Prije par dana proslavili smo Aleksejev rođendan. Mali je rođen na nezgodan datum, dva dana prije Badnjaka, a svake godine u to doba u vrtiću više nema djece. Klinci se uglavnom već sredinom prosinca pokupe na praznike, kod babe i dede na selo ili na putovanje u Kairo 36 rata bez kamata, a Aleksej ostane u Zagrebu bez čari slavlja dječjeg rođendana. Zbog naših poslovnih obaveza, mali je među rijetkima koji tih dana uopće i dolaze u vrtić.  

Jedne godine smo uspjeli iskamčiti naknadni datum za proslavu, krajem siječnja kad su se svi napokon vratili, Aleskej je okružen haharima iz grupe puhnuo u smrznutu Ledo tortu, dobio sutradan grlobolju i kasnije pitao kako to da je on sad slavio kad više nema bora.  

Nekad davno sam mu rekla da je rođendan onda kad se kiti jelka, a ta djeca pamte i što treba i što ne treba, pa stalno moraš dobro kontrolirati što ćeš im reći, a kamoli obećati.

Zadnja dva rođendana je uspješno demolirala korona, pa nismo slavili ništa, a rođendan prije toga smo se tata i ja ženili pa smo na djetetovo slavlje, zbog gužve oko vjenčanja, potpuno zaboravili. Mislim da su neki gosti na svadbu, osim nama, donijeli i Alekseju poklon.

Prije par mjeseci, dok smo ljetovali na Brijunima, mali je pitao hoćemo li napokon slaviti njegov rođendan i kad će više doći taj Djed Mraz kititi bor.  

I dok smo se tako trakamarali u golf vozilu po jamama kroz brijunsku šumu, odlučila sam da ćemo malom ove godine stvarno organizirati istinski party i to mjesec dana ranije od pravog termina jer je to jedini način da mu djeca dođu na slavlje prije nego zbrišu na produžene praznike ili na žalost u izolaciju zbog novog vala virusa. Rezervirali smo još u rujnu neku fancy igraonicu na tisuću kvadrata kao zbog korone, da ih što manje ima, na što više prostora, pozvali smo zbog epidemioloških mjera samo ekipu iz vrtića, platili im tri sata programa i molili Boga da dođe bar polovica pozvanih jer znate i sami kako je s tim slavljima, 20% ih otkaže odmah, a još toliko na dan događaja jer vragovi baš to jutro dobiju temperaturu.  

Nekim čudom pojavili su se gotovo svi, a Alekseju nismo rekli da slavi rođendan mjesec dana ranije. Bilo mu je važno da je Advent počeo i da su jelke okićene, a to što danima nije padao u nesvijest od euforije zbog rođendana i cendrao kad će napokon doći taj dan, pripisujem dvjema stavkama – prva, mali zapravo ne zna što je rođendan jer ga nikad prije nije ni slavio i druga, na kraju je sve stvar karaktera. Njegov otac i tetka su introverti koji osjećaje pokazuje tek kad stvarno najave smak svijeta, ali i onda će tražiti da sve bude potkrijepljeno argumentima da bi zaista povjerovali i eventualno se zabrinuli, možda čak zaplakali ili se usrali od straha.  

Po njima je uvijek moguće da je došlo do greške u excell tablici, apokalipsa će nas zaobići i nema potrebe za dramom. I dok smo tako iščekivali goste na platou pred igraonicom, tata je bio duhom odsutan i telefonirao, a Aleksej je kraj njega mirno stajao djelomično duhom prisutan, ja sam se sjetila svih onih rođendana s kojih smo odlazili u zoru ispraćeni tamburašima, veselja, slavlja i tuluma s kojih smo se vraćali izmoreni kao da smo trčali maraton i danima nakon toga kunjali pod dekom na kauču pokušavajući se odmoriti od lumpanja. Sjetila sam se svih surprise partija, onih u kojima moja prijateljica Mimi ni za sto života ne bi otkrila da je uobičajeni odlazak u nečiji stan zapravo jedan grande tulum napravljen samo njoj u čast ili onih u kojima smo za Zorin rođendan pozvali barem sto ljudi i slavili cijeli dan njezinih prvih pet godina.  

Zora će uskoro imati devet, a posljednja dva je provela u karanteni. Novu Godinu sam joj čestitala preko mobitela.

‘Sve najbolje ljubavi tetina, proći će brzo izolacija. Izljubit će te teta kad te vidi’.

Tamo oko Uskrsa, ali taj dio nisam napisala nego sam ga progutala sa suzama u očima.

I dok je Aleksej tako stajao kao kip iščekujući goste, a otac pored njega objašnjavao keramičaru da je opet sjebao fuge, pomičnim stepenicama se popelo prvo dijete. Jednom rukom držao je mamu, a u drugoj je nosio papirnutu vrećicu na kojoj je pisalo Happy Birthday. Aleksej se u sekundi otgrnuo od tate i skočio malom u zagrljaj, s obje ga ruke digao u zrak i počeo ljubiti. Teško da bi ijedna kamera mogla vjerodostojno zabilježiti taj trenutak sreće u njegovim očima, ali ono što je uslijedilo dalo mi je nadu da možda ipak nismo postali potpuni stranci i izgubili potrebu da se ljubimo, grlimo ili nekoga dotaknemo.

Svako od dvanaestero djece koji su došli na rođendan Aleksej je dočekao na isti način. Nitko od nas prisutnih nije se nadao takvoj njegovoj reakciji, ali svatko od nas se sigurno prisjetio kako je to nekad izgledalo. Kao promatrač cijele situacije sa strane, tijelom i duhom potpuno prisutna, došla mi je muka od saznanja da smo izgubili ono što nas je nekad činilo ljudima - toplinu, kontakt, intimu, a sve zbog jednog prokletog idiota koji nije pazio u kineskom laboratoriju.

Nakon dvije godine otuđivanja i samoizolacije, mi roditelji jedva da smo si pružili ruke u znak pozdrava i dobrodošlice na rođendan. Osjećala sam se kao da kradem banku, ugodno mi je zbog čina, ali me strah da netko ne vidi.  Djeca su, pak, držeći se za ruke, u vlakiću ušla u igraonicu. Bili su sretni, uzbuđeni i nasmijani i činilo se da su još jedini na svijetu kojima ništa ne može pokvariti zabavu.  

Ostala sam još neko vrijeme stajati na platou, negdje u pozadini sam čula da su fuge riješili, ali je u međuvremenu pukla cijev, gledala sam kako djeca nestaju u gomili igračaka i sjetila se svih rođendana na kojima sam ikad bila, sreće i uzbuđenja oko slavlja i poželjela samoj sebi za slijedeći - da mi se ljubiti i grliti kao nekad, zatvorenih očiju, u gužvi i mraku, uz buku i glazbu, dignutih ruku, okružena s ljudima, da osjetim da sam živa, da dišem, da sam slobodna. Da fakat proslavim rođendan kako treba. 

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva