Regionalna inačica #MeToo pokreta prošli je tjedan uzdrmala ustaljene i tradicionalno uspavane krajeve poznate po patrijarhatu, skrivanju, sramu i općenitom tretiranju žena kao drugotnih, nevažnih i uvijek krivih. Sudbinski, poklopilo se sa smrću također regionalne, ali igrom prilika i samo njezinom zaslugom i svjetske zvijezde, Mire Furlan. Žene koja je na svojoj koži osjetila što znači biti proganjana, iznevjerena i ostavljena sama.

Upravo taj hashtag #NisiSama koji prati cijelu priču oko seksualnog uznemiravanja i napastovanja na Balkanu, najviše me plaši ovih dana. Hoće li te hrabre žene na kraju, kad se stiša bura oko medijskih napisa ostati same? Hoćemo li ih podržavati tijekom cijelog bolnog sudskog procesa i neizvjesnog epiloga? Hoće li i sve one žene, potaknute hrabrim istupom Milene Radulović koja je imenom i prezimenom prozvala svog zlostavljača, a koje su, ipak, anonimno u strahu od reakcija i društvene odmazde, prijavile osobna iskustva zlostavljanja, dobiti satisfakciju da njihovi zlostavljači budu prokazani ili još važnije uklonjeni sa svojih pozicija koje su im godinama omogućavale takvo ponašanje?

Akademija dramskih umjetnosti reagirala je promptno, organizirali su povjerenstvo koje je zaprimilo anonimne prijave, Veterinarski fakultet također i na poticaj jednog profesora koji se zauzeo za studentice, optuženi profesor barem je privremeno maknut s fakulteta. Policija u Dubrovniku napokon je ubrzala proces započet davno prema prijavama četiri policajke. Ipak se pomiče. No jedan slučaj koji je gotovo u detalje ispričan u Nacionalu kao da prolazi ispod radara unatoč nevjerojatnoj priči i užasu koji je novinarka ispričala da je godinama podnosila i još uvijek podnosi. Riječ je o HRT-u. Našoj javnoj i nacionalnoj televiziji.

Čovjek bi rekao da će taj slučaj odjeknuti najglasnije, ali čini se kao da je javnost već davno digla ruke od katedrale duha kako su joj nekad tepali. Moram priznati da mi nije jednostavno ni lako to promatrati, a ni komentirati. Tamo sam provela petnaest godina svojeg radnog staža, od tamo sam krenula i naučila sve što znam o medijima. Znate kako kažu, o bivšima i mrtvima sve najbolje. No unatoč mojoj želji da izbjegavam komentirati sve vezano uz Televiziju na kojoj sam stasala i koja mi je tako puno dala, s koje sam otišla prošle godine i nisam požalila, ne mogu šutke promatrati ono što svi znaju, ali ostaju nijemi.

Šute zbog straha, zato što nemaju izbora, zato što na neki način imaju stockholmski sindrom i misle da je takav sustav ponižavanja normalan i uobičajen, navikli su se da promjena nema i da se po tom pitanju ne može ništa učiniti i da je najbolje igrati prema ustaljenim pravilima, inače te ignoriraju, ostave na pustopoljini same, odbace i smjeste negdje gdje se tvoji krici ne čuju i ne pamte.

Pritom, prema onoj staroj, kadija te tuži, kadija ti sudi, tamo se drže pravila prema kojem čovjek na funkciji ne može biti kriv. Odnosno, u slučaju prijave novinarke da ju je seksualno uznemiravao jedan od ravnatelja, vodstvo kuće odlučilo je vjerovati njemu a ne njoj. Nije kriv, kažu oni između sebe. Njezina riječ protiv njegove, no njegova ima veću težinu. Poruka je svima, ako si već uznemiravana, onda pazi da to bude pred svjedocima koji će potvrditi tvoju priču jer inače pojeo vuk magare.

Koliko je sve krivo postavljeno u ovoj priči i koliko strašno sve to zvuči, dokaz je i sablasni veo šutnje koji se nadvio nad našim medijskim prostorom. Najgore bi bilo da i ovaj slučaj, po poznatoj zagrebačkoj „ne bi se štel miješati“ pustimo u zaborav. I one koje su smogle hrabrosti prepustimo borbi s vjetrenjačama koje se ionako, već predugo vrte u istom smjeru.

P.S. U međuvremenu, danas je ipak stigla vijest da je Nadzorni odbor HRT-a zatražio osnivanje nezavisnog povjerenstva koje će istražiti prijave za seksualno uznemiravanje i to ne samo ovu prvu već i ostale anonimne prijave koje ne prestaju stizati. Možda ipak ima nade!

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva