Loša vijest - ljeto je gotovo. Ne tehnički, ali gotov je onaj dio ljeta u kojem se (u kontinentalnim dijelovima) lako pronalazi parking, a uredi su poluprazni jer su kolege na godišnjem.

Dobra vijest - Božić nije daleko, a još su bliže pečeni kesteni, kuhani ginovi i gledanje serija pod dekicom.

Loša vijest - u ponedjeljak mi se pokvario auto, odnosno vjerojatno mu se samo ispraznio akumulator, a parkiran je na način da do njega kleme ne bi mogao dovuć ni Isus Krist osobno.

Dobra vijest - na Netflix je došla druga sezona shit-showa “With love, Meghan” u kojoj će vjerojatno pokušat popravit sve zamjerke iz prve sezone, što znači da nas vjerojatno čeka još veći spektakl. 

Ne znam za kakve ste vijesti i priče danas više raspoloženi, dobre ili loše, ali meni se više sviđaju one dobre.

Što ne znači da nemamo veliku ponudu loših, naravno da imamo. 

Imamo obnovljenu, ali vječnu priču o taksistima - odnosno o šačici kretena među taksistima koji sramote sve ostale - koji uspiju vožnju naplatit 1506 eura, neki “samo” 643, a kad završe u medijima, izlike koje nude su gluplje od izlika koje nude moji nećaci kad nešto zajebu. 

Priča o romodebilima isto imamo koliko hoćete - minimalno jednom tjedno čitamo o nečijem teško ozlijeđenom djetetu koje je palo s romobila, najčešće bez kacige, ali valjda ćemo pričekat smrt nekog 12-godišnjaka prije nego što uvedemo ozbiljne kazne za roditelje. Znam da nečije strahom neokrznuto dijete može sjest i na tuđi romobil bez da mama i tata o tome imaju pojma, ali znam i da djecu i roditelje na vrijeme treba okrznut dovoljnom količinom straha koji bi i jedne i druge spriječio da uopće pomisle na ovakvu količinu glupiranja. 

Imamo i onu vozačicu Renž Rovera koja je nasrnula na vozača tramvaja nakon što mu je prepriječila put autom - u teoriji bezimenu, u praksi na svojim društvenim mrežama ponosno dijeli članke o incidentu i svađa se s ljudima koji su zgroženi, ali valjda za to imamo policiju… valjda. Psihijatre imamo sigurno.

Imamo, naravno, i dogodovštine iz Benkovca koje uz svu maštu koju sam stekla čitajući Stephena Kinga ne znam ni počet objašnjavat, pa neću ni pokušavat.

Također, Tomo Horvatinčić je u subotu prošetao zagrebačkom špicom, čestitke svima koji slave. 

Svašta imamo, ali to su sve loše priče i loše vijesti, a meni se danas više sviđaju one dobre, lijepe i lagane.

Zato ću vas danas povest sa sobom na kratko, ugodno putovanje Italijom i možda vam dat par korisnih savjeta za neki produženi, jesenski vikend - znam da više baš nema dana za spajanje, ali uvijek na poslu možete lagat da imate crijevnu virozu.

Buckle up, idemo u Gardaland! I na još par mjesta. 

Btw, ovo nije stručni vodič, samo kolekcija mojih doživljaja, pa ako znate bolje, javite da svi znamo.

In 400 meters, at the roundabout, take the second exit

TRIDESET godina je prošlo od mog prvog i jedinog posjeta tijekom kojeg sam uspjela odraditi ukupno pet vožnji - u redovima se čekalo otprilike sat i pol, a autobus koji nas je vozio natrag u Zagreb je polazio u 17 sati i nije bilo vremena za sve što sam htjela. 

Zato sam prije desetak dana, trideset godina kasnije, odlučila nadoknaditi sve propuštene doživljaje - na +37 stupnjeva, što nije dobra ideja, ali o tom, potom. Ideje su većinom bile dobre.

Prva dobra ideja - išle smo autom da ne ovisimo o autobusu.

Druga dobra ideja - išle smo na tri noći da ne moramo štedit energiju za vožnju doma. 

Treća dobra ideja - išle smo u “jeftinijem” terminu koji je ujedno i humaniji termin.

Hotel

Tri noći zvuči skupo, a vjerojatno bi i bilo da je riječ o apartmanu u Vodicama 1700 metara od mora ili smještaju u Zagrebu da dan Thompsonovog koncerta, ali hotel u Veroni nas je izašao ukupno 287 eura. Tri noći, dvije osobe, 287 - za to te neki taksisti ne bi provozali jednu tramvajsku stanicu. Je li riječ o hotelu u kojem bi prosječni TikTok influencer sa zadovoljstvom u predivno uređenoj kupaonici snimao skincare rutinu? Nije. Ali krevet je velik i udoban, sve je čisto i uredno, s najvećim i najmekšim ručnicima koje sam ikad imala u ijednom hotelu - Cavallo se zove, za slučaj da nekom treba. Nije u centru Verone, ali je 15 minuta autom od centra - i još važnije, 30 minuta vožnje od Gardalanda jer je blizu autoputa. Parking se, doduše, plaća 10 eura po danu… osim ako skrenete u ulicu iza hotela, onda se ne plaća. Od hotela je 10 minuta vožnje udaljen i veliki shopping centar s pripadajućim Primarkom, što sigurno nikog ne zanima, zato nisam ni spomenula. Postojala je, btw, opcija da spavamo u službenom Gardaland hotelu, ali osim što je značajno skuplji, vjerojatno je i značajno glasniji i pun uzbuđene djece… što je prekrasno… za nekog drugog. Ukratko, ako vam treba povoljna tišina koja je i dalje dovoljno blizu svega što vas zanima, this is the place. Kraj dana, noćenje.

Gardaland

Uz dužno poštovanje desetogodišnjoj verziji mene koja se jedva čekala vratit, četrdesetogodišnja verzija mene nema nikakvu namjeru satima čekat u redu za vožnju na +37 stupnjeva - u Gardaland idemo kasno popodne, kad je sunce prestalo s terorizmom, a većina autobusa je već prikupila svoje putnike koji su ispraznili park do podnošljive razine. Prvo idemo bilo gdje drugdje. 

Peschiera del Garda

Ako ne volite riječ “pitoreskno”, dobro došli u klub, ali to je idealan opis Peschiere koja je od hotela udaljena tridesetak minuta vožnje. Parking se lako pronalazi čak i na blagdan Velike Gospe i svugdje se plaća na automatima koji kao da su dizajnirani da zbune čovjeka, ali čovjek samo treba pročitat što piše i brzo se navikne. Jedini problem - trebate unaprijed odlučit koliko ostajete, što je teško procijenit, ali uvijek se možete vratit do auta ako želite produžit boravak. U Peschieri vas čeka ugodna šetnja uz Lago di Garda, jezero koje na prvi pogled izgleda kao more, a usput možete sjest u jedan od restorana i barova uz šetnicu - i možda šokirano uslikat račun i objavit ga na Facebooku ako ste taj tip, ali cijene nisu šokantne jer nismo na Hvaru. Čekajte, imam lijepu sliku šetnice, šteta je da propadne ako ne mora. 

Ako ste tip od znamenitosti, možete pogledat Venecijansku utvrdu iz 16. stoljeća, gradske bedeme i crkvu Madonna del Frassino, a ako ste tip od suvenira s motivom limuna, u staroj gradskoj jezgri možete kupit sve što vam je ikad palo na pamet i sve što nikad nije. Na Gospu je sve bilo otvoreno - osim Sex shopa, ali pretpostavljam da turisti u Peschieru ionako ne dolaze po takve šašave stvari. Na svakom koraku možete pojest vrlo fotogeničan - i naravno, vrlo ukusan - gelato, iz barova vrište pozivi na Aperol, a možete i ušetat u jedan od brojnih butika koji prodaju naizgled unikatne, nikad viđene odjevne predmete koje ćete vidjet u još barem pet sličnih butika… i koje ste vjerojatno već vidjeli ako ste ikad posjetili Temu. Što ne znači da i dalje nisu lijepi, ja sam u Peschieri pazarila ovo. 

Trideset eura u Peschieri… pedeset u Zadru, negdje i sedamdeset, a tamo ih, čini mi se, drži svaki dućan koji nije pekara - ali možda samo nisam dovoljno detaljno provjerila pekare.

Za Peschieru vam je dovoljno sat, sat i pol - osim ako ne zasjednete negdje ili odlučite odradit izlet brodom po jezeru, ali mi nismo jer je ovo tek prvi gradić s Lago di Garda popisa. 

Sljedeći je tek drugi, ali nažalost i zadnji jer… parking. 

Sirmione

Za početak vas molim da, ako ikako možete, ovo izgovarate onako kako izgovarate Hermione - ne zato što je točno, nego zato što je zabavno. 

“OBAVEZNO Sirmione”, tako su mi javili na društvenim mrežama, a meni je svakako bio u planu jer sam ga zadnji put vidjela 1995., u paničnom jurišu prije ukrcaja u autobus koji nas je vozio u Gardaland. Sirmione je razvikaniji, popularniji i u teoriji ljepši od Peschiere od koje je udaljen samo 12 minuta vožnje, ali razvikanost i popularnost znače i gužvu - do njega nam je stvarno trebalo samo 12 minuta, ali do parkinga je trebalo još SAT VREMENA. Malo je to mjesto koje nema kapacitet za prometnu bujicu, na glavnoj je cesti auto dopušteno ostaviti samo 15 minuta - ili pola sata, već sam zaboravila - a službenih opcija za višesatni parking je puno, ali i dalje malo… premalo za sve zainteresirane, zbog čega je, barem na dan našeg posjeta, cijeli Sirmione bio disfunkcionalni prometni čep. Ali svaki čep se nekad odčepi, a nagrada je dovoljno lijepa da ti nije žao zbog čekanja.

Na putu do centra imate opciju prošetati plažom koja prosječnom Hrvatu vjerojatno nije pretjerano impresivna, ali i dalje je dovoljno lijepa i primamljiva na vrući ljetni dan. 

Glavna atrakcija je zamak Scaliger, “plutajući” dvorac do kojeg je od našeg parkinga trebalo pola sata pješice, što nije lijepa aktivnost na visokim temperaturama, ali ima dovoljno hlada da čovjek ne umre putem. Ima l’ slika kakva? Jeste.

Gradska jezgra je, tako je, pitoreskna, meni ljepša i romantičnija od one u Peschieri, a u njoj vas opet na svakom koraku čekaju gelaterije, restorani i barovi u kojima se možete oporavit bez pretjeranog nasilja na novčanik. Idilično i lijepo, ako izuzmete gužvu - i ako ste platili dovoljno sati parkinga, što mi nismo zbog krive procjene temeljene na iskustvu u Peschieri. Za Sirmione vam - ako ne želite panično trčat prema autu u strahu od kazne, u miru obavit razgledavanje i pojest i/ili popit nešto - treba otprilike tri sata. Manje ako parkirate bliže, ali što ste bliže zamku, to su manje šanse da ćete pronać slobodno mjesto. 

Na popisu je bilo još gradića uz Lago di Garda, ali Sirmione nam je pojeo vrijeme kojeg više nema - plan je da u 18 sati budemo u Gardalandu, a prije toga se čovjek treba oprat i presvuć.

Gardaland

TENISICE, jasno, naravno, tko u Gardaland ide u japankama ili nečem drugom što lako padne s noge? Jako puno ljudi, pa ako ne želite da vas prije svake vožnje zamole da se izujete - tenisice. Ili nešto drugo što ne može odletit dok ste na vlaku smrti. Torbe, sunčane naočale, mobitele i ostale smetnje će vam svakako oduzet prije vožnje - nekad ih možete ostavit u ormariću, nekad na podu, ali male su šanse da će ih netko ukrast putem, osim ako baš ne naletite na budalu. Pauza za sliku. 

Kad sam bila prvi put, mislim da još nisu postojale one “fast pass” karte koje vam omogućuju da odaberete vožnje na koje možete preko reda, ali za njih nije bilo potrebe - karta koju kupujemo je “noćna”, što znači da vrijedi za ulaz od 18 sati. Gardaland radi do 23h, a uz osjetno smanjene gužve (i temperature), na vožnju se u prosjeku čeka samo pola sata - što u teoriji i dalje zvuči puno, ali preko dana se čeka i po dva sata… sunčanica je gratis. Od 18 do 22 smo odradile 8 vožnji, a toliko bi - ako bi - s dnevnom kartom uspjele odradit u periodu od 10 do 17 sati, pa ako planirate u Gardaland, ne mogu dovoljno toplo preporučit ovu skraćenu, noćnu opciju. Nakon svake vožnje možete kupit sliku na kojoj imate najgluplji mogući izraz lica, što je postojalo i davne 1995., ali sad je u ponudi i video koji, nakon što ga kupite, možete skinut preko aplikacije i podijelit ga s obitelji i prijateljima… ili ga možete nikom ne pokazat jer izgledate sablasno, kako god vam je draže. Hrane i pića ima na svakom koraku, što je lijepo i korisno, a ima i alkohola, što je, oprostit ćete ako sam dosadna konzerva, glupo i nepotrebno. U našem se redu za jednu vožnju našla žena - u društvu mlađahne kćeri - koja se prilikom preskakanja pregrade (one koja služi održavanju jasnog reda) raskeljila po podu i razderala koljena i laktove. Kad je stala iza nas, a jedva je stajala, uz nju je iza nas stao i oblak alkohola koji je isparavao iz svake pore - vidno pijana, glasna i neugodna, ali osoblje ju je sasvim normalno pustilo da uđe u vlakić koji nas je izokretao u svim smjerovima Gospodina Isusa Krista našega. Kako nije povratila, ne znam, ali da je, povratila bi po ljudima koji su sjedili iza nje. Kraj Gardalanda, transfer u hotel, noćenje.

Verona

Od hotela do centra u 15 minuta, a iako je slobodnog parkinga bilo puno, većina mjesta dopušta parkiranje u trajanju od maksimalno dva sata - Piazza San Tomaso je darežljivija opcija, a parking ispred crkve San Tomaso Cantuariense dozvoljava da ostanete koliko želite po cijeni od jednog eura po satu. Od gradske jezgre vas dijeli desetak minuta šetnje, uz nemilosrdne gužve na dvije lokacije - prva je Via Giuseppe Mazzini, glavna shopping ulica u Veroni, a druga Via Cappello 23, gdje ljudi u dugačkom redu čekaju ulazak u Casa di Gulietta. Ostatak Verone je ugodan i prozračan, vide supra. 

Imam još jednu, please like and subscribe. 

U podne je red za ulazak u Casa di Giulietta toliki da se čekat ne bi dalo ni Romeu - izgledalo je kao minimalno dva sata - ništa bolje nije bilo ni u 15 sati, a to znači… transfer u hotel. I možda Primark u kojem je možda bio summer sale i možda sam kupila pulover za 5 eura, ali možda i ne. 

“Niste valjda bile u Veroni bez da ste pogledale Juliju?!”

Casa di Giulietta

Naravno da nismo, ali kad putuju dvije osobe koje se bez pomoći alarma bude u 6:30, onda je logično da te dvije osobe odluče posjetit Juliju sutradan, odmah ujutro, kad normalni turisti još spavaju, doručkuju i čekaju da ona jedna osoba koja koči cijelu grupu obavi jutarnje spremanje. Parking San Tomaso je opet bio susretljiv, a pred Julijinim dvorima smo stajale u 8:15 ujutro - u hladu, bez gužve (bilo je možda 5 ljudi), spremne na otvaranje vrata u 9 sati. Karte su 22 eura po osobi, ima i fast track opcija s uključenim audio-vodičem, ali sve se to odnosi na ulazak u kuću/muzej - ulazak u dvorište je besplatan, a ako vam nije stalo do Julijinog balkona i kreveta i zanima vas samo Julija, to će vas koštat samo vremena koje provedete u redu. 

“In my opinion, it’s not worth it” - rekao nam je večer prije momak na recepciji hotela, ali šteta je ne vidjet gospođicu Capuletti kad si već toliko blizu. Tradicija je, kažu, da Juliju prilikom posjete uhvatiš za desnu dojku u svrhu sreće u ljubavi - tako smo već napravili prilikom mojeg prvog posjeta Veroni na maturalcu 2003., a ovih dana na TikToku govore da je to ružno i neprimjereno jer je Julija imala samo 13 godina… što zapravo ima nekog smisla, pa ako odlučite ispoštovat problematičnu tradiciju, pazite da vas ne kazne prebacivanjem u drugu župu. Transfer u Zagreb, ovo već predugo traje. 

Noventa di Piave

Šteta je ne stat kad je već usput, welcome to my haul. Kupila sam dvije stvari - vrećicu Haribo bombona s likom Harrya Pottera i još jednu s likom Hermione Granger. Pored Novente imate i dućan InTrend u kojem se prodaju Max Mara, Marella i srodni brendovi - BEZ etikete - pa ako vam nije bitno da na kaputu od 900 eura stoji etiketa s imenom brenda, možete ga kupit za 300. Na kraju dućana ima i metražne tkanine i SIREVA. Odmah pored je i outlet Calzedonije, Intimissimija i Tezenisa, pa ako želite uć u ratnu zonu u kojoj se žene laktare dok pecaju snižene tange, a njihovi muževi u stvarnom vremenu gube volju za životom, nema boljeg mjesta. Popusti su odlični, naravno, da se lijepo uštedit. Jel možemo ić doma?

Miramare

Not quite yet, na putu do doma je još Miramare, dvorac na litici okružen parkovima i šetnicama za čiju je ljepotu pametno izdvojiti nekoliko sati - ili 5 minuta ako si idiot koji je odlučio stat u Noventu i pojavio se deset minuta prije zatvaranja. U teoriji je svejedno bilo dovoljno vremena da stignemo, ali u Trstu smo upale u prometni čep koji nas je unazadio za cijeli sat, plus još malo. “The park is closing”, rekla nam je ljubazna djelatnica u 18:55, “please make your way back.” Naša greška, pa ako planirate otić, nemojte ju ponovit - pogotovo ne zbog gluposti kao što je Noventa, jer tamo nije ovako lijepo. 

Transfer u Zagreb, tamo gdje će mi se tjedan kasnije pokvarit auto. 

Hvala što ste putovali sa mnom, nadam se da sam vam poslužila nešto korisno, a ako nisam, barem nije bilo ružnih vijesti. 

To možemo sljedeći tjedan, sigurno će bit još vijesti iz prometa… ili Benkovca.