Srdačan pozdrav, danas ću vas razveselit s dvije stvari - malo priče i puno knjiga. 

Za slučaj da ne znate jer ste me hajdali na društvenim mrežama, u ponedjeljak je u prodaju izašla moja treća knjiga - zove se “(Skoro) sve što znam do sad” i meni se čini da je baš dobra, što u teoriji možda ne znači ništa, ali meni je uvijek teško pohvalit nešto što sam napravila, pa možda ipak nešto znači. 

Zašto bi nekog zanimala kolekcija stvari koje znam do sad ako taj netko nije moja mama?

Kratka verzija odgovora na to pitanje je zato što provjereno znam što Petar Grašo kaže kad kaže “godine prolaze, dvadeset i…”

Vijek? 

Dvje? 

Ja znam jer sam ga pitala u prvih 30 sekundi nakon što smo se upoznali, što znači dvije (dvje) stvari – prvo, da sam užasno loša u neobaveznom ćaskanju i drugo, da vjerojatno znam još puno korisnih i beskorisnih stvari koje bi drugim ljudima bilo neugodno pitat.

Ako se sve posloži onako kako sam zamislila, na kraju ove knjige ćete posjedovati puno (bes)korisnog znanja, a ovo su samo neka od područja:

– kako preživjeti djetinjstvo kad te mama šiša na “kahlicu”

– kako izbjeći tetovaže zbog kojih će ti se bit neugodno pojavit na plaži

– kako prepoznati da te netko pokušava angažirat u filmu za odrasle

– kako davati izjave za novine bez da to rezultira glupim naslovom (spoiler alert: nikako)

– kako pravilno kupovati pekač za lazanje

To je kratka verzija, a duža vas čeka unutra.

Unutra vas čeka i puno (ne)ugodnih priča koje su mi se dogodile putem - sudjelovanje u Krim Teamu 2 je samo jedna od njih i lako je moguće da je najugodnija od svih. 

Jedna od manje ugodnih je priča o frajeru koji mi je dao vizitku dok sam radila kao hostesa na štandu za degustaciju krem sira - rekao je da traži hostese za event koji radi, a ubrzo je postalo jasno da je “event” vrlo vjerojatno snimanje golih filmova.

Ako imate kćer koja i dalje živi u uvjerenju da su ljudi normalni, ovo je priča koja će joj objasnit da uopće nisu - i potencijalno ju spasit od neizbrisivih problema koji su puno gori od Krim Teama. 

Puno je stvari u mojoj kolekciji stvari koje znam do sad, a jedna od najvažnijih stvari koje znam je to da će vam sigurno odgovarat da prestanem pričat i objasnim vam kako do knjige.

U teoriji ju možete i ukrast negdje, kako su napravili neki ljudi na Interliberu i neki konobari na mojem prošlom predstavljanju knjige, ali pretpostavljam da će vam više odgovarat pošteni pristup. 

Pripremila sam 10 komada - 5 za Facebook, 5 za Instagram, a zadatak je vrlo jednostavan i ima dva koraka. 

Prvi je da mi u komentaru napišete nešto iz svoje kolekcije životnih lekcija.

Može bit nešto veliko i mudro, može bit nešto sitno i nebitno - sitne i nebitne stvari su nekad isto jako važne, a pekač za lazanje je samo jedan primjer. 

Drugi korak je da mi napišete koju boju naslovnice želite - knjiga dolazi u rozoj i zelenoj varijanti jer nisam mogla odlučit koja mi je ljepša, a onda sam shvatila da ne moram odlučit i da mogu imat obje. 

To su zadaci, nisu komplicirani jer je život već dovoljno kompliciran pa se nekad smijemo i opustit. 

Svaki primjerak će doći s potpisom, što znači da ćete dobiti predivnu priliku da uživate u mojem glupom rukopisu - lijepo potpisivanje nažalost nije u kolekciji stvari koje znam do sad, što možda zapravo znači da sam doktor. 

Sve smo se dogovorili, sad možemo mirno nastavit s danom - jedva čekam vidjet stvari koje znate do sad, pogotovo one “glupe” koje vam čine život ljepšim. 

Srdačan pozdrav i pazite se likova koji vam daju vizitke za “hostesiranje.”

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva