Srdačan pozdrav, mogu li vas zainteresirati za jednu zanimljivu, ujedno i vrlo beskorisnu informaciju koju sam shvatila u subotu navečer?

Anagram od Louis Vuitton je “Titu nosi lovu.”

Najavila sam da je beskorisno, unlike Plenković. (Pod “unlike” mislim “nije najavio.”)

Ova informacija je savršeni primjer zašto je bolje da što češće ostajem doma, gledam serije i čitam knjige - jer kad odem van, dok normalni ljudi ćaskaju o normalnim stvarima, ja kažem ovo. 

“Kako ste?” - pitala me prošli tjedan zubarica koju PRVI PUT VIDIM.

“Pa da vam budem iskrena” - iako nema baš prevelike potrebe - “jako me bole jajnici.”

Netko bi možda ženi koju prvi put vidi samo odgovorio “dobro, hvala, a vi?”, but not Captain Overshare, ja volim ponudit nešto više, tipa izvještaj o stanju ovarija.

Užasna sam u chit-chatu, to želim reć, jer iz nekog razloga mislim da ljudima treba davat beskorisne informacije koje nisu tražili. 

Jedini gori ljudi od mene su ljudi koji svaki put kad vide bananu moraju reć “BANANA IMA KALIJA!”

A za što je dobar kalij, Vlastomire? 

“Zaaaa… kalijevu peć?”

Uglavnom, beskorisne informacije koje niste tražili su moja specijalnost; kratki uvodi, posljedično, nisu. 

Ovo je sve bio uvod u rečenicu s kojom sam planirala započet, a to je da smo ovih dana naučili dvije korisne informacije. 

Prvo, da NIKAD ne treba igrat Monopoly s Donaldom Trumpom. 

Drugo, da zahvaljujući Facebooku imamo priliku u stvarnom vremenu pratiti tko je most likely to say “ja ti ne koristim kondome jer mi smanjuju osjećaj, ali ok je, znam da sam zdrav.” Pozdrav svim junacima koji ne žele bit “robovi lateks industrije”, bez vas bi industrija vaginaleta propala. Ovo je referenca na borce protiv maski, za slučaj da sam se jako nejasno izrazila - to isto često radim kad pričam s ljudima.

I sad se na temelju ove dvije stvari možemo odlično posvađat. 

Trump je trebao pobijedit vs. nije trebao.

Demokracija vs. prevara.

Samo se bori za istinu vs. crazy orange person.

Ljudi koji nose maske su ovce vs. nije nego ste vi moroni. 

“Banana ima kalija” ljudi vs. ljudi koji nisu tražili izvještaj o kemijskom sastavu banane.

Najlakše se ovih dana posvađat oko stvari koje nas razdvajaju. 

Pitajte gospođe koje praktički spremaju kolektivnu građansku tužbu oko toga tko je pobijedio na Večeri za 5.

Stvari koje nas razdvajaju je sve više, a meni se danas o tome ne priča.

Priča mi se o nečem drugom što nas vjerojatno spaja. 

(Ovo će više bit tema za žene, ali nemojte pobjeć ako niste žena - možda je baš za neku ženu koju poznajete).

Nekad nas spajaju pizdarije, nekad ozbiljne stvari, a jedno često ne isključuje drugo.

Vjerojatno nas spaja to da sve češće gledamo filmove na način da istovremeno gledamo i u mobitel. Ja sam neki dan za vrijeme filma “Holidate” usput preko interneta kupila stolić za dnevnu sobu. U moju obranu, film je takva zapaljena kanta za smeće da je sreća da nisam kupila i kauč i ovo. 

(Stvar postaje još bolja kad se sjetite za što se koristi šifra “šetanje pijetla.”)

Spaja nas možda i to da nam se najteže na svijetu nagovorit da idemo oprat kosu. Mene to spaja s nekima od vas, a neke od vas spaja to što vam nikako nije jasno zašto se ženama toliko ne da ić prat kosu.

S nekima od vas me spaja činjenica da sam užasna u chit-chatu, s nekima to da ne smijem posjedovat bijelu odjeću jer kava uvijek pronađe put do nje, s nekima činjenica da ću radije riskirat otvoreni prijelom ruke nego DVAPUT ić do auta po stvari iz dućana. To što žena kojoj se ne da ić dvaput može donijet pješke na treći kat prkosi zakonima fizike i zdravom razumu. 

S nekima od vas me spaja to da idem na pramenove i da uvijek imam uređene nokte. 

Od nekih od vas me ovo razdvaja, što je sasvim ok. 

Pramenove radim otprilike svakih 6-8 tjedana, nokte svaka 3 do 4 tjedna. 

Kratka pauza za pozdrav svim ženama koje će reć “ja to sve sama” ili “ja nisam toliko opterećena izgledom” ili “ja sam prirodnija i bolja od tebe” - to je sve super. Meni je lijepo ovako - ako si sama lakiram nokte ofarbat ću prst, stol, zid i pisanice za sljedeći Uskrs, pramenove izvuć ne znam (bez da izgledam kao da sam se uredila za Sandijev spot 1996.) - moji nokti, moji novci, moji pramenovci. (Znam da je ovo treš, ne morate mi javljat). 

Nije bitno što nas razdvaja, danas pričamo o onome što nas spaja - mene s nekim ženama ovdje spaja činjenica da si ponekad “ne možemo gledat” nokte, izrast ili nešto treće.

I šta onda napravimo?

Naručimo se na popravak. 

Logično. Jednostavno. Normalno.

(Obećajem da ovo neće bit jeftino i plitko).

Ne moramo se spajat u ovom, ima i drugih stvari koje su nam možda zajedničke.

Neke od nas spaja da ne možemo gledat nered u stanu.

Neke od nas činjenica da trošimo vrijeme na gluposti na koje ne treba trošit vrijeme.

Kave na koje zapravo jako ne želiš ić, ali odeš iz pristojnosti. 

Čitanje odvratnih komentara odvratnih ljudi na internetu.

Klikanje na vijesti koje nas “ne zanimaju.”

Sudjelovanje u virtualnim svađama koje nikud ne vode. 

Možda nas to spaja - nadam se da ne, ali vjerujem da ipak da.

Svi nekad poklanjamo previše vremena glupostima koje nam ne poboljšavaju kvalitetu života. 

Opet pitajte one gospođe s Večerom za 5.

Nekad ga poklanjamo “glupostima” koje nam čine dane ljepšima. 

Nebitnim sitnicama bez kojih se može, ali bez kojih se ne želi. Svatko ima svoj popis takvih i svatko ga zaslužuje imat. 

Serije. 

Filmovi. 

Kave.

Nokti.

S koliko vas me spaja rečenica: “Užasni su mi nokti, moram ih brzo sredit?”

(Sasvim je ok priznat da se prepoznajete, nema ništa loše u tome).

S koliko vas me spaja “Oprosti, nered mi je u stanu, nisam stigla?”

S koliko vas me spaja činjenica da prolaznost vremena mogu pratit jednako dobro preko kalendara i preko veličine izrasta? 

S koliko vas me spaja to da sam u moru sitnica bez kojih se može, zaboravila nešto bez čega se ne smije?

Obećala sam da neće bit plitko i jeftino - i neće, jer je ovo za što se bojim da nas spaja jezivo.

Kad ste zadnji put išle na titty inspection - evo još jedan primjer mojeg straha od normalne komunikacije - zapravo sam htjela pitat kad ste zadnji put išle na pregled dojke?

Ja sam “bila nedavno.”

Ne znam točno kad. Ali nedavno. Znam da nije bilo davno. 

Prije dvije godine? Inače idem svake godine ali mislim da su sad već prošle dvije. 

Eventualno možda tri? Možda, ali teško.

“Zadnji put ste bili 2012. godine” - nisam znala da je moguće da te netko ošamari preko telefona, ali osjetila sam šamar kad mi je sestra u poliklinici u koju idem rekla datum zadnjeg pregleda.

2012. Nos ti posran.

Nemoguće, bila sam nedavno.

Možda prije 4, ali ne prije 8. Tad su na radiju bili Gotye i Kimbra i Call me Maybe, nemoguće da sam zadnji put bila tad. 

Nope, karton kaže osam.

Pola Obamine i cijela Trumpova administracija, toliko pramenova i noktiju, toliko opranih mašina veša, toliko virtualnih svađa, pogledanih serija i pojedenih palačinki jer “stvarno nisam dugo” i NULA titty inspectiona?

Ne znam kako. 

Ne znam. 

Sram me i dalje, iako sam išla prošli tjedan i sve je ok, svejedno me sram.

Sram je jer cijelo vrijeme živim u uvjerenju da pazim na sebe - čak i potičem druge da se naručuju na pregled, ali sebe sam zaboravila.

“Proletilo mi je” - s koliko vas me ovo spaja? 

(Proletjelo, Vlastomire).

Koliko vas se ispričava sebi kad si “zapusti” nokte ili pozove goste u “neuredan” stan, a zaboravlja na ovakve, puno važnije stvari?

Ja sam, čini se, zaboravila punih 8 godina - moguće je da nije baš 8 i da sam samo bila negdje drugdje i ne sjećam se, ali ako se ne sjećam, znači da nije toliko nedavno.

I pet je previše. 

I tri. 

Preporučeno je jednom godišnje - oko 17 puta manje nego što idem na nokte, oko 6 puta manje nego što idem na pramenove, 365 puta manje nego što pospremam “nered” u stanu - i nekako mi je proletilo 8 puta.

I sve je ok, ispalo je samo da sam se osramotila pred sobom.

A moglo je bit i “da ste bar došli ranije.”

S koliko me vas spaja zaboravljanje na najvažnije dok se bavim praktički nevažnim? 

Vrijeme leti kad se svađaš oko Trumpa i Bidena, maski i nemaski, Večere za 5 i ostalih stvari koje nas razdvajaju.

Ne znam gdje je meni točno proletjelo 8 godina, ali znam da to nije nešto što želim da nas spaja.

Hrpa je stvari koje nas razdvajaju ovih dana, ali nadam se da nam ovakvo obijesno zaboravljanje na najvažnije stvari nije zajedničko.

Drugim riječima, ako ste zadnji put na pregledu bile u vrijeme kad su Gotye i Kimbra postojali, GO.

Grab ‘em by the titties, možda bi rekao crazy orange man s kojim ne treba igrat Monopoly.

E, a di je velika nagradna igra za tebe i frendicu? 

Evo, stiže.

Taggaj frendicu u komentaru, nemoj joj otkrit o čemu je riječ i samo napiši “pročitaj.”

“A koja je nagrada?”

Nagrada je “hvala što brineš.”

Mogu li vas za kraj zainteresirati za anagram od fejk Louis Vuittona?

Titty nosi love.

(Oćeš prestat bit treš? NE).

 

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva