Doček rukometaša smo odradili, kad će doček za najvišu inflaciju?
Čestitke svima, uspjeli smo dočekat veljaču nakon 119 tjedana siječnja - i otvorili smo ju uz prekrasno, sunčano vrijeme i titulu viceprvaka svijeta u rukometu.
O Thompsonu vam ne znam reć puno osim da ga ja ne slušam, ali ionako me niste pitali - pitali su rukometaše koga žele na dočeku, tu su im želju i ispunili, a mi se do preksutra možemo svađat je li to dobro ili nije i nikad se nećemo složit, pa je bolje da ni ne pokušavamo.
Bitno je da smo viceprvaci svijeta u rukometu i da smo to nagradili masovnim dočekom, onako kako samo mi znamo, a najbolje znamo kad su u pitanju sportska dostignuća.
Tad se znamo okupit, uzet slobodan dan na poslu, znamo i stajat u gužvi i potegnut iz bilo kojeg kraja Hrvatske - i neka znamo, dobri rezultati zaslužuju bit nagrađeni grandioznim okupljanjem.
Loši baš i ne, što je šteta jer smo već dugo i prvaci Eurozone u stopi inflacije - tu imamo “zlato”, a nitko se po tom pitanju još nigdje nije okupio… ako ne računamo bojkot, ali on je od nas samo tražio da negdje NE dođemo.
“To nije isto” - naravno da nije isto, sportski rezultati su ponos i sreća, a zbog ponosa i sreće je lakše organizirat gužvu nego zbog nečega što nam krade ponos i donosi nesreću.
Ipak, taj ukradeni ponos i nesreća bi se možda uplašili da im odlučimo poklonit jednaku strast kakvu poklanjamo sportu, ali tko će uzet slobodan dan da dođe na prosvjed protiv Vlade i pripadajuće monetarne politike koja je prvi i ključni uzrok inflacije? Pogotovo ako je još i sunčan dan, šteta je takav dar potratit na stajanje u prosvjednoj gužvi kad je puno ljepše sjest na terasu i naručit malu s toplim ili što god već naručujete - i usput eventualno uslikat račun i natipkat status o tome kako je sve preskupo.
Tu smo, vjerojatno ćete se složit, apsolutni prvaci svijeta koje nitko ne može skinut s trona - kategorija “tipkomet”, što je cringe riječ, ali ne pada mi na pamet neka bolja da opišem našu sklonost ratovanju preko tipkovnice.
Studenti u Srbiji su, s druge strane, zbog svojih okupljanja nominirani za Nobelovu nagradu za mir, a mi im se većinom samo divimo s kauča i govorimo “i mi bi trebali tako” - ali teško je zamislit da ćemo im se ikad približit. Ok, bila su okupljanja podrške srpskim studentima i kod nas, ali i dalje se nismo organizirali i okupili zbog sebe.
Možda da organiziramo prosvjed protiv Vlade uz sportaše i koncert Thompsona?
Znam da je ideja glupa i neizvediva, ali tad bi možda postojala šansa da se stvorimo u isto vrijeme na istom mjestu.
Ne prigovaram zbog dočeka, btw, za slučaj da netko misli da mu se rugam - rugam se nama jer smo nezaustavljivi u okupljanju samo kad slavimo, većinom sportove s loptom, a kad se loptaju s našim dostojanstvom, okupljanja praktički nema.
Nego, kad smo već kod ideja koje su glupe i neizvedive, imam još jednu koja je gluplja i manje izvediva od ove s udruživanjem sportaša i Thompsona da nas se namami na prosvjed.
Ne znam je li vas, u moru vijesti koje čitate svaki dan, okrznula i ona o peticiji da se Jeleni Karleuši ugasi Instagram zbog širenja govora mržnje - u 8 sati od nastanka, prikupljeno je preko 200 tisuća potpisa, u trenutku pisanja je prešla 330 tisuća, a iako je malo izgledno da će se time nešto postić jer su Facebook i Instagram s dolaskom Trumpa olabavili mjere reguliranja govora mržnje, možda nam može poslužit kao inspiracija za našu vlastitu peticiju.
Ne onu za emancipaciju Zagrebačkih Mažoretkinja koje bi vrlo brzo, ako se udruže, mogle pokrenut ogroman i vrlo detaljno argumentiran #MeToo pokret, o tome možemo neki drugi put.
Još jednom upozoravam da je ideja glupa i neizvediva, ali život u Hrvatskoj je također često glup i neizvediv, pa zašto ne bi bila i peticija.
Kad već ne možemo masovno doć na trgove ako to ne uključuje nogomet, rukomet, skijanje i koncerte, možda možemo organizirat peticiju u kojoj se traži da se Vladi i pripadajućim foteljama koje sponzoriraju Hrvati na mjesec dana prisilno omogući život prosječnog hrvatskog građanina - počevši od dodjeljivanja prosječne hrvatske plaće.
Ne mora čak bit ni minimalac na kojem preživljava prevelik broj ljudi, sasvim je dovoljno da uzmemo i prosječnu plaću.
Kaže internet da je ona oko 1300 eura, a vi se sad možete nasmijat, naljutit, zagrcnut ili spomenut analogiju o kupusu, mljevenom mesu i sarmi - uglavnom, prvi dio peticije je da ministri, saborski zastupnici i poslovno srodne duše na mjesec primaju prosječnu hrvatsku plaću i s njom nahrane obitelj, riješe režije i otplate kredite.
Naravno, ako ih već pretvaramo u prosječnog Hrvata, onda im oduzimamo i službeni auto i karticu - voze auto koji su sami kupili, sami plaćaju benzin i sami pokrivaju sve troškove prosječnog hrvatskog života. Noćna mora svake sponzoruše, a tek smo krenuli.
Osim službenog automobila i kartice, oduzima im se i naknada za odvojeni život - ne zato što smo zločesti, nego zato što sam poprilično sigurna da prosječni Hrvat koji je otišao radit u Njemačku da bi prehranio obitelj ne dobiva nikakvu naknadu za odvojenost. Pa ako ju ne dobiva Marko iz Rijeke koji radi u Njemačkoj, onda ju valjda ne treba dobivat ni David iz Vlade koji radi u Hrvatskoj. Vi ćete me ispravit ako griješim, možda Marko iz Rijeke zapravo dobiva naknadu zbog toga što je u Njemačkoj, a ako ju dobiva, sigurno mu je i dalje potrebnija nego Davidu iz Vlade.
Uz prihode koji bi s astronomskih bili spušteni na prosječne, u peticiju je uključena prehrana - ako vi, ja i Marko kupujemo gablec po normalnim cijenama, onda bi ga po istim cijenama trebali kupovat i svi ostali. U saborskoj gablaoni se juha prodaje za 1 euro (barem je tako bilo u travnju 2024.), a dnevni meni je 5 i pol za zaposlenike, odnosno 7 i pol za zastupnike Sabora. Za nas ostale, cijene dostupnih gableca su duplo veće, a plaće minimalno upola manje, pa neka peticija izravna i taj hormonalni disbalans.
I naravno, ne smijemo izostavit ni uvjete kreditiranja - ako vi, ja i Marko u banku moramo donijet papirologiju koja seže do rođenja Isusa Krista i dokazat da stvarno imamo dovoljno primanja za otplaćivanje rate, onda gospodin Bartulica ne može imat kreditno opterećenje nakon kojeg mu za život ostaje 38 eura, što je dovoljno za točno 5 saborskih menija (i ostane mu 50 centi za par Čunga Lunga žvaka).
Ne smijemo izostavit ni mirovine - prosječna hrvatska je (opet kupus, meso i sarma) 554 eura, pri čemu svaki četvrti umirovljenik prima 374 eura, a prosječna saborska i ona koja se odnosi na bivše članove Vlade preko 2000 eura. Pa eto, možemo bit darežljivi i na mjesec dana tih 2000 pretvorit u prosječnih 554.
To je prvi dio peticije, a rezultati bi, sigurna sam, bili vidljivi već u prva dva tjedna; tad bi im valjda postalo jasno - ili više ne bi mogli glumit da im je nejasno - da je sve stvarno preskupo.
Drugi dio peticije se odnosi na realokaciju resursa, odnosno na pitanje “što ćemo s tim silnim parama koje smo im onemogućili?”
Ne možemo ništa spektakularno - ipak je to samo mjesec dana, a nas je puno više nego njih i da ih krenemo dijelit, nitko se ne bi pretjerano usrećio. Ali možemo novac, na primjer, usmjerit tamo gdje bi napravio razliku - možda da barem kupimo toalet papir za vrtiće u koje roditelji sve češće moraju donosit svoju rolu, ili da za te iste vrtiće kupimo mrvicu ekstra hrane jer u njima varivo sve češće izgleda kao bistra juha, ili ga možemo usmjerit u bolnice, počevši s rodilištima u kojima žene pred porod i nakon njega, uz čast iznimkama, jedu lošije nego što se jede u Remetincu.
Teško bismo, zapravo, uspjeli napravit neka osjetna, značajna poboljšanja od iznosa koji bi se uštedio u tih mizernih mjesec dana, ali to je ionako sporedno - ono što je ključno je da bi, kad bi oni koji nam dizajniraju, kroje i šivaju život na tih istih mjesec dana živjeli kao prosječni Hrvat, ti dizajneri vjerojatno prvi izašli na ulice i bunili se da je neizvedivo.
I bilo bi ih daleko manje od nas kojima je tako svaki mjesec.
I lako za to što je peticija glupa i neizvediva ideja, nije da to nisam najavila - što ćemo napravit s činjenicom da mi, kojih je puno više, koji znamo doć proslavit sportske rezultate i uvijek za to pronađemo vremena, volje i energije, nemamo ni vremena, ni volje, ni energije stat na taj isti trg za druge, uz dužno poštovanje sportu, puno važnije stvari za svakodnevni život?
A jedno ne mora isključivat drugo - ako znamo organizirat doček za viceprvake u rukometu, kad će doček za prvake u inflaciji?
Može i s Thompsonom, što god je potrebno da se popuni trg.
*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva