“Čemu služi Hrvatska?” - pitala me nedavno moja prijateljica nakon što je provela cijeli dan na šalteru i nije uspjela obavit ono po što je došla.

Postavila je jedno od najtočnijih pitanja na svijetu, a ja ga se nisam usudila podijelit s ljudima da ne bi ispalo da ne volim zemlju u kojoj živim. 

Kod nas te za nedomoljubno ponašanje optuže i zbog puno manjih “prijestupa” - na primjer, ja sam upravo u Barceloni i minimalno 5 ljudi me pitalo “a što fali Hrvatskoj?” 

Već sam navikla - kad god otputuješ nekamo, nađe se nekoliko “boljih” vlasnika Domovnice koji činjenicu da si napustio državu smatraju izdajom. 

“Zašto ideš okolo kad je Hrvatska toliko lijepa?” 

“Što fali našem moru?”

I ostale glupe konstrukcije koje prosječnom mozgu nikad ne bi pale na pamet, ali zato uvijek padnu na pamet onom ispodprosječnom.

Danas me (napokon) nije strah javno pitat pitanje koje je toliko jednostavno, a toliko kompleksno - čemu služi Hrvatska? 

Da vas netko traži da napišete esej na zadanu temu, što biste rekli? Čemu točno služi Hrvatska? 

Ja imam nekoliko ideja i čini mi se da se nijedna od njih neće svidjet stričeku koji me prekjučer pitao zašto sam pobogu u “Španjolskama” kad sam mogla ostat u Hrvatskoj. 

Sve te “čemu služi Hrvatska” ideje stanu u jednu jedinu misao. 

Apsolutno ničemu. 

Budite se slobodni naljutit ako vam je tako drago, možete mi i dobacit nešto u stilu “ako ti se ne sviđa, otiđi” - to je jedna od najčešćih “revolucionarnih” ideja kad god se netko požali na zemlju u kojoj živi i u kojoj plaća porez. 

Iako, sumnjam da se na ovo više itko uopće i može naljutit. 

Zvuči previše točno da bi se itko uzrujao. 

Čemu služi Hrvatska? Ne znam, Boga mi.

Znam čemu u Hrvatskoj služim ja, barem što se brojki tiče. 

Jedan Holding mjesečno.

Jedan HEP. 

Jedan HRT. 

Jedna gradska plinara.

Jedan telekom.

Jedan set doprinosa koje plaćam jer imam firmu - set doprinosa koje sam krajem prošlog mjeseca prvi (i zadnji) put zaboravila platit jer je Korčula lijepa i imaju fino vino pa sam se zabunila.

U tom setu doprinosa je i zdravstveno u koje svaki mjesec iskašljavam novac i prešutno se sama pred sobom pravim da će mi koristit jednom kad mi zatreba - točno onako kako se svi sami pred sobom pravimo da će Jack ovaj put možda preživjet u Titanicu iako ga gledamo već sedmi put i znamo da neće. 

Pravi se da ne znaš, tako je lakše.

Pravi se da ne znaš da nam vlakovi unutar godinu dana uspijevaju kasnit DVIJE godine i da zbog toga nitko ne dobiva otkaz.

Pravi se da ne znaš da ti u Hrvatskoj treba veza da bi te netko tretirao kao čovjeka.

“Pišajte u posudu pored kreveta” - pravi se da ne znaš da netko za ovo dobiva plaću.

“Ne trebate vi u bolnicu iako ste već napola mrtvi” - pravi se da ne znaš da se “važniji” od tebe hospitaliziraju zbog zanoktice.

Pravi se da ne znaš da će, ako ti se dijete razboli, novac za njegovo liječenje skupljat narod.

Pravi se da ne znaš da će te, ako te netko siluje, ljudi prvo pitat što si imala na sebi. 

Pravi se da ne znaš da je najbolji način da se zaštitiš od muža koji te tuče to da umreš. Tad je svima bitno, pravi se da ne znaš da je živa žena nebitna žena. 

Pravi se da ne znaš da je sasvim ok da te netko ubije na zebri ako je taj netko “iz dobre obitelji.”

Pravi se da ne znaš da je “jel znaš ti ko sam ja” i dalje VIP ulaznica za sve što poželiš.

Pravi se da ne znaš da postoje doktori koji otvoreno govore “tko mu je kriv kad nije povukao vezu.” Pravi se da ne znaš da takvi i dalje neometano rade.

Pravi se da ne znaš da su na internetu popularniji “šokantni” računi iz pekara nego šokantni tirani koji su domove zdravlja i bolnice pretvorili u privatne krčme. 

Pravi se da ne znaš da pizza od 500 kuna na Hvaru (bez koje možeš) generira veći interes javnosti od mita od 500 eura u bolnici (bez kojeg ne možeš).

Pravi se da ne znaš da postoje bolnice u kojima se ženama tijekom poroda govori “šta se sad dereš, kad si se je*ala, nisi se derala.”

Pravi se da ne znaš da ih financiraju tvoji novci. 

Pravi se da ne znaš da doktorica u Tisnom radi od 13 sati, ali “ona vam ne dolazi prije 13:30” pa bolesni ljudi čekaju vani, na suncu. Tako kažu osvrti na Googleu, ali pravi se da ne znaš guglat.

Pravi se da ne znaš da svaki grad i svako selo u Hrvatskoj ima barem jednu sličnu priču.

Pravi se da ne znaš da bi to bilo gdje drugdje zvučalo nezamislivo, a kod nas je sasvim “normalno.”

Pravi se da ne znaš da se kod nas nemar sustavno nagrađuje i da te praktički smatraju budalom ako očekuješ išta drugo.

Pravi se da ne znaš da u svakom domu zdravlja, u svakoj bolnici, u svakoj referadi, na svakom šalteru i u svakoj skriptarnici postoji barem jedna osoba koja se nikog ne boji jer zna da ne mora. 

Pravi se da ne znaš da se ljude ne liječi po principu “je li hitan”, nego “je li bitan.” 

Pravi se da ne znaš da nas se dijeli na ljude koje smiješ šutat nogom i na one koje ne smiješ jer su nečiji. 

Pravi se da ne znaš da Hrvatska nije lijepa NAŠA, nego lijepa njihova.

Pravi se da ne znaš da smo unatrag nekoliko dana dobili službenu potvrdu da ti kod nas treba veza ako želiš da te ne ubiju. Ako ju nemaš, pišaj u posudu i ne ometaj ljude.

Pravi se da ne znaš da bi “ubili smo čovjeka” vjerojatno prošlo ispod radara da nastavak ne glasi “kojeg nismo smjeli.”

Pravi se da ne znaš da ovo nije prvi put, nego samo prvi put da smo baš svi saznali.

Pravi se da ne znaš da se i dalje ništa neće promijenit.  

Pravi se da ne znaš da si, ako nisi nečiji, samo nebitna brojka. 

Jedan Holding mjesečno.

Jedan HEP. 

Jedan HRT. 

Jedna gradska plinara.

Jedan telekom.

Jedan set doprinosa.

Jedan “pišajte u posudu” (i pustite me na miru).

Pravi se da ne znaš odgovor na pitanje “čemu služi Hrvatska” - ako imaš sreće, proći će puno godina prije nego što ćeš prisilno saznat.

Čemu služi Hrvatska?

Odgovor je ovih dana jasniji nego ikad.

Apsolutno ničemu. 

*Ali pravi se da ne znaš, tako je lakše.

 

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva