Imam jedan problem… tako je, nemam jedan problem, imam ih sto, a ako ste ikad pročitali išta što sam napisala, niste iznenađeni jer znate da sam ja onaj (iritantan) tip osobe kojoj stalno nešto smeta. 

Ne nužno na način da kontinuirano zagorčavam život ljudima oko sebe, tu sam relativno podatna i susretljiva, ali u svakodnevici primjećujem puno više stvari nego što bih htjela. 

To sam naslijedila od tate, što vama ništa ne znači ako ga niste poznavali, pa će možda bit lakše ako kažem da sam karakterno vrlo slična Larryu Davidu - ako još niste pogledali seriju Curb Your Enthusiasm, molim vas da ju uvrstite na popis jer je jedna od najboljih stvari koje su se ikad dogodile. (Moguće je da će vam bit grozna, to je isto ok, ne možemo svi imat iste preferencije). 

Uglavnom, znate već da meni svašta smeta; ljudi koji u dućanima, redu u pošti i ostalim situacijama bez ikakve opravdane potrebe zagađuju prostor pričajući na speaker - ili još gore, na video poziv - su jedna od tih stvari. Larry David bi im vjerojatno prišao i prekinuo poziv, a meni je dovoljno da gunđam sebi u bradu ili ih povremeno mrko (ali vrlo diskretno) pogledam jer nisam fan incidenata. 

Ljudi koji se prije leta okupaju u parfemu su još jedna, što vjerojatno isto već znate - em zato što mislim da je 7 i pol litara Angela neprimjereno kad znaš da ćeš dijelit mali, zatvoreni prostor s ljudima, em zato što od jakih parfema dobivam migrenu, a iako će netko reć da je to moj problem (što sigurno djelomično jest), svejedno mislim da je neukusno i nepotrebno. 

Smeta mi i deranje ispod tuđih prozora, nabijanje kolicima u tuđe tijelo u redu u dućanu, smeta mi i kad netko u kinu provede cijeli film u dopisivanju, pa me periferno u oko bode blještavi ekran… svašta mi smeta, ali sve se češće uspijevam uvjerit da su to stvari kojima ne smijem dopustit da mi pokvare dan. 

I dalje ih primjećujem, ali kad ih primijetim, pitam samu sebe jesu li stvarno i objektivno neizbježne i problematične ili ih mogu ignorirat. 

Na primjer, tuđa kolica koja me guraju dok čekam u redu za blagajnu nisu toliko veliki problem - sve će bit gotovo za maksimalno 5 minuta, a ako se samo smirim, zaboravit ću na njih čim izađem iz dućana. 

S druge strane, blicevi mobitela koji divljaju u Lisinskom tijekom CIJELE predstave su, barem mi se tako čini, objektivan problem. U nedjelju sam bila na baletu i količina, oprostite ali ne znam se drugačije izrazit, idiota - koji ne gledaju ono što se odvija pred njima nego konstantno sve slikaju s uključenim blicom, zbog čega dvorana izgleda kao prijenos suza Sv. Lovre - bi vjerojatno iznervirala i ljude kojima inače ne smeta gotovo ništa. 

Možda i ne bi, ne znam, često mi je teško razlučit što je stvarno iritantno, a što samo meni smeta. 

Ali trudim se bit manje iritabilna, to je ono što želim reć - to što su ljudi nekad neodg… drugačije odgojeni od mene ne znači da su nužno u krivu, ni da im moram dopustit da mi promijene krvni tlak, a ako sami ne znaju da je neprimjereno silovat predstavu blicom, teško je da će ikad saznat. 

I koliko god se trudim, koliko god napredujem po pitanju smanjene iritabilnosti, danas mi ipak treba vaša pomoć oko jedne stvari koja me neizmjerno iritira i nikako se ne mogu uvjerit da sam u krivu. 

Prije nego što krenem, poslužit ću se jednim vizualnim pomagalom koje mi djeluje kao dobar uvod u priču. Možda je i loš uvod, nemam pojma, ali volim ovu sliku.

“Money talks, wealth whispers”, kažu na internetu, a uz tu misao možemo uronit u bunar neukusa koji slijedi u nastavku.

“Koliko zarađujete po objavi?” - sigurno ste barem jednom naišli na video u kojem se određenog influencera nasred ceste pita o zaradi, a sigurno ste vidjeli i da neki od njih jedva dočekaju odgovorit u tisućama. Možda ste vidjeli i da sam to nedavno kratko spomenula u kolumni, ali u međuvremenu sam vidjela još barem dvadeset takvih videa i svaki put na njih reagiram sa sve većim gađenjem. 

Tisuću eura, dvije tisuće, tri po jednoj objavi, a nekad se pitanje odnosi i na mjesečnu zaradu pa tu imamo brojke od pet, deset, nekad i trideset tisuća - i neka, veoma bravo, nije kao da pričamo o političarima koji su to otuđili iz proračuna ni ukrali iz tuđih usta, ali svejedno se ne mogu zapitat koji je ljudima… vrag? Možemo reć vrag, neka ona druga, logičnija riječ odmori. 

I opet, možda bi bilo pametnije da se opustim i sjetim da moj odgoj ne mora nužno značit da su i drugi odgajani na isti način, ali mene su doma učili da se o novcu i zaradi ne priča, barem ne ovako javno, ne pred svakim tko pita. Obitelj ili prijatelji su drugo, ne kažem da ne smiješ pred najbližima govorit koliko zarađuješ ako ti je tako drago, ali je li to stvarno potrebno radit pred kamerom? 

Netko u tome možda ne vidi ništa loše - i kamo sreće da sam ja taj netko - ali meni se svaki put digne želudac. 

Prvo, jer su me učili da je nepristojno i neukusno, ali to su me učili devedesetih, možda su se stvari u međuvremenu promijenile. I ne, nisu me tako učili zato što smo plivali u novcu i to morali skrivat - ja sam odrastala uz kredite i rate, od tenisica i osnovnih potrepština do ljetovanja i životnog prostora - nego zato što su se takve stvari smatrale privatnima. Ali to prvo svakako možemo stavit na stranu kao potencijalno netočnu osobnu preferenciju jer imam i drugo i treće, a možda i četvrto. 

Drugo, jer većina laže, odnosno preuveličava. Hrvatska je mala zemlja, they don’t know that we know that they know that we know, a ja vam službeno obećajem da veliki broj tih odgovora možete podijelit s 2, a često i 3 ili 4. I nije to neki preveliki problem, neka lažu ako im je tako romantičnije, ali kakav pljesnjivi kupus moraš imat u glavi da pred kamerom dezinformacijama privlačiš ne samo bijes ili zgražanje javnosti, nego i pozornost porezne uprave? Nije naš cirkus, nisu naši majmuni, znam, ali svejedno se pitam ČEMU? Kome? Koji je cilj osim zadovoljavanja najniže razine vlastitog ega? I ajde da je sve izgovoreno u svrhu motiviranja drugih i ukazivanja na određene mogućnosti, ali većinom je samo, neka sad vrag malo odmori, dick measuring contest. 

Treće, ujedno i ono što me svaki put najviše iznervira je - ponos. Svatko tko odgovori na pitanje o (velikoj) zaradi to radi vrlo ponosno, kao da je jedva dočekao priliku da se pohvali, što možda i nije sasvim pogrešno jer treba bit ponosan na svoje uspjehe, ali što bi ikome falilo da taj ponos ostane privatan? Pogotovo - a to me dovodi do četvrte stvari - u Hrvatskoj, zemlji u kojoj mnogi krajeve krpaju zaduživanjem i plastičnim bocama. Je li stvarno neizbježno da ljudima javite da vam je njihov mjesečni budžet u kategoriji sitniša ili je to nešto što se može prešutit? 

Dvanaesto… oprostite, pomnožila sam četvrto s 3, ponijelo me; u Hrvatskoj je prosječna neto plaća oko 1300 eura - pauza da se gorko nasmijete i sjetite analogije o mljevenom mesu, kupusu i sarmi - a medijalna oko 1100 eura. Za to nisu krivi influenceri, osim ako influencerima ne smatrate političare, ali odakle ljudima želudac da u jednoj takvoj državi mrtvo-hladno, većinom ponosno, a kod posebnih sorta egomanijaka čak i nadmeno pred kamerom ispljunu da za samo jednu objavu zarade više od ljudi kojima za isti iznos treba mjesec dana, a često i dva ili tri? Kako sami sebi ne povrate u usta dok to rade? Je li ikome ostala trunka poniznosti i obazrivosti ili je najvažnije da svi vide (ili dobiju privid) da se ima? Read the room, nitko u sobi nije ni oduševljen, ni fasciniran. 

Reći će sigurno neki od njih da sam samo ljubomorna - reći će isto za svakog tko ih u komentarima ispod videa vrijeđa i ismijava, netaknuti idejom da je to samo reakcija na izostanak takta - i neka to kažu ako im je drago, a ja ću opet pitat koja je poanta dijeljenja (dez)informacija o zaradi pred kamerama? Kome se obraćamo? Koji je benefit?

Ako mene pitate, što niste ali ne mogu vam pomoć, o velikoj zaradi koja je većini nedostižna javno i preponosno pričaju samo oni koji su ili iskompleksirani, ili lišeni osjećaja za druge, ili djeca koja još nisu naučila osnove. To što usput često lažu je samo bonus, a i bez toga je već dovoljno neugodno. 

A možda je ovo samo još jedna stavka na popisu stvari koje me iritiraju, a ne bi trebale, pa ću pitat vas: Je li vama pričanje o zaradi - pogotovo pred kamerama, pogotovo kad znaš da su cifre o kojima pričaš sol na ranu ljudima kojima za njih trebaju mjeseci - neukusno hvalisanje ili sasvim normalna, pristojna pojava?

Moje mišljenje znate, ali znate i da meni svašta smeta pa je ono otvoreno za protuargumente. 

Srdačan pozdrav i ostanite bogati - znate na kakvo bogatstvo mislim, ne ovo djetinjasto koje jedva čeka vrisnut u kameru. 

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva