Imam vam nešto ružno za reć, a nije novi stadion Maksimir. 

Nije ni ZET-ov štrajk u kojem ljudi plaćeniji od medicinskih sestara traže još, ni činjenica da je premijer - čovjek koji bi se trebao obraćat ljudima na način koji ne podsjeća na nešto što čujemo u Večeri za 5 ili Love Islandu (koji nitko ne gleda ali svi  ipak sve znaju) - odabrao Ivani Kekin pred ljudima reć “mucica.” Nije ni o Anni Dujić koja ovih dana na sudu u Karlovcu gleda reprizu vlastitog nakaznog ispada dok vatrogascima iz Dicma istovremeno značajno kasne plaće… jest da Anna sa spomenutim vatrogascima nema puno veze, ali svejedno je zanimljivo vidjet kako se jednoj osobi opravdano sudi zbog divljanja nad herojima, a oni koji divlje zanemaruju osnovno dostojanstvo istih heroja to rade bez puno medijske pozornosti. 

Sve su to ružne stvari, ali nisu ružne stvari za danas - ovaj put imamo nešto nježnijeg karaktera. Današnja ružna stvar je činjenica da je prošli tjedan bila 32. godišnjica prve emitirane epizode Prijatelja. 

Tako je, to znači da smo stari, puni podočnjaka i bolova u leđima, a vjerojatno i to da ćemo u sklopu sistematskog pregleda uskoro morat i na kolonoskopiju. So no one told you life was gonna be this way, ali to što smo stari nije isključivo loše - barem smo odrastali u nekim mirnijim vremenima u kojima se zbog serije trčalo doma, a danas su nam toliko dostupne da ih više ne možemo pogledat bez mobitela u ruci. Prva dosadna scena koja nam ne okupira pažnju i već smo na Asosu. 

Odrastali smo i u vrijeme kad nas se moglo dobit samo na kućni telefon - pod uvjetom da nekog ima doma i da netko drugi istovremeno nije spojen na internet - a pristup željenoj osobi je uključivao i razgovor s prvom osobom koja se javi… kad smo bili mali, to su najčešće bili nečiji mama ili tata.

I uvijek je bilo neugodno, ali barem smo putem naučili komunicirat s ljudima. 

“Dobar dan, jel ovo stan Šimić?”

Je. 

“Ovdje Andrea, mogu dobit Aleksandru?”

Kratko i jednostavno, ali ipak važno i edukativno - kad u djetinjstvu naučiš pričat s nečijim tatom, u odrasloj dobi to znaš primijenit na većinu ostalih ljudi. 

Danas tu istu Aleksandru više ne moraš tražit preko ukućana - ima mobitel u ruci, vjerojatno dok gleda seriju i usput kupuje čizme, ali šansa da ćeš ju dobit je svejedno manja. Tko se još javlja na pozive, tko još zove ljude osim ako netko nije umro? Rijetko tko, uključujući mene - normalni ljudi šalju poruke, a zovu samo čudaci… i agenti telekoma koji ti pokušavaju uvalit tarifu za koju si već jučer, prekjučer i svaki dan u tjednu rekao “ne, hvala.”

To im je posao, neka zovu, nitko se ne mora javit ni nastavit razgovor jednom kad se već javio. 

A kad trebaš nešto pitat agente iz istog telekoma? 

I’ll be there for you sve češće nije opcija.

Imamo robote programirane da nam pomognu, što je u teoriji praktično, ali robot je u praksi glup i ograničen. Svejedno mu moraš posvetit par minuta života, slično kao tati koji se 90-ih javljao na telefon kad zoveš Aleksandru, a robot će ti tek nakon cijele serije neuspjelih pokušaja ponudit da pričaš s osobom koja ima rodni list, a ne programski kod. 

Alternativa je chat, na kojem te opet čeka jednako glupi robot koji će te opet vrtit u krug dok ti ne dozvoli razgovor sa živim bićem. 

“Napredak”, kažu, a mi taj napredak većinom niti želimo, niti volimo, niti od njega imamo veliku korist. 

Želimo pričat s pravim ljudima - ne nužno na telefon, to je postalo preinvazivno, ali želimo osjetit živog čovjeka, a ne robota. 

Tako barem kažemo, tako je barem bilo prije, a danas uz prave robote imamo i porast robotiziranih ljudi - sad ću vam reć na što mislim, pritisnite 1 za hrvatski. 

Krenulo je s Whatsappom i popularizacijom emojija (kakva glupa riječ) u svakodnevnoj komunikaciji; prije smo ih koristili samo na kraju rečenice, najčešće u svrhu laganja da nam je nešto jako smiješno iako smo zapravo ostali mrtvi ozbiljni ili da riječ “pusa” dodatno potkrijepimo slikom žutog lica koje ju šalje, a danas sve češće u potpunosti zamjenjuju riječi. 

Zašto napisat “hahahhaah” kad možeš stavit pet, šest žutih glava koje plaču od smijeha, zašto reć “volim te” kad imamo srca u svim duginim bojama? Vrijeme je novac, a mi smo očito u tom pogledu sve bogatiji - i sve udaljeniji od ljudi s kojima komuniciramo. 

Korištenje emojija u komunikaciji načelno nije problem - nekom su praktičniji, nekom nisu, a nijedno nije krivo… DOK ne dođemo do jedne od najgorih opcija - “palac gore.”

Na internetu već odavno postoji rasprava o tome je li palac gore normalna, usputna reakcija koja potvrđuje da se netko slaže s napisanim ili je nepristojan i pasivna agresija - ja sam u ovoj drugoj skupini, a tamo sam jer ne vidim zašto “ok” nije preferirana reakcija. Količina uloženog vremena je manje-više ista, a čovjek s druge strane još uvijek ima osjećaj da priča sa živim bićem.

Ali to su poruke, a ono što ja mislim o nečijem stilu dopisivanja je jednako nebitno kao i ono što Laura Prgomet misli o dostojanstvu pred kamerama. Tko? Tako je.

“Napredak” nas je odveo korak dalje, a emojije sad imamo i u Gmailu; ne samo one koje možeš ubacit u tekst, to već imamo odavno - unatrag nekoliko godina imamo i opciju emoji reakcija. 

Za slučaj da se još niste susreli s njima, to znači da više uopće ne morate odgovorit na mail - “dovoljno” je da na tekst osobe koja ga je poslala reagirate simbolom koji utjelovljuje sve vaše želje i pozdrave.

Jutros me dočekao upravo takav mail - moj je bio detaljan i sastojao se od uvoda, zapleta, vrhunca i raspleta koji je zapravo pozdrav, a onaj koji sam dobila natrag… palac gore. 

Ni bok, ni hvala na poslanom, ni kratka rečenica koja kaže da ćemo se čut kasnije - samo jedan žuti palac, kao da komuniciram s Homerom Simpsonom koji je potpuno nezainteresiran za ono što je sam tražio da mu pošaljem. 

Palac gore. 

Fuck you, too, Homer. 

Ovaj Homer nije ni prvi, ni zadnji čovjek koji se polako pretvara u robota - ljudi s kojima komuniciram godinama u zadnje vrijeme sve češće umjesto odgovora šalju reakcije u obliku palčeva i srca, sigurno ne ni bezobrazno ni zlonamjerno, nego samo zato što opcija postoji, a opcija se predstavlja kao ušteda vremena. 

Ušteda je vjerojatno sasvim beznačajna, a ono što je značajno je udaljavanje.

“Hvala ti” i slične rečenice nikad nisu bile trošak, pogotovo ne veliki, a i da jesu, imale su funkciju - dokaz da komuniciraš s osobom koja te vidi, čuje, primjećuje i tretira kao sugovornika umjesto kao automat na kojem ostavljaš usputnu reakciju. 

Nove opcije u ponudi štede minimalnu količinu vremena, a usput žrtvuju ono što smo jednom davno, kad smo zvali ljude na kućni telefon, smatrali osnovama komunikacije i dobrog odgoja. 

“Dobar dan, hvala, doviđenja” - jesmo li svi stvarno baš toliko zaposleni da više ne možemo odvojit vrijeme za osnove ili smo samo lijeni i sve manje opterećeni bontonom koji se prije podrazumijevao?

Sve se više ljudi buni zbog robotizacije svakodnevice, većini nas idu na živce automati koji nam ograničavaju pristup živim bićima, a čim dobijemo opciju koja zaobilazi komunikaciju pravim, ljudskim rečenicama, jedva dočekamo mogućnost da ju iskoristimo i postanemo roboti. 

Što ljudi rade s te maksimalno dvije minute ušteđene u danu - ne znam - ali znam da ovo nije napredak, nego korak prema dodatnoj izolaciji i skrivanju iza tehnologije… dok sebi lažemo da smo sve moderniji, postajemo glupi i digitardirani.

Ili sam ja samo stara i zatucana? 

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva