Ovaj sam vikend držao webinar na kojem smo govorili o temeljnim temama osobnog razvoja pa smo između ostalog govorili i o nalaženju mira s roditeljima. Jer to je jedno od mjerila naše duhovne i psihološke zrelosti. Štoviše, smatram da nismo istinski emocionalno ili psihološki punoljetni sve dok ne prihvatimo što jesmo, ali i što nismo dobili od njih. Ako ih i dalje vučete za rukav da vam daju ono što vam nisu dali, a ni neće, problem je u vama i vašim nerealnim očekivanjima, a ne u njima. OK, ako ste progutali knedlu, slobodno nastavite čitati... 

Ako vas nisu voljeli onako kako ste priželjkivali, ako vas nisu tretirali onako kako ste osjećali da zaslužujete, ako vas nisu znali prihvatiti takve kakvi jeste, shvaćam... teško je. Shvaćam da je to ostavilo neke rane pa čak i da je obilježilo vaš doživljaj vas samih. Jer mi se kao djeca osjećamo onako kako nas drugi tretiraju, a barem do cca desete godine, roditelji su alfa i omega našeg svijeta. Naš će osjećaj u vezi života, ali i u vezi sebe samih biti definiran njihovim odnosom prema nama. Dakle, ako nas vole i prihvaćaju kakve jesmo, ne samo da ćemo se osjećati ugodno u svojoj koži, nego ćemo i misliti da smo dovoljno vrijedni da nas i svi drugi vole i prihvaćaju kakvi jesmo. S druge strane, ako nas ne vole i ne prihvaćaju, osjećat ćemo se nedovoljno vrijednima da nas i drugi vole i prihvaćaju. U literaturi se obično govori da od roditelja naslijeđujemo prve životne vrijednosti, prve ideje onoga što je dobro ili loše, ali oni kreiraju i prvi doživljaj nas samih. Što oni misle o nama to ćemo i mi misliti o sebi. I kao djeca nemate izbora i morate se osjećati onako kako vas oni tretiraju.

To otprilike traje do puberteta kad počnemo snažnije razvijati svoj ja, kada se pojavi mogućnost samorefleksije i stvaranje doživljaja sebe koji nije pod izravnim utjecajem drugih. Naravno, to je tek mogućnost koju mnogi ne iskoriste jer samo prebace moć s roditelja na vršnjake, pa onda na partnere, pa kolege s posla pa djecu... Tako će neki ljudi uvijek drugima davati moć određivanja kako se osjećaju u određenom danu, ali i kako se osjećaju u vezi sebe, generalno. No ipak postoji ključna razlika jer kao djeca doista nemamo izbora pa se moramo osjećati onako kako nas drugi tretiraju. Ali se zato kao odrasli osjećamo onako kako tretiramo sami sebe! Kao odrasli barem imamo priliku preuzeti život u svoje ruke pa je doista šteta kad odaberemo biti vječne žrtve drugih. Šteta je kad ne preuzmemo kontrolu i odgovornost za sebe. Jer koliko god je to zahtjevno, ipak je zdravije i zrelije.

To je zapravo bio dio webinarskog uvoda u temu o roditeljima, a onda je jedna sudionica postavila pitanje: Kako postaviti granice svojoj mami koja mi uvijek govoriti što je najbolje za mene, što je ispravno, što trebam napraviti, a što ne...

Prvo što sam rekao jest da se takvi ljudi obično ne žele baviti sobom pa se moraju baviti drugima. Ne žele pospremati svoj nered pa se moraju baviti tuđim, stvarnim ili izmišljenim.

I da se naš dan ne bi trebao okretati oko ljudi koji nas nedovoljno poznaju, a roditelji ponekad spadaju u tu kategoriju, koliko god to čudno zvučalo. Jer ima situacija da čak i roditelji koji nekoliko desetljeća provedu uz svoju djecu zapravo slabo poznaju vlastitu djecu. I to nije zato što su nedovoljno inteligentni, nego zato što nisu dovoljno mudri. Naime, roditelji, kao i ljudi u brojnim drugim životnim ulogama, previše govore svojoj djeci što bi ona trebala, a nedovoljno ih slušaju da vide kakvi su doista. Usta su uključenija pet puta više nego što bi bilo pametno, a uši pet puta manje nego što je potrebno da nekoga istinski upoznamo. Imaju previše pretpostavki i imperativa, a premalo otvorenosti uma, a često i srca. I da... zato mnogi roditelji ne poznaju svoju djecu i da – zato bismo njihove savjete trebali baciti u koš. 

No glavni dio odgovora išao je u drugom smjeru - da im često nehotice dajemo dozvolu za to patroniziranje. Iako kad dolazi od majki, volim to nazvati matroniziranjem, čisto da budemo precizni.

Dozvolu dajemo svojim nerealnim očekivanjima od njih. Naime, ako vi još niste prihvatili da su oni takvi i ako u sebi i s njima i dalje vodite beskrajne sizifoidne razgovore u kojima im po 637 put objašnjavate da se nemaju pravo miješati u vaš život i da vi zapravo niste takvi i da vaša djeca zapravo nisu takva kako oni tvrde i da vaše ponašanje zapravo nije takvo ili štogod... vi zapravo zapravo, nesvjesno, dajete dozvolu za maltreiranje. OK, ako niste upravo spomenuli moju majku, vrijeme je da progutate još jednu veliku knedlu. Gloook, OK, prošla je...

Znam da će ta teza mnogima zvučati čudno, ali tako je. Dok god priželjkujete da su oni drugačiji i dok ih želite promijeniti vaše je srce otvoreno za njihove udarce. Znam da vjerojatno niste o tome na taj način razmišljali, ali vrijeme je! Ako u sebi često vodite monologe u stilu: „Pa kako ona može, kako ne shvaća, ja više nisam curica, kada će više prestati...“, vi joj zapravo dajete ulaznicu u svoje srce. S druge strane, ako konačno prihvatite da je ona takva, da će biti takva i da će vas stalno prosuđivati i osuđivati zapravo si stvarate mogućnost da vas to konačno prestane dirati!

Dakle, kako takve savjete poslati u neku stvar?

Prvo je ključno ojačati svoju ideju o sebi i onome što trebate biti i kako trebate živjeti. Ojačajte sebe kao alfu i omegu svog života.

A drugo - odbacite nerealna očekivanja koje imate od drugih! A to će vam uspjeti kad sebi uspijete pružiti ono što ste htjeli dobiti od njih. 

Nisu vas tretirali kao da vrijedite?

Sebe počnite tretirati tako.

Nisu vas voljeli?

Naučite voljeti sebe!

Nisu vas prihvaćali?

Naučite se prihvaćati. 

Dan po dan, korak po korak...

Ma i koračić po koračić, ako je potrebno. Znam da to često nije jednostavno, ali je svakako smislenije od uzaludnog očekivanja da će oni konačno promijeniti svoju ploču. 

Jer ne želite se i vi previše baviti njima, a nedovoljno sobom, zar ne?
Umjesto da čekate da drugi promijene ploče, mudrije je naučiti plesati na svoj ritam!

Molim ☺

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva