Pričam s frendom neki dan o godišnjim, tko kad ide, tko kud ide pa mi usput spomene i Nikolinu Pišek. Pita me jesam li čuo za priču. A tko nije? 
Ljut je na cijelu tu priču i uvjeren je kako tu nešto definitivno ne štima. Nije mu jasno kako neki ljudi mogu ići s toliko novca i vrijednosti na godišnji. Pita me usput što mislim o tome. 
Ne mislim. 
Moja pokojna baka je imala uzrečicu „sinko moj, meni ni iz džepa ni u džep“.
I tu sva priča za mene počinje i završava. Medalja uvijek ima dvije strane i nek' se za raspetljavanje i traženje istine brinu za to mjerodavne službe. 
Ne može se frend načuditi otkud njoj toliko love. 
Tuđa lova, tuđe brige, tuđi problemi. Ne moji. I ako je sve zarađeno poštenim načinom, radom i trudom – I'm ok with that. Nemam ništa protiv i tuđi novčanici me ne zanimaju. 
Znam da neki ljudi imaju mnogo novca i da je nekome platiti nekoliko desetaka tisuća eura za godišnji isto kao i nekom par stotina eura. Kome pravo, kome krivo. 
Bakine mudrosti „Sinko moj, meni ni iz džepa ni u džep.“ I to je to. 

Ne mislim o mnogo toga posljednjih dana jer smo konačno pobjegli s kontinenta i dočekali taj dugo očekivani godišnji. Ostalo je još dosta stvari koje treba riješiti, ali pouzdano znam da će me(nas) sve to dočekati kad se vratimo stoga - #keepcalm.
Kasnim s nekim planiranim rokovima oko knjige, bojler za centralno grijanje i toplu vodu u kući nešto šteka i mislim da neće ići bez majstora, pali se povremeno neka lampica na autu, ali se i ugasi, riknula je pegla i našla bi se još poneka sitnica. Znam da će u ovom slučaju biti „iz džepa“, ali ok. Kvare se ljudi, što se ne bi stvari, bojleri, automobili, aparati…
Znam da to sve čeka i rješavat ćemo to kad se vratimo. I jesen koja dolazi prepuna je neizvjesnosti u poslovnom smislu, ali sad ne želim misliti na to. 
Sad jednostavno treba zaboraviti na neke stvari, opustiti se i u potpunosti prepustiti svemu onom lijepom što donosi godišnji. Donosi prije svega odmor i san. I trenutke. 
Čovječe, mi se ne možemo naspavati otkad smo stigli. Liježemo već oko deset, pola jedanaest navečer i spavamo do osam ujutro. Imam osjećaj da se ne ni okrenem. 
Samo znak da si se opustio i prepustio.  
Tu je još i ono popodnevno spavanje. Trenutak kad dođeš s plaže, ručaš pa legneš onako sit i sretan u krevet je nešto što se riječima teško može opisati. Bjutiful. 

Treba uživati, pokušati se isključiti i iskoristiti trenutak, zaboraviti na sve tih sedam, deset, četrnaest dana. 
Napuniti baterije ne bi li se potpuno spreman uhvatio u koštac sa svim onim što te čeka po povratku. Na godišnjem se nastojim ne živcirati ni oko čega. I inače sam relativno cool i ne živciram se oko sitnica, a na godišnjem živciranju zaista nije mjesto. Ni vrijeme, ni trenutak.
Za razliku od sredovječnog para od neki dan s plaže.
Jesus, ne kužim kak' se možeš tako pjeniti i živcirati na plaži. Ne mogu shvatiti tu količinu negativne energije koju su gospodin i gospođa s ručnika broj sedam (treći red lijevo) izbacili iz sebe. I to zbog tako trivijalnog razlika. 
Zbog gužve na plaži…citiram „vidi ove što su sve nasrali na plažu“. Pod ove misli na nekoliko stotina ljudi koji su guštali. Uživali u trenutku. Ma halo…
To njihovo nezadovoljstvo trajalo je dok su ulazili u more, izlazili iz mora, a i dok su sjedili na svom ručniku broj sedam. Komentirali su ispod glasa kako je ovo katastrofa, a ne godišnji. Količina ljudi nije im odgovarala. Baš su sipali hejt.  
Ej stari, ako želiš plažu samo za sebe, postoji rješenje. Iznajmi brod sa skiperom koji će te odvesti do najljepših i najskrovitijih uvala na našoj obali. Kupi si otok. Rentaj vilu s bazenom i privatnom plažom. Nemoj kod dotičnog iz Kaštela jer vidiš da nešto preskače, ali ima i drugih vila. Za potpunu osamu i sigurnost da nećeš nigdje nikog sresti, iznajmi čitav svjetionik na Palagruži samo za sebe i svoju suprugu. Tamo ćete imati potpuni mir. Kontempliranje, pronalaženje unutarnjeg mira, meditacija, zen, povezivanje s prirodom. Imaš sve. 
U svjetioniku na Palagaruži. Socijalna distanca garantirana. Ne dva metra…već nekoliko stotina nautičkih milja. 
Ne možeš očekivat na Veloj plaži u Baški na Krku prostor za sebe. Jok. Not gonna happen.  
Zašto si stvaraš nervozu, živciraš se, kvariš godišnji… #keep calm

Nisu gospodin i gospođa jedini koji su si pokvarili godišnji. Možda ja griješim i ljudi si uopće nisu pokvarili godišnji jer im je to „non stop sam i na sve živčan“ uobičajeno stanje svijesti. Možda.
Za vrijeme popodnevnog kupanja vidio sam jedan mlađi par za koji nisam siguran hoće li to i biti do kraja godišnjeg. Ona je već bila u moru, a on je tek ulazio. Ušao je do koljena i čekao. Ok, kužim, čovjek se temperira. I ja ulazim k'o penzić, polako i s oprezom. 
Ona nije mogla dočekati pa ga je pošpricala. I očito pogriješila. Frajer je poludio. Zaletio se do nje i potopio je. Ne onako zafrkantski kad se s nekim zafrkavaš, nego je frajer bio ozbiljno ljut. Tip ju je s dvije ruke primio za glavu i gurnuo pod vodu. I držao ju pod vodom, po mojoj slobodnoj procjeni, preko petnaest sekundi. Ona je pokušavala izroniti, ali on nije dao. Kad je uspjela izroniti i udahnuti malo zraka, napravio je istu stvar. Sve to s Anthony Hopkins iz Kad jaganjci utihnu, izrazom lica. U tom sam se trenu zabrinuo za plavokosu djevojku.

Pa dobro, zašto?
Kak' možeš bit tak' kratkog fitilja i skoro utopiti vlastitu djevojku zato jer te pošpricala. Ej…
Daj se smiri, na godišnjem si. #keep calm
Djevojka je nakon što je došla sebi krenula u svađu s tipom, nisam shvatio što mu je točno rekla jer je bio neki ruski ili ukrajinski u pitanju, ali činjenica da je pokupila svoje stvari i otišla objašnjavala je sve. Više ih nisam vidio na plaži. Nadam se da su ok.
Mogu razumjeti da se ponekad i porječkaš i posvađaš s boljom polovicom, imaš loš dan – sve ok, ali na godišnjem si. 
Daj se opusti i prepusti, uživaj u trenutku. Pronađi ga, iskoristi ga i uživaj u njemu. Dovoljno je ponekad pogledati oko sebe ili iznad sebe.

Na to koliko će ti biti lijepo i ugodno dobrim dijelom utječeš i ti sam. Ti odlučuješ. Dok sam gledao u prekrasno nebo iznad sebe sjetio sam se i tipa iz pekare. 
Mi se na moru ubijamo u krafnama. Krafne uglavnom jedemo u vrijeme Fašnika u Samobor jer tradicija je tradicija, ali ih nemilice tamanimo i na moru. Ne znam zašto, ali tako je već godinama.
Dok sam čekao u redu u pekari, frajer ispred mene je bio strahovito nervozan i nestrpljiv. Ljut. Dobacivao nešto na lošem engleskom prodavačici u smislu neka požuri jer on čeka i promrmljao još nešto na svom jeziku, po intonaciji bih rekao da je bila neka sočna psovka. Zamisli situacije, ispred njega bila je velika gužva, čak četvero ljudi. Uf. 
Kao da mi ostali ne čekamo. Ispred mene je bilo šestero ljudi – uključujući i nervoznog tipa. 
Kak' ti se da…? Zašto?

Ja samo strpljivo čekam i pritom razmišljam o savršenom spoju. Spoju koji čini u dubokom ulju prženo slatko dizano tijesto, miješana marmelada, a sve to sramežljivo posipano šećerom u prahu. 
Bjutiful.
Netko bi rekao kako u krafnu ide marmelada od marelice. Ide, ali ide i miješana marmelada i prema toj varijanti gajim mnogo više emocija. 
I tko ne bi volio godišnji. Pogotovo onaj trenutak nakon što pojedeš krafnu, legneš na ručnik i kroz sunčane naočale gledaš u nebo. 
Djeca su otišla na sladoled, gospoja pored tebe čita knjigu i u nekom je svom filmu. 
Tvoj trenutak.
Gledaš u prekrasno plavo nebo i jedan bijeli oblak koji pomalo mijenja oblik. 
Čekaš na što će te iduće podsjetiti.
Prolazi minuta, dvije, pet, deset, petnaest.
Guštaš, uživaš, upijaš trenutak i sretan si jer si ga ulovio, a takvih je mnogo. Ne samo na godišnjem, već i u životu stoga ne kvari trenutak. Daj, opusti se. #keep calm 
Trenutak je tu. Iskoristi ga i uživaj. Posut šećerom u prahu još je i bolji. 

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva