“Jel Vladimir Kočiš Zec sretan?” 

Od svih stvari koje su mi pale na pamet prije spavanja (ili usred noći), ova je možda najčudnija. Nije bilo 8 na trgu cvijeća, bilo je 3 ujutro, a ja sam se probudila isto onako kako sam se budila svake noći u Barceloni - okupana vlastitim znojem, s napadajem kašlja koji potencijalno vodi u hemeroide. Oprostite ako vam je ovo pregadno, ali ako možemo preživjet muškarce koji kleče na trgu i mole protiv predbračnog seksa, onda možemo sve. 

Nego, Vladimir Kočiš Zec i je li sretan. Zaključila sam da vjerojatno je i da bi vjerojatno bilo pametnije da nastavim spavat, a san me ponovno uzeo oko sat vremena kasnije. U sobi je bilo 30-ak stupnjeva ili, kako bi rekli ljudi na internetu, 30-setak, što nije toliko strašno jer sam nedavno vidjela i 500-ak. Petstoak. 

“Pa mogla si upalit klimu” - incorrecto, amigo, jer je radila samo prvi dan našeg boravka koji se kasnije pretvorio u pokušaj pljačke. 

Kad putuješ u Barcelonu, to je jedna od prvih stvari koje ti ljudi kažu: “Pazi da te ne opljačkaju.” To je sasvim dobro upozorenje jer svi znamo da je Barcelona grad džeparoša; doduše, većina tih priča često završi sa “meni su jednom ukrali novčanik jer sam ga samo na 10 minuta odložila na klupu”, što je uvijek loša ideja. Naša pljačka je bila malo kompleksnija i uključuje dva prevaranta. 

Četvrtak, dan 1-rvi (tako je, jedanrvi)

Prognoza kaže da je vani 35 stupnjeva, ali znamo da nas uskoro čeka predivan, klimatizirani stan koji u oglasu ima i riječ “luxury.” Luksuz kojem se najviše veselimo su dvije kupaone jer to znači da se ne moramo dogovarat tko jedanrvi ide pod tuš. Nalazimo se s čovjekom koji će nam dat ključ i kojeg nećemo vidjet do kraja boravka. 

“Meet me at Pans&Co, it’s near the apartment”, kaže, a mi još ne znamo da su u blizini stana tri takva. Nije nam dao točnu adresu i jako je ljut kad ga molimo da specificira koji od ta tri. Šalje nam adresu pogrešnog kafića pa ga molimo da dođe po nas jer nemamo pojma gdje smo, Google mapsu unatoč. 

“I cannot come”, kaže. Ne zove se Don, ali zove se slično i poprilično je nervozan. Ima 23-šestak godina (oko 29).

“Stop, stop, stop”, viče kad mu govorimo gdje smo i opet ga molimo da dođe do nas jer imamo velike kofere. 

“I cannot come.” 

Dvadesetak-tak minuta kasnije, napokon dolazimo do stana jer nam je napokon dao adresu koja uključuje kućni broj. “That’s not a big suitcase”, kaže posprdno dok silazi s romobila (kojim je mogao doć po nas u roku od dvije minute). Engleski mu je loš pa to zapravo zvuči kao “zac nota beg sjukes.” Visok je i elegantan dok nas elegantno i s visoka gleda kako unosimo kofere u stan. A kažu da su Hrvati krkani. Pokazuje nam stan i brzo (i nervozno) odlazi, što nama odgovara jer se želimo oprat. Kupaone su super, iako je pritisak vode dosta loš - ali kog briga, na odmoru smo, imamo vremena ispirat šampon iz kose. 

Petak, dan dva-gi

Postotak vlage u zraku je 80, ali u stanu je lijepo iako je tuš i dalje diskretan. Odlazimo na plažu (naravno da su plaže ljepše u Hrvatskoj ali ovdje je sangria na svakom koraku) i vraćamo se popodne. Voda koja diskretno izlazi iz tuša je vruća, pa onda više nije. “Vjerojatno se potrošila topla voda”, zaključujemo jer smo obje prale kosu. Klimu ne palimo jer se u međuvremenu dogodila oluja i zrak je svjež. Ovo je zadnji put da ćemo se naspavat, ali to još ne znamo.

Subota, dan tri-ći

Voda je i dalje hladna, što zvuči neprirodno, pa šaljemo poruku Donu. Odgovara ekspresno, šest sati kasnije. Ne zna zašto je voda hladna, pita nas jel klima radi. Nismo u stanu pa mu tek navečer javljamo da ne radi, odnosno da ne hladi. “These things happen sometimes”, dodaje i skoro je ljubazan, što je skoro lijepo. ”Send photo of heating unit”, traži nas da uslikamo bojler i nervozan je jer ne znamo gdje je. U kuhinji je, sakriven ormarom, sram nas bilo što ne znamo gdje u tuđem stanu stoje tuđe stvari. Velik je skoro kao frižider, ima mali ekran i četiri gumba od kojih je jedan za paljenje i gašenje. “Turn off and turn on after five minutes”, kaže Don, a mi na mobitelu aktiviramo štopericu da budemo točne. “PHOTO!”, šalje nakon 4 i pol minute. To bi trebalo bit to, sad bi sve trebalo bit ok. Nije. Klima i dalje ne radi, voda je i dalje hladna. “I will send someone”, kaže, ali tek u ponedjeljak. Može, preživjet ćemo, nismo naporni ljudi. 

Nedjelja, dan četiri-rti

U stanu je finska sauna, ali nema veze, ionako nismo došle bit u stanu pa izlazimo van. Vani je isto finska sauna, što rješavamo čestim posjetima dućanima u kojima klima radi. Umorne smo jer loše spavamo - termometar u stanu nijednu noć ne silazi ispod 30. Nema veze, sutra dolazi “netko” i sve će opet bit kako treba.

Ponedjeljak, dan pet-ti

“The master come today”, javlja nam Don, “afternoon.” Voda je ledena, što meni ne paše jer volim vruću vodu čak i ljeti, a i dobro bi mi došao vrući tuš jer mi je grlo upaljeno zbog klime u dućanima. Nema veze, znam kupit tablete na svim jezicima. Popodne očekujemo “mastera” za kojeg mislimo da je vlasnik stana (Don samo radi u agenciji), ali zapravo je majstor (jer je Don u životopisu lagao da dobro priča engleski). 

“You must leave apartment before master come”, javlja nam u 2 popodne, “for safety reasons.” Ne znamo o kakvoj je sigurnosti riječ, ali poslušno izlazimo iz stana u 14.30 da bi “master” mogao doć u 15. Don će nam javit kad je gotov pa se možemo vratit. 

“Are you gone?!”, pita par minuta prije 15 sati. “If you not gone, master not come.” Čudan neki master, muy extraño. 

Šaljemo poruku u 18 sati da vidimo je li master otišao. “No, I will say you when” - Don je opet živčan na lošem engleskom. Ne smijemo doma, a želimo jer je u Barceloni vruće (i jer želimo boravit u stanu koji plaćamo). Oko 20 sati dobivamo odobrenje da se vratimo, uz informaciju da ništa nije popravljeno jer “he cannot.” Sutra će nam doć drugi master. Voda je i dalje ledena, klima i dalje ne radi, ja zbog prehlade i konstantne vlage kašljem dovoljno jako da me se može stavit kao upozorenje na kutiju cigareta. Odlazimo na spavanje s ravnom kosom koja će do jutra bit kovrčava jer spavamo na mokrom jastuku.

Utorak, dan šesti-esti 

U stanu je 35 stupnjeva i bježimo van, što je dobro jer to znači da master može doć kad god želi. Don se ne javlja cijeli dan - ni da nam kaže kad netko dolazi, ni da nas pita jel sve ok i može li nam donijeti ventilator. Netko normalan bi to sigurno napravio, ali Don “cannot.” Ljudi na cesti se odmiču od mene jer kašljem kao da će iz mene svake sekunde izletit komad pluća, a ja im ne stignem objasnit da se ne mogu zaliječit jer živim u sauni. Tuširamo se ledenom vodom u luxury apartmentu i nadamo se da ćemo se napokon naspavat jer smo svaku noć budne zbog vrućine. 

Srijeda, dan sedmi-sti

“Jel Vladimir Kočiš Zec sretan”, probudilo me oko 3 ujutro. Vjerojatno je, a i ako nije, vjerojatno barem ima toplu vodu. 

“The master comes today”, javlja Don u 8 ujutro i na trenutak imamo osjećaj da imamo posla s kultom jer smo neispavane pa nam “the master comes today” zvuči jezivo. “1 o’clock”, dodaje. Ovaj put smijemo bit u stanu, zbog čega nam na pamet pada ideja da par dana ranije zapravo nije došao nitko. Možda je Don izmislio prvog mastera, tko zna - kakav bi to majstor ikad tražio da ljudi izađu iz stana PRIJE nego što uopće dođe? Tako je, the imaginary kind. Nema veze, majstor dolazi u 1.  

Izlazim iz (ledenog) tuša u 10, a u dnevnoj sobi su, osim moje prijateljice, još dva frajera. The master has come, iako nije ni približno 1 o’clock. S njim je i Donov kolega iz agencije koji je jednako visok, jednako elegantan i jednako živčan. Master prčka po bojleru dok nas dvije sjedimo na kauču i čekamo. Desetak-tak minuta kasnije, master se obraća Donovom kolegi i govori da treba mijenjat pumpu u bojleru koji je zapravo toplinska jedinica koja kontrolira i vodu i klimu. “Ali servisirali smo bojler prije par mjeseci”, buni se Donov kolega na španjolskom. “Da, ali tad smo vam rekli da trebate zamijenit pumpu i niste ju mijenjali.”

Master pita kolegu od kad nema tople vode, kolega ne zna, pa mu mi na španjolskom (koji obje pričamo bolje nego Don engleski) odgovaramo da smo sve primijetile još u petak. Donov kolega ima slom pi*ke jer nije znao da ih razumijemo - i gura mastera na hodnik jer “možemo ovo pričat i vani.” Da smo znale kakvu nam pljačku sprema, snimile bi ga, ali u Barceloni te ne upozoravaju na ovakve lopove. 

Četvrtak, dan zadnji

Don nam velikodušno i jako ljubazno dopušta da ostavimo kofere u stanu nakon vremena predviđenog za checkout. Prvi dan je rekao da ne možemo, ali predomislio se putem (he overminded himself on the trip). Zahvaljuje nam na razumijevanju i moli nas da ostavimo dobru ocjenu jer “is not my fault this happen.” Naravno da nam ne pada na pamet dobrom ocjenom nagradit bezobraznog lika koji nas je tjerao iz stana i držao nas u neizvjesnosti, ali nećemo bit zločeste - samo ćemo reć što je bilo i kako je bilo, bez detalja o karakteru. Doma nas napokon čeka vrući tuš, ali tek se sprema hladni na koji nismo računale.

“The host has requested reimbursement for damaged property”

Dva dana (i nekoliko vrućih tuševa) nakon povratka, stiže mail od platforme koja nas je spojila s Donom. U prilogu je i račun na, jedva čekam da vam kažem, 1400 eura. “Tijekom vašeg boravka se pokvario bojler”, kaže agentica zadužena za komunikaciju s nama. Don se, izgleda, uzrujao jer ga nismo pohvalile, pa je odlučio da nas smije još malo mučit. Bunimo se, naravno, a ona nas moli da pošaljemo sve dokaze i komunikaciju iz koje se vidi razvoj situacije. Don ima račun kao dokaz da je bojler popravljen, ali mi imamo sve ostalo - svaki mail, svaku poruku iz koje se, između ostalog, vidi da prilikom prijave problema nemamo pojma gdje se nalazi bojler. Imamo čak i screenshot ocjene koju je ostavila osoba koja je u stanu boravila tri tjedna prije nas: “Bojler i klima se kvare”, piše. Imamo sve što nam treba, neće mu proć ovaj pokušaj zlobe.  

“Upon reviewing evidence from both parties…”

Odlučili su da ipak moramo platit jer: “You must leave the apartment in the same state you found it”, što je sasvim u skladu s načinom na koji smo prijateljica i ja odgajane jer smo odgajane na način da bi prijavile i da smo razbile tanjur ili čašu. Ali 1400 eura za servis tuđeg bojlera zvuči krivo - prvo, jer kvar na bojleru (koji je već prijavljivan) ne bi trebao bit teret najmoprimca i drugo, jer je riječ o zatvorenoj jedinici kojoj uopće ne možeš pristupit ako nisi “master.” Stisnule smo gumb, prema uputama najmodavca, to je to. 

“Ali morate platit jer stan niste ostavile onako kako ste ga pronašle”, kažu oni opet, “najmodavac ima dokaz da je popravio bojler.” I ima ga, što nije dokaz da smo ga mi potrgale, nego samo da ga je on popravio - ali njima je to sasvim dovoljno jer ih ne zanimaju detalji. Odmahnuli rukom, ma što ih se tiče, rekao bi Vladimir. I tako ukrug - oni žele 1400 eura, mi želimo da nam prvo objasne kako dvije cure uopće mogu pokvarit bojler osim ako u njega guraju mrkve, što mi nismo radile jer Barcelona ima zanimljivijih sadržaja. 

Dva mjeseca kasnije, i dalje žele tih 1400 eura, a mi i dalje želimo da nam pokažu kako se točno može potrgat pumpa na bojleru čijoj unutrašnjosti nitko nema pristup. U međuvremenu smo od firme koja ga proizvodi tražili očitovanje koje će pokazati da se Don samo iživljava zbog loše ocjene - zahvaljujući Donovom računu, imamo ime modela. Pitanje je hoće li i to biti dovoljan dokaz kad sve što smo do sad poslale nije - ako ne bude, naganjat ćemo priču dok ne dođemo do Vatikana jer nam ne pada na pamet snosit troškove za tuđe neodgovorno ponašanje. Znali su da moraju mijenjat pumpu ali ipak nisu, a sad bi još da im mi to platimo. Isn’t happenings, Don. 

“Zašto niste odmah pronašle drugi smještaj?”

Jer smo ovaj rezervirale tri mjeseca ranije - kad još nije bilo onog komentara o klimi koja se kvari - i nismo ga htjele izgubit, a sve je ukazivalo na to da će se problem ipak riješit. Kvar na bojleru zvuči kao nešto što se da brzo popravit, pogotovo ako imaš posla s nekim tko se oglašava kao “luxury” - nažalost, mi smo prekasno shvatile da imamo posla s ljudima koji varaju ljude, a još kasnije da netko tko bi nas od toga trebao zaštitit ipak radije štiti najmodavca. On u konačnici donosi više para od kratkoročnih gostiju koji se, izgleda, mogu samo bunit u prazno. 

Jel Vladimir Kočiš Zec sretan? 

Ne znam, vjerojatno je, ali znam da sigurno nije loše da vas upozorim na ovu priču o pokušaju krađe u Barceloni; netko tko svjesno potražuje novce za servis iako zna da je to njegova odgovornost je upravo to - lopov. Ladron. I još ima pomoć tamo gdje to najmanje očekuješ. 

Not today, Satan. Largate. 

Srdačan pozdrav i ako nekamo putujete, uslikajte svaki detalj smještaja na dolasku i na odlasku jer nikad ne znaš s kakvim luđakom imaš posla. Doduše, opet ne znam kako uslikat bojler u svrhu dokazivanja da ga nisam razmontirala i potrgala, ali valjda će se putem nać netko tko će primijetit da Don priča gluposti. 

Hijo de gran puta, rekli bi na televiziji.

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva