Bliži se kraj drugog tjedna karantene i izolacije u Hrvatskoj, a meni se već čini da su prošli mjeseci. Kad vidim naslove: „Trajat će najmanje do 1. lipnja“, momentalno mi se zamrači pred očima i samu sebe tješim, ne, to ne može biti istina. Ne zato što ne želim pomoći i ostati doma koliko je god to potrebno da bi nas većina ostala zdrava, već zato što želim svoj stari život nazad.

Želim ići na posao, želim imati sastanke oči u oči, želim da mi djeca idu u vrtić i da se mogu igrati sa svojim vršnjacima, želim piti kavu na suncu, želim ručati s nogu negdje u gradu, želim kasniti na treninge, želim sa suprugom otići na večeru i popiti čašicu previše, nedostaju mi moje prijateljice i naši izlasci, nedostaju mi slučajni prolaznici s kojim razmijenim neprimjetan smiješak na ulici, nedostaju mi i kratka ali slatka putovanja i izleti vikendom. Nedostaje mi sve ono što mi je ispunjavalo, sad vidim, sretan život

Nije me sram priznati, i dok pišem ovaj blog, suze mi krenu same od sebe zbog pomisli što sve žrtvujemo kako bismo se jednog dana opet mogli vratiti u naše živote, koji nikad više neće biti isti. I onda me uhvati grižnja savjesti. Imam krov nad glavom za razliku od mojih brojnih prijatelja i poznanika koji su nakon potresa u Zagrebu ostali i bez toga. Imam tri zdrave djevojčice koje uopće ne razumiju što se događa i zapravo su sretne što su njima najmiliji sad češće doma. Imam i posao, koji je doduše sad stao, i kao i sve poduzetnike muči me hoće li se ikada nastaviti na način koji sam planirala, no s druge strane moj um je još uvijek moj kapital i bez obzira na sve krize ovog svijeta znam da ću se prilagoditi i snaći.

Moja prijateljica psihijatrica, koja i sama ovih dana proživljava teške trenutke jer kao liječnica ima radnu obvezu a doma je čeka dvoje male djece koje nema tko čuvati po cijele dane, a da ne spominjem njezin strah od zaraze virusom koji potencijalno svakodnevno donosi kući, tješi me da su takve oscilacije u raspoloženju potpuno normalne i da moji strahovi i plakanje imaju ozbiljne uporište u ljudskoj prirodi. Njezina preporuka je da živimo iz dana u dan, i pokušamo u svakom danu pronaći i raditi barem jednu stvar koja nas veseli, a razmišljanja o budućnosti ostavimo za kasnije. Ionako ta predviđanja nisu trenutno u našoj moći. Neki kažu da krizne situacije zbližavaju ljude i da će se tek sad pokazati kako smo u svojoj biti svi dobri.

Iskreno, ne vjerujem u to, ljudi su kompleksna bića i ponašaju se prema različitim moralnim zakonima što nam pokazuju svakodnevni primjeri i na društvenim mrežama gdje se ljudi više nego ikad svađaju i u (dobro)susjedskim odnosima u kojima jedni druge osuđuju i prozivaju ako se slučajno sazna da je netko od njih zaražen, ogovaraju i pozivaju na linč one koji su nekim slučajem, najčešće iz nužde, prekršili samoizolaciju. Tu su i oni koji na najjadniji mogući način iskorištavaju tuđu nesreću pa pljačkaju porušene stanove ili naplaćuju svoje usluge duplo više samo zato što su njihovi proizvodi sada traženi. One koji namjerno krše samoizolaciju i karantenu neću ovdje ni spominjati jer zaslužuju posebnu kategoriju „zli i glupi“.

S druge strane, mnoge od nas je ova kriza navela na pomaganje, pa tako su se odmah nakon potresa pokrenule razne grupe za pomoć stradalima, grupe za pomoć starijima, ljudi donose namirnice svojim susjedima koji su u rizičnoj skupini i ne smiju izlaziti, tvrtke doniraju opremu za bolnice, vlasnici apartmana ustupaju svoje prostore koji su ionako prazni zdravstvenim djelatnicima. Neki dan sam se na Facebooku požalila kako mi se povrh svega ukliještio živac u leđima i kako ne mogu pomaknuti desnu ruku i odmah mi se, osim savjeta dragih ljudi i podrške koju sam dobila putem jednog od tih trenutno malobrojnih prozora u svijet, javila jedna poznanica s kojom se svjetonazorski najčešće uopće ne slažem i ponudila da će mi donijeti ljekovitu mast na kućni prag.

I stvarno, pola sata kasnije, ona, također mama troje djece, prešla je pola grada automobilom kako bi s dva metra odstojanja meni predala dezinficirani paketić prve pomoći. Malo je reći da sam bila dirnuta. Jedna druga mama, koju poznajem jer nam djeca idu zajedno u vrtić, neki dan mi je isto tako ispred ulaznih vrata ostavila domaća jaja. Kupovala je za sebe i zna kako je teško ovo vrijeme doći do domaćih proizvoda pa se sjetila i nas. 

Cijela ta, nimalo crno- bijela situacija, podsjetila me na studentske bezbrižne dane i kolegij Povijest filozofskih ideja kod profesora Žuneca kad smo čitali Heideggera i njegovo remekdjelo "Bitak i vrijeme". Povela se rasprava o njegovom učlanjenju u nacionalsocijalističku stranku 1933. za vrijeme velike ekonomske krize u Njemačkoj, ali i već poznatih Hitlerovih stavova. Ne opravdavajući ga, već pokušavajući staviti stvari u kontekst, profesor Žunec nas je pitao: „Tko zna gdje biste se vi nalazili u to doba i kako biste postupili? Tko zna, možda biste baš vi kolegice bila čuvarica logora“, pokazao je na mene ne znajući da bih ja vjerojatno završila u logoru, ali to nije bila ni poanta. Povijesni kontekst lakše je razumjeti od postupaka u sadašnjosti, ali to nas ne opravdava. Možda bi se svatko od nas trebao zapitati kakav odgovor želimo čuti kad nas jednog dana unuci pitaju: „Gdje si bio i kako si se ponašao 2020.?“. Jedna od težih godina u našim životima će proći ali naši postupci će se zauvijek pamtiti. 

**Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva