Pozdrav svima, a i isprike. Nije me bilo tri tjedna, dva na godišnjem, a jedan u gipsu.  

Vadila sam stvari iz auta nakon puta, krivo sam stala i pala. Imala sam stvarno plan napisati tekst s odmora, ali sam već nakon dva dana shvatila da će mi to biti najbolje ferije ikad pa sam samoj sebi obećala da sam zaslužila ne otvarati tipkovnicu.  

Po povratku sam pak odlučila ispričati kako je bilo na godišnjem, ali sam umjesto za radnim stolom, završila u Draškovićevoj. Jednom ću svakako napisati kolumnu o boravcima u traumi, jer ja i ta ustanova imamo bogatu povijest, a momci u bijelim kutama koji tamo rade na čelu s ortopedom Ćengićem (zgodnim ću staviti u zagradu) u ovih 15 godina pregledali su me, operirali, skrpali i osovili na noge bezbroj puta.  

Ja sam među onima koji u garaži imaju svoja dva vlastita para štaka, pa to sigurno nešto govori o odnosu mene i bolnice u centru Zagreba. Bit će to sjajan tekst o jurnjavi života kojeg sam živjela, a znate, kad vozite tristo na sat potpuno je normalno da se putem i okrznete. To ne znači da sam sklona ozljedama jer sam nespretna ili slabe konstitucije, nego stvaranje bilo čega u kratkoj jedinici vremena vuče za sobom i određene posljedice, s čim ćete se zasigurno složiti i sami.   

No, da se vratimo na temu. Godišnji odmori ponekad ljudima promjene bitno perspektivu na stvari, pa osim što sam ubrzo nakon poroda shvatila da s malim djetetom idem na more samo u okruženje gdje ću se i sama odmoriti, a ne se izmučena vratiti s ljetovanja i kukati kako sam se nakuhala i naskakala, ove sam godine prvi put uistinu i pojam godišnjeg odmora doživjela u pravom smislu riječi.   

Okružena mirom, tišinom i ugodom nakon više od dva tjedna vratila sam se u Zagreb s potpuno drugačijim pogledom na ljude koje prije nikako nisam razumjela.  

Čuli ste za one čudake koji jedan dan dođu s posla, na kuhinjskom stolu ostave laptop i mobitel, spakiraju stvari u dvije putne torbe, a u džep osobne dokumente i komad zlatnine, zaključaju vrata od stana i napuste mjesto prebivališta. Mjesecima se nakon toga nikome ne javljaju, tek tu i tamo pošalju razglednicu, nažvrljaju na njoj srce, palmu, sladoled i bananu, a u potpisu sebe, gole i bose, s rukama u zraku, kako trče prema suncu.  

Stariji će se dio rodbine uvredljivo zaprepastiti od pošte poludjelog unuka koji je ničim izazvan ostavio siguran posao u obiteljskom posao u obiteljskom poduzeću, a njima nanio emotivnu štetu. Odmagliti tako bez pozdrava i objašnjenja doista je nepristojno i nepromišljeno, no biti će i onih rođaka koji će ga razumjeti i podržati jer već im je nekoliko prijatelja na sličan način otišlo u Miami, Jakartu i Mombasu.  

Danas su ti ljudi deset kila deblji i imaju restoran koji odlično radi. Tlak im je stabilan, krvna slika čista, a riješili su se i onih neobičnih stanja u kojima su ostajali bez zraka i tuklo im je u prsima. Prestali su pušiti i jesti masno, a u Zagreb svrate ponekad za Božić. Ne ostanu duže od deset dana, a ako se ikada i vrate, biti će to u zavjetrinu Zagore ili Zagorja, u udobni kućerak, bez internet signala. 

Cijeli ovaj koperfildski scenarij bijega iz realnosti malo je teže izvesti ako imaš djecu koju ne možeš u pet minuta ispisati iz trećeg osnovne u Gajnicama i teleportirati ih na drugi kraj svijeta, ali sad, nakon što sam se vratila s godišnjeg na kojem prvi put u životu nisam radila, tipkala po mobitelu, gledala mailove i skicirala ideje, napokon shvaćam hrabre individue kojima se u nekom trenutku toliko smrači pred očima od ove kaljuže u kojoj živimo da doslovno uzmu samo ono najnužnije, nekoliko prnja, dokumente i raspoloživi keš i nestanu u nepoznato pokupivši usput na blef i obitelj ako je imaju.  

Nama koji odlazimo na godišnji prije i poslije ljetnih gužvi, vrijeme često ide na ruku, a bablje ljeto osim toplinske ugode nudi reducirane cijene i ključno, manjak kaosa. Godišnji nam nije počeo obećavajuće. Nakon samo tristo metara od stana tankali smo (tankao je) krivo gorivo, a ako sad napišem da je mužu to bio jedini zadatak prije putovanja, ali ga nije stigao na vrijeme obaviti pa je spremnik punio u zadnji čas i umjesto dizela ulio benzin, ispast ću bezobrazna jer će ispasti da je on opet nesposoban, ali that is a fact. A osim što smo na pumpi stajali dva sata, igranka s istakanjem goriva koštala je sto eura.  

U 17 dana odmora bili smo na tri destinacije – golfu u Sloveniji, resortu u Rovinju i zadnje Brijunima. Osim nas i osoblja hotela čini mi se da nismo sreli nigdje nijednog Hrvata. Okruženi uglavnom Nijemcima i Britancima imali smo osjećaj da smo otputovali u Brugge, a ne u Istru. Prvi put u životu nisam čitala portale i novine, nisam trčala prije večere u sobu na Dnevnik i nisam slušala ništa što ima veze s politikom, korupcijom i ostalim sranjima kojima sam izložena cijelu godinu. Društvo stranaca bio je čisti hedonizam, a small talk razgovori na engleskom oko djece, hrane i obale, pravi odmor za mozak. Mindset ljudi iz civiliziranih zemalja podsjeti te zapravo gdje živiš.  

Jer njima ne pada na pamet komplicirati oko stavljanja maske na lice ili propitivati zašto u lift ne smiju više od dvije osobe ili jedne familije. Nitko se ne buni jer se za saunu ili igranje na terenu mora naručiti unaprijed. Ljudi su navikli na disciplinu i puno prije pandemije, a čekati svoj red za bilo što upisano im je u genetski kod. Nitko se ne bahati pred recepcionerkom da je šef susjednog gradilišta i zato ima pravo auto parkirati pred vrata hotela. Ljudi su pristojni, djeca dresirana, svatko brine svoju brigu i ne upušta se u nepotrebna komentiranja tuđih stvari, inače, omiljenu zabavu domaćeg svijeta.  

Prvi put u svojih 45 godina došla sam do one spoznajne razine da bih najradije pobjegla iz države jer mi se gadi živjeti u zemlji koja dokazanim serijskim silovateljima smanjuje kaznu s objašnjenjem da imaju ratni staž, zemlji koja broji tisuće nedokazanih, (Bože me prosti ne znam uopće kako bi tu veselu družinu nazvala), pa ću napisati službeno antivaksera i teoretičara zavjera koji truju sve oko sebe i ugrožavaju egzistenciju nas idiota koji smo jedva dočekali da se cijepimo, državi koja riječ uhljeb voli više nego Srbi hljeb, okruženje u kojem institucije otvoreno uzimaju djecu ženama jer je otac, boljestojeći gelipter iz susjedne države dobro potplatio cijeli lanac skrbi i pravosudnog odlučivanja od socijalne radnice do sutkinje i društvu u kojem se samo bune oni na marginama, a oni u sredini i u većini ih proglašavaju ludima, nepodobnima i opasnima.  

Vratila sam se godišnjeg i dva dana buljila u jednu točku ne zato što sam depresivna jer ne vidim more, nego zato što sam nakon skoro mjesec dana potpune informacijske izolacije razočarana i očajna shvatila da je moralna i društvena bijeda koja nas okružuje gora od najgoreg siromaštva. Zatekla me situacija u kojoj neki Hasanabegovići drže mitinge na glavnom zagrebačkom Trgu pozivajući se na ustavna prava iz potpuno krivog razloga i još neispravnijeg cilja, neki pjevači tamburaške glazbe kunu se u Domovinu koju već na prvom zavoju zaobiđu radi vlastitih interesa, neke žene se rukama i nogama bore da dokažu da ih muževi mlate, da su zlostavljane godinama, da im sustav oduzima djecu, i zanimljivo, njima s modricama i ranjenom dušom ne vjeruje nitko, ili tek netko. Njemu s HDZ iskaznicom pravomoćno vjeruje država.  

I ne, nisam aktivist, ni pesimist, ni feministica, ni zviždačica, ja sam samo jedna obična žena koja se svojim tekstovima već 25 godina bori da možda jendog dana nešto promijeni u društvu. Iskreno, gledajući smeće koje me okružuje, skoro da sam se obradovala što sam odmah nakon povratka slomila nogu i još deset dana, informacijski izolirana, umirala u mraku spavaće sobe u akutnim bolovima. Skoro da sam i požalila što sam uopće i otišla na godišnji, jer kad čovjek ne ide nikuda i zatvoren je u svojoj žabokrečini, s vrememom se navikne i on kreketati i bude mu to, vjerujte, čisto ugodno.  

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva