Kad sam imala 23 godine, upoznala sam jednu jako čudnu curu. Radile smo zajedno u kafiću na Krku i dijelile apartman, koji je zapravo bio samo mala soba s kupaonom. Išle smo zajedno na posao i vraćale se zajedno, za što nam je trebalo otprilike 20-ak minuta pješice. Tu i tamo bi nas netko od mještana povezao autom, ali većinom smo pješačile - i bilo je čudno. Cesta do posla je bila onakva kakve su sve ceste u malim mjestima na obali - uska, povremeno strma, bez prostora za pješake. Tad još nije bilo pametnih satova, ali naši zajednički koraci su se tijekom sezone sigurno mjerili u stotinama tisuća. I svaki od njih je bio čudan, jer je ona bila čudan pješak. Primijetila sam to već prvi dan, ali sam ignoriala jer sam mislila da mi se vjerojatno samo čini. Nakon tjedan dana mi je počelo ići na živce. Nakon 2 i pol tjedna sam bila na rubu živaca.

Svaki put kad bi čula da nam se iza leđa približava auto, moja kolegica bi me brzo gurnula sam rub ceste. Diskretno, bez ijedne riječi, samo bi me prebacila i nastavila hodat. 

Treći tjedan našeg pješačenja sam ju napokon pitala: “Oprosti, zašto me stalno guraš s ceste?”

Drugim riječima - zašto si čudna?

Koliko god uska, cesta je i dalje bila dovoljno prostrana da auto bez problema prođe pored nas i nije bilo nikakve potrebe da me tako panično gura.

Do posla smo imale još desetak minuta, a ona mi je u manje od 5 objasnila zašto je “čudna.”

Kad je imala 13 godina, po istoj takvoj cesti je hodala do škole s najboljom prijateljicom. Držale su se za ruku (nemojte ih spalit), onako kako se drže osobe koje uvijek zajedno sjede u busu i dijele sobu na maturalcu. Njih dvije nikad nisu, jer joj je jednog dana prijateljica naglo pustila ruku. Auto koji je naletio na nju ju je istrgnuo iz ruke moje “čudne” kolegice i otkazao joj sve planove.

To je dan kad je moja kolegica postala “čudan” pješak - život ju je naučio da refleksno bježi od auta i “spašava” ljude, onako kako ona nije mogla svoju najbolju prijateljicu. 

Desetak godina ranije, jedna cura u mojoj školi je imala istu takvu najbolju prijateljicu. Držale su se za ruku na hodniku, zajedno slavile rođendan, pričale o simpatijama… sve do dana kad joj prijateljica nije naglo napustila ruku. Ovaj put nije naletio auto, nego razvod.

Taman u vrijeme kad su se njeni roditelji odlučili razvest, roditelji njene najbolje prijateljice su odlučili da ona više nije primjereno društvo.

Neću nikad zaboravit kad sam na igralištu čula rečenicu: “Ivi su mama i tata zabranili da se druži s Miom jer joj se roditelji razvode.”

Mia je postala “čudna” i neprimjerena.

Par godina prije toga, kad sam imala 10, cura iz mog razreda nije smjela u kino s dečkom u kojeg je bila zaljubljena - ne jer su premladi da idu na “spoj” u 5 popodne, ne jer su karte bile preskupe - jer je on Musliman, a mama i tata kažu da se to ne smije.

Bio je “čudan” i neprimjeren.

Moja kolegica je postala “čudan” pješak zbog tragedije, a ništa manja tragedija nije kad naučiš dijete da mrzi prije nego što uopće zna što to znači.

Curica od 10 godina ne razumije zašto ne smije u kino, ali vjeruje roditeljima koji su rekli da je Musliman koji ju je pozvao manje vrijedan i “čudan.”

Curica od 12 ne razumije zašto su djeca razvedenih roditelja manje vrijedna, ali mama i tata su joj rekli da jesu.

Vrtićko dijete ne razumije zašto netko pali dva muškarca koji drže dijete, ali ljudi su pljeskali i vikali “bravo”, a kad je nešto “bravo”, sigurno su u blizini i slatkiši. Spalili su neke čudne ljude, bravo!

Kasnije će, ako imaju sreće, od mame i tate ili samohrane mame ili samohranog tate naučit da nisu čudni ovi spaljeni, nego ovi koji viču bravo.

Ako nemaju sreće, naučit će da su ti zapaljeni čudni, bolesni i zli.

Život će im u svakom slučaju stvorit refleks na gej parove - pitanje je samo hoće li naučeni refleks bit tolerancija ili mržnja. 

“Dajte dite materi!”

“Bravo!”

Jako me zanima je li ona gospođa koja na snimci paljenja gej para viče “bravo” nečija majka. 

Ako je, žao mi je djeteta koje vjerojatno doručkuje, ruča i večera mržnju. 

Neki čak svoju diskriminaciju svrstavaju pod domoljublje - ako voliš svoju zemlju, nemoj dat “pederima” da ju unište. 

(Pedofile u svetim redovima ćemo zapalit neki drugi put, homoseksualizam je loš samo kad su obje osobe punoljetne i obje žele odnos.)

Ne razumijem kako je moguće da u 2020., uz sve napretke u stomatologiji i dalje postoje ljudi koji uče djecu da mrze nekog samo zato jer voli, izgleda ili postoji drugačije.

I da i dalje vjeruju da se tako voli zemlja u kojoj živiš. 

Hrvatska se ne voli tako da govoriš da je Slavonija predivna i da imamo najljepše more (i žene) - to je zadnje na popisu, prvo bi trebalo voljet ljude s kojima dijeliš more i žene (ili muškarce).

Ne samo one koji su odabrali istog boga kao ti i rodili se s istim seksualnim opredjeljenjem kao ti (neki miješaju da se ovo prvo ne bira, a ovo drugo da), nego svakog čovjeka… barem dok ne skužiš da je luđak koji ne voli francusku salatu.

To je prvo na popisu domoljublja, znat dijelit dom s ljudima koji nisu identični kao ti. 

Bez toga nema ništa.

Nema domoljublja ako nema homoljublja.

Pod homo mislim čovjek, jel, nebitno jel “peder” ili ne. 

“Dajte dite materi” - ili materama, ili tatama.

Neće dijete ispast “čudno” dok god odrasta uz ljubav.

“Ali rugat će im se u školi ako imaju dva tate!” - neće im se rugat zato. Rugat će im se ako su ih roditelji naučili da mrze. 

Djeca koja doručkuju netoleranciju će uvijek pronać razlog da se rugaju - istospolnim partnerima, samohranim roditeljima, siromašnima… “krivim” tenisicama. Ruganje se uči kod kuće, a dodatno usavršava u okolini koja viče “bravo.”

To je zlo koje treba zapalit, netko na internetu ga je savršeno prikazao (iako fali i tata):

“Ne smiješ se družit s curom jer joj se roditelji razvode.”

“Ne smiješ u kino s Muslimanom.”

“Kad palimo pedere, vičeš bravo.”

Tako se od normalne djece rade čudni ljudi koji refleksno mrze.

Djetetu je prvi refleks uvijek ljubav, ali ponekad im netko tu ljubav nasilno istrgne iz ruke.

Ponekad ih i vlastiti (“normalni” heteroseksualni) otac baci s balkona, ali to očito nije dovoljno devijantno da bi se palilo.