se sigurno i to vjerojatno već na proljeće, pa ćemo tad zaokružit sve dojmove.

Ali to ne znači da nećemo pričat o Istanbulu - inboks mi je ovih dana pun pitanja o tome kako njegujem svoju kozu… pardon, kriva tema.

Inboks mi je pun pitanja o savjetima za Istanbul - što vidjeti, gdje jesti, “jesi bila kod Nusreta” i slično - zato ćemo danas imati brzinsko druženje uz korisne savjete za postojanje u Istanbulu. Neki od njih će biti i beskorisni, ali božemoj, nije sve u životu korist, gospođo Vlasta. 

Krenimo redom, a red je da za početak napomenemo da se prije ulaska u Tursku ispunjava onaj formular koji se sad ispunjava za ulazak u (skoro) svaku zemlju. I naravno, moraš bit cijepljen ili testiran - uzet ćemo kratki predah da nježnim aplauzom nagradimo stričeka koji želi reć da “Turska očito uvozi ovce.” Bravo, striček, dodat ćemo i riječi “plandemija”, “Soroš” i “pametnom dosta.”

Uglavnom, kad ispuniš taj formular, dobiješ takozvani HES kod - u teoriji te traže da ga prezentiraš prilikom ulaska u državu, svaki restoran i svaki shopping centar, u praksi su nas tražili da ga pokažemo kad smo ulazili u Tursku, kad smo izlazili iz Turske i kad smo ulazili u Sephoru. To i dalje znači da ga je pametno nosit sa sobom - konkretno, u digitalnom obliku na mobitelu PLUS na papiru. Sad će neki ljudi koji nisu anksiozni paničari pitat zašto oboje - zato što možeš izgubit papir, a može ti se i ugasit mobitel i kako ćeš onda uć u Sephoru po Fenty Beauty? Tako je, nikako. Viza ne treba za Tursku… Visa je poželjna.

Ok, sad smo ušli u državu, vrijeme je da ovo sve malo bolje sistematiziram da bude lakše za pratit.

Situacija s novcem

U Turskoj se sve plaća u lirama, što znači da poneseš svoje eure, tamo ih promijeniš u lire i to je to. Mjenjačnice su posvuda, tečajevi su negdje bolji, negdje lošiji, ali ako ne mijenjate 17 tisuća eura, nepovoljni tečaj vas neće izbit iz cipela. Naravno, uvijek je bolje mijenjat tamo gdje je tečaj povoljan, ali ako za bolji tečaj morate prehodat pola grada, odustanite od njega. Druga jako bitna stvar - kartice primaju SVUGDJE. Svaki dućan, štand, svatko tko išta prodaje će ti dat da kupovinu obaviš preko pos aparata, dakle keš nije nužan u abonormalnim količinama - osim ako se ne znaš kontrolirat preko kartice, onda je keš poželjan. Preračunavanje cijena je jednostavno - ako je nešto 220 lira, to je oko 20 eura, ako je nešto 1000 lira, to je oko 90 eura, ako je nešto 100000 lira, vjerojatno ste otišli napravit nos - što je sasvim ok i jako često sport u Turskoj, kao i transplantacija kose. Zato ćete na sve strane vidjet muškarce s trakama oko glave (dio post-operativnog ponašanja) i žene s flasterima na nosu. Kratki podsjetnik iz Biblije - Isus ne voli kad osuđujete druge. 

Situacija s internetom

Turska nije u Europskoj uniji, što znači da je roaming opasna lokva u koju ne želiš umočit palac. Meni je u roku od par minuta otišlo 370 kuna jer sam otvorila Whatsapp poruku u kojoj me dočekalo nekoliko slika - dugo nisam bila negdje van Europske unije i zaboravila sam isključit data roaming - ali nema veze, isplatilo se jer je čovek lep. Uglavnom, internet i pozivi u Turskoj su skup sport, zato vam savjetujem da napravite ono što ja radim UVIJEK i radit ću ZAUVIJEK kad putujem van EU - kupite sim karticu. U stranoj ste državi, većinu vremena ne znate gdje ste, ne razumijete jezik i nema smisla da ovisite o wifi-u u kafićima - 20GB interneta je malo više od 100 kuna, što nije velika cifra za osjećaj da u svakom trenutku možete otvorit Google maps i brzo doć gdje god trebate (i da se puno teže možete izgubit). Možete uzet i manje, jeftinije pakete, naravno. Ljudi vas i dalje mogu dobit na Whatsapp i Viber bez da im javljate novi broj jer su Whatsapp i Viber vezani na account, a ne na broj. Sve možete obavit dok ste na aerodromu, a kasnije po gradu na sve strane imate Turkcell i Vodafone dućane. 

Situacija s prijevozom

Iskoristit ćemo ovu priliku da se zauvijek ispričamo ZET-u za svaku kritiku upućenu dizajnu novih tramvaja jer su preuski i glupi - Istanbul ima 15 milijuna stanovnika, kažu da se tijekom dana njime kreće preko 20 milijuna ljudi, a tramvaji su neprirodno uski kao loše fotošopirani celebrity strukovi. Tu isprike staju jer Istanbul ima odlično riješen javni prijevoz - na automatima možeš kupiti prepaid karticu s određenim brojem vožnji (5, 10 ili 20) koje vrijede za metro, autobus, metro bus, uspinjaču, tramvaj, brod i trajekt. Situacija s taksijima je onakva na kakvu smo navikli u Hrvatskoj - ako samo uđeš u random taksi, postoji šansa da će ti naplatit više nego što je potrebno. Zato je pametno imat aplikaciju, tipa BiTaksi, ali ako vam se ne da maltretirat s tim, Uber app isto radi - doći će vam standardni turski Yellow Taxi, ali unaprijed vidite izračun cijene pa su šanse da vas netko prevari smanjene. Od ostalih korisnih informacija za prijevoz imam “pazite na ruke”, inače bi vam ih vrata autobusa mogla pričepit. Prste k sebi, aha, rekla bi Ivana Brkić.

Situacija sa shoppingom

Ovo ćemo morat razdvojit u potkategorije jer je shopping u Istanbulu previše opsežan da bi se ugurao u jedan podnaslov. Krenut ćemo s onim najpoznatijim, nego kako.

Grand Bazaar

Znate ono kad se jako često pitate kako je moguće da netko ima baš toliko Hermes torbi zbog kojih si godinama na listi čekanja, baš toliko nenabavljivih, rasprodanih Chanela i baš toliko svega ikad na svijetu, a nije Beyonce? Jedan izlet na Gran Bazaar će vam pomoć da riješite tu ne pretjerano kompleksnu jednadžbu. Preko 4000 dućana koji se protežu kroz 61 ulicu - i možete kupit SVE ikad. Nakit, satovi, tepisi, baklave, dizajnerska odjeća i torbe… Priča ide otprilike ovako: Uđeš u mali dućan (najčešće jer su te nažicali da samo dođeš vidjeti na sekundu), nakon čega slijedi najčešće pitanje postavljeno u Istanbulu - “would you like to see my showroom?” Showroom je zapravo skladište/pravi dućan, a ovo u što si prvo ušao je zapravo samo izlog. Tamo stoje jeftinije, loše kopije, a u showroomu one kvalitetnije, bolje, skuplje. Do showrooma se hoda nekoliko minuta - nekad se ulazi kroz “prodavaonicu tepiha”, nekad kroz ormar koji je zapravo paravan, nekad kroz ogledalo koje ima tajna vrata, nekad se ide na tavan, nekad u podrum… i bez brige, nikad te ne ubiju. Najčešće te posluže finim čajem, a na tebi je da odlučiš hoćeš li kupiti nešto ili ne. Ja sam kupila Gucci najlonke, što možda znači da sam seljačina, ali barem vam neću lagat da su prave. I “Givenchy” hoodie majicu jer mi je lijepa, ali nije mi dat-ću-600-eura-za-nju lijepa jer će mi na nju svakako past bolonjez. I jednu micelarnu torbicu. Što je micelarna torbica? To je torbica po kojoj ti se u koferu prolije micelarna voda jer ju nisi dobro zatvorio. I to ne bilo kakva micelarna, nego micelarna s uljem, za bolji (d)efekt. Srećom, bila je 10 eura pa nije tragedija. 

Još jedan koristan savjet - ako vam se sviđa neki dućan i planirate se kasnije vratit do njega, obilježite lokaciju u Google maps jer su veće šanse da ćete doć do Karlovca nego da ćete se uspjet vratit do tog dućana. Također, ako mislite da ćete samo vizualno zapamtit lokaciju i da je “desno od zastava” dobar podsjetnik, izvolite ovu sliku.

 (Ne morate mi javit da sam ispala kao govno, ali nemam bolju sliku, plus kaže se “pita od sranja”).

Znam da niste dovoljno glupi da pomislite da je “desno od zastava” dobar način da se snađete - nisam ni ja - ali čovjek lako postane glup kad je u gužvi.

Idemo kupit začine. 

Egipatska tržnica

Slično kao Grand Bazaar, ali manje i orijentirano na hranu, čajeve i začine. Ovdje vas na svakom uglu čekaju dućani s predivnim baklavama koje su izložene na ulazu, a unutra su čajevi, halve, i 7 tisuća bombona. Čim uđeš, ponude ti čaj, a dok ga čekaš, hrane te najfinijim čokoladnim bombonima svih veličina, boja i oblika. Kad dođe čaj i probaš ga, odjednom imaš ideju da nikad u životu nisi pio ništa toliko fino, što je vrlo vjerojatno i istina, a onda kreće mali igrokaz na koji MORATE PAZIT. Turska je generalno jeftina zemlja za shopping, a Egipatska tržnica slovi kao mjesto na kojem je najpovoljnije kupovat čajeve i začine - i vjerojatno je, ali “drugovi” se svejedno snađu da te izmuzu. “Može ovaj čaj od mente u prahu” - to sam tražila, “i ovaj od jabuke”, “i ove čokoladne bombone.” Tri stvari na jeftinoj Egipatskoj tržnici, a dok plaćaš, hrane te šarenim bombonima i zavode parfemima koje moraš barem pomirisat… 800 kuna. OSAMSTO kuna. Jer dok ti ne gledaš i ne razmišljaš jer razmišljaš šta ćeš još strpat u usta, u vrećicu ti natrpaju puno više čaja nego što si tražio - konkretno, meni su natrpali KILU I POL čaja od mente u prahu (koji btw izgleda kao kila i pol kokaina) i samo to je bilo 90 eura. Na kraju sam vratila više od pola čaja, ali nisu mi htjeli vratit novce pa sam prebila račun s ljudima iz grupe koji su kupovali baklave. Ja sam još dobro prošla, ženi s kojom sam bila su s kartice skinuli 4000 kuna. Uglavnom, pazite se Egipatske tržnice, zavedu vas bojama, okusima i mirisima i računaju na to da ćete bit prezbunjeni da shvatite da su vas zajebali. Ovdje je pametno nosit keš.

Taksim

Prekrasna shopping četvrt koja izgleda kao da su Oxford street i Novalja dobili dijete, ali su se u međuvremenu razišli pa sad Oxford street odgaja to dijete s Importanne centrom, a vikendom dijete dolazi kod Novalje koja sad živi s Camden marketom. Uglavnom, tamo opet možete kupit SVE ikad, jedino se nećete usrećit ako ste došli po Prada tašnu - može se kupit, čak se može kupit i u dućanu u kojem se prodaje baklava, ali u najboljem slučaju izgleda kao Prda. Do Taksima se može doći na nekoliko načina, a najljepše je uspinjačom, za koju imate kartu ako imate onu karticu o kojoj sam pričala. Tamo je najbolje kupit baklave - konkretno, u slastičarnici Mado, koja slovi kao najbolja slastičarnica. Od toplih preporuka imam da Taksim izbjegavate navečer jer se ne može hodat od rijeke ljudi - ujutro i u prijepodnevnim satima je manja gužva i humanija atmosfera. 

Ovo naravno ne pokriva ni 50 posto shopping opcija u Istanbulu, znat ću više na proljeće.

Situacija s “nitko me ne razumije, mogu pričat što želim”

Kao i na apsolutno svakom mjestu na svijetu, šansa da je osoba pored tebe iz Hrvatske, Bosne ili Srbije se povećava proporcionalno količini gluposti koje pričaš. Ako vrijeđaš nekog ili komentiraš kako izgleda, šansa je još veća. Kad je u pitanju Turska, šansa je najveća - pogotovo kad su u pitanju prodavači, tako da pazite što pričate i pred kim to pričate. Drugim riječima, don’t be a đubre.

Situacija s hranom

Ovaj put sam u ovom segmentu poprilično kiksala iz vrlo jednostavnog razloga - nisam se unaprijed pripremila, pa sam se na kraju hranila “u zadnji čas”, tamo gdje se moglo, onako usput, bez plana i programa. Najveći fail je bio hotelski doručak - došla sam odmah u 8 ujutro, čim je počeo (što je poprilično kasno za hotelski doručak) a na izbor sam imala 3-4 stvari. Pojela sam na brzinu i razočarano izašla van, a tek sam zadnji dan saznala da doručak u hotelu zapravo izgleda kao švedski stol na svadbi - samo ga iznose polako, gdje im se žuri? Uglavnom, jela sam usputne gluposti i nisam zadovoljna, Što ćemo isto korigirat na proljeće. Probala sam samo nekoliko “must” turskih stvari, ali srećom, onu najbolju nisam propustila.

Situacija s Nusretom

Znate one stvari koje su jako razvikane, a onda ih probaš i nisu ništa posebno, tipa brak? (Šalim se, nemojte vikat na mene). E pa Nusr-Et je razvikan s razlogom. Zapravo, nije dovoljno razvikan i ako ćemo sasvim iskreno, a hoćemo jer nismo ovdje da širimo laži, Nusr-Et mi je najdraža stvar koju sam doživjela u Istanbulu - uz dužno poštovanje Aja Sofiji i svim ostalim divotama, naravno. Najbolje meso koje sam ikad jela i kad se vratim, odmah idem po još. Jela sam nešto što se zove “butter tenderloin” i ne se može opisat riječima, ali može videom. Btw ovaj fejk Nusr-Et s početka izgleda toliko pravo da na trenutak stvarno misliš da je živ.

Ovaj kruh natopljen u putru obložen mesom je u kategoriji “marry my mouth” i ako me ikad strpaju u zatvor i moram odabrat posljednji obrok, odabrat ću to. U teoriji su šanse za taj zatvor relativno male, ali u praksi sve teže podnosim ljude koji sporo hodaju i glasno žvaču, pa nikad ne znaš.

U Istanbulu ima nekoliko Nusr-Et restorana, mi smo išli u onaj na Grand Bazaaru - otvara se u podne i nekad se čeka u redu (vikendom su redovi veći pa je bolje odabrati radni dan ako možete), ali s obzirom na to da ima tipa 300 stolova (nema baš 300 ali 100 ima sigurno), ne čeka se dugo. Plus, naravno, uz blagodati interneta koje nudi 2021. godina, možete rezervirat stol za bilo koji termin u danu i izbjeć čekanje. 

Za desert smo jeli baklavu koju pred tobom rastvore, napune sladoledom od vanilije, ponovno zatvore i praktički ti unište život jer znaš da više nikad nećeš jest takvu baklavu.

Btw, dok smo jele, jedan od konobara nam je došao reć da ima torbe ako nas zanimaju - tamo ti doslovno svatko pokušava prodat Chanel, čak i dok jedeš baklavu u restoranu. 

Situacija s povratkom

Turska nije u Europskoj uniji, što znači da vas mogu carinit za stvari koje unosite. Btw, nova pravila su da se smije unijet samo 2 kutije cigareta po osobi, što je nebitna informacija ako ne pušite, ali je odličan način da popušiš ako imaš prijatelje koji te žicaju da im kupiš cigarete u “djutiću.” Naravno, nitko vam neće oduzet baklave i slične stvari, ali ako vas “uzme” shopping na Grand Bazaaru pa odjednom kući putujete s nekoliko Chanel torbi i ostalih situacija, imajte na umu da možete nastradat na povratku. Konkretno, ako vam pronađu fejkove, moguće je da će vam ih oduzet, ali ne samo na način da ćete ostat bez njih, nego ih mogu spalit, naplatit vam to spaljivanje i još lupit kaznu zbog fejkova. “Ali kako će netko na carini znat da je torba fejk ako je dobar fejk?” Jer prave torbe imaju kod na kojem se vidi sve, uključujući dućan u kojem su kupljene. Ljudima na carini je posao da se kuže u te stvari, kao što je epidemiolozima posao da se kuže u stvari u koje se ne kuži netko tko nije epidemiolog. (Pametnom dosta). “Ali kako će netko znat da to nije torba od prije?” Hoće ako ima etiketu, a ako nema, opet je pametno da ih u koferu nemaš osam. Nemam informaciju koliko se često spaljivanje i kažnjavanje stvarno događa u praksi, ali nije loše da znate teoriju.

To je to za sad, više informacija očekujte na proljeće. 

E da, nisam spomenula, ali Istanbul je sat vremena razlike od Hrvatske, a kad se prebacimo na zimsko računanje vremena, razlika se penje na dva sata -  otprilike onoliko koliko traje i let, što je prekrasno jer imaš osjećaj da nisi izgubio ni minutu vremena. Nama se čak dogodilo da smo sletjeli “prije” nego što smo uzletjeli, pa imaš osjećaj da si odletio u prošlost. 

Što i nije sasvim netočno kad pogledaš koliko je sablasnjakovića glasalo “protiv” kad je trebalo spustit PDV na uloške. 

O tome ćemo povraćat neki drugi put, a sad ću vam samo poželjet ugodan ostatak dana.

Lp.

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva