Situacija je jednostavna onoliko koliko ju sam pojednostaviš odnosno komplicirana koliko ju sam zakompliciraš. 
Naravno da se ovo ne može uzeti zdravo za gotovo uvijek i u svakoj situaciji, ali u velikom broju slučajeva – funkcionira.
Tako je i sa srećom. Sretan si onoliko koliko želiš biti sretan ako sve skupa stavimo u kontekst svakodnevnih stvari, a svakodnevica je nešto od čega nitko ne može pobjeći. S tim bi se bespogovorno složili i Gardiner, De Certeau i Lefebvre, ali nema potrebe ići toliko u širinu.

Imam dovoljno godina te sam upoznao dovoljno ljudi različitih svjetonazora, profila, načina razmišljanja i shvatio kako smo svi specifične individue i ta različitost je nešto što nas čini posebnima. Drugačiji ljudi različito „grizu“ na neke stvari.  Pa bila riječ i o sreći. U tom smislu neki ljudi su „posebniji“ od drugih. Često puta sam imao priliku upoznati ljude, družiti se i surađivati s ljudima koji su nesretni zbog onog što nemaju umjesto da budu sretni zbog onog što imaju. Ako me nešto baš jako smeta, onda je to upravo taj, po meni potpuno pogrešan stav i način razmišljanja jer što ti on u konačnici donosi?
Ništa pametno – samo multiplicira nezadovoljstvo zbog onog što nemaš, a što bi želio imati. I dalje pored zdravih očiju gledaš u daljinu umjesto da izoštriš pogled, čak povremeno i malo pogneš glavu te se prije svega osvrneš oko sebe.
Okružuje te gomila divnih stvari - ako znaš u kojem smjeru i kako gledati. 
Živimo u kapitalističkom društvu, materijalnom svijetu i dobrom dijelu ljudi materijalno je nažalost postalo imperativ.
Odjeća s potpisom, zadnji model mobitela, najnoviji automobil, luksuzna putovanja – samo su neke od stvari za kojima pojedinci pate. 

Jednom je prijatelj navratio do mene s novim autom. Iz salona. „Ispod čekića“. Kava se pretvorila u monolog o njegovom novom automobilu. Koje su sve boje bile dostupne, dodatna oprema, performanse, potrošnja… Njemu su kupnjom tog auta bile „ispunjene sve želje, svi snovi ostvareni“. On je bio nestvarno ispunjen, a ja malo začuđen. Mislim da je čak i bio malo ljut jer nisam s njim podijelio ekstatično raspoloženje, ali auti jednostavno nisu moj đir. Rekao sam mu neka ga služi stotine i stotine tisuće kilometara sa što manje kvarova. Jednostavno ne znam kako još dodatno čestitati nekome na kupnji novog auta. 
Sretan sam kad si netko nešto kupi i kad je taj netko sretan zbog toga. 
Bez najmanjeg traga ljubomore – ja bih želio da svi imaju sve, ali jednostavno mene materijalno ne ispunjava toliko. 
Svi smo sretni kad si nešto kupimo i to je ok, ali mene auti, a pogotovo tuđi – jednostavno ne izuvaju iz cipela. 
Svaki ima istu funkciju, prevesti te od točke A do točke B.
Kilometraža je potpuno identična. Vozio ti novi auto iz salona ili auto star deset godina. 

Ima ljudi koji su jako ispunjeni i sretni kad kupe nešto novo. I misle da moraju imati sve po „zadnjoj modi“. Zašto?
Znam neke kojima je jako bitno da je sve najnovije i nema veze što će se novi model mobitela otplaćivati na trideset i šest rata. Kad izađe novi model, što će biti nakon plaćene sedme ili osme rate – kupit će se i taj novi. 
Bolji, jači. 
Pa opet novi – i vječno tako „na rate“ u začaranom krugu konzumerističkog društva. 
Nekima je bitno na stol u kafiću staviti novi mobitel i ključeve novog auta, vidiš im da promatraju jesu li svi za stolom primjetili i nije mi jasna ta potreba. Niti znam kome se dokazuju, a još mi je manje jasno koga žele impresionirati ako je o tome riječ. Ako i prate trendove – šteta jer trendovi su im bitniji od nekih drugih stvari – neplaćenih računa za struju ili vodu. Ako im je od nesređene privatne situacije u obitelji važnije biti u trendu – ok sam s tim. Poznajem i takve. 

Imam svoje mišljenje, ali ne osuđujem – svatko zna svoje prioritete. Fasada je često naoko lijepa i sjajna, ali zidovi koji se kriju iza nje su trošni, pomalo se truse i čuvaju neke svoje ne baš lijepe tajne. Njihova sreća zbog nečeg novog je vrlo često kratkotrajna, a euforija splasne s prvim novim modelom. I eto novog razloga za nezadovoljstvo. Opet su nesretni zbog onog što ne mogu imati. Pate zbog tuđih kuća, tuđih putovanja, tuđih mobitela i tuđih automobila. Žele i oni biti kao i drugi – to je valjda neki „must have“. Ne kužim.

Pojedinci kao da nisu svjesni svoje nesvijesti. Trčanje za materijalnim – pogotovo onim nedostižnim i pritom još biti nesretan zbog toga sigurno nije način koji će te dugoročno ispuniti, učiniti sretnim, a najmanje boljim čovjekom. Svatko bi u životu želio nešto više i to je potpuno ispravno jer u životu treba imati neki cilj i težiti nečem višem, boljem - treba pokušati ostvariti neki svoj san. To je nešto što je svojstveno nama ljudima i ne znači nužno da se radi o nečem lošem, ali sve u nekim granicama. I visini letvice. U tom nastojanju izuzetno je važno ostati zdrav u glavi i biti maksimalno realan jer ako se životni prioriteti krivo poslože i krene se u utrku za koju nemaš dovoljno kondicije – vrlo je izvjesno kako nećeš uspjeti. 

Ti neuspjesi koji će se dogoditi također su dio životnog ciklusa, svakodnevice. Najbolje se uči na vlastitim greškama i ne možeš uvijek i u svemu uspjeti, ali vrijedi li failati na krivim stvarima? Ima li smisla akumulirati nezadovoljstvo u sebi zbog pogrešnih uvjerenja? Ne znači da moramo svi voziti stare aute, nositi staru odjeću, ne željeti i ne kupiti nešto novo. Naprotiv. 

Jednostavno ne smijemo dopustiti da nam materijalno postane imperativ i da nam količina i vrijednost materijalnog bude mjera za sreću, a imam osjećaj da je takvih sve više. Jesmo li zaboravili uživati u malim stvarima? Neki su se na tom terenu već okliznuli, ali za preslaganje prioriteta, razlikovanje bitnog od nebitnog nikad nije kasno. Situacija je jednostavna koliko ju sam pojednostaviš. 
Moj dugogodišnji „state of mind“ je kako je sreća u malim stvarima. 
Pokušavam to živjeti svaki dan i jednostavno si dozvoliti uživati u malim stvarima. Toliko je lijepih trenutaka svaki dan koje premalo cijenimo i nedovoljno u njima uživamo. Jutarnja kava s voljenom osobom, lijep i sunčan dan, odlazak na posao, druženje s kolegama s posla. Omiljena pjesma na radiju dok se voziš do dućana. Nitko ti ne brani da ju pojačaš i pjevaš pa makar te iz drugog auto čudno gledali. 
Guštaš. 
U malim stvarima – podjednako u hrskavom bureku iz obližnje pekare i nekom malom cilju koji si uspio ostvariti. 
Stvar je jednostavna – „carpe diem“. 

Obitelj, vlastita djeca su nepresušno vrelo lijepih stvari. Koliko god izazovno s roditeljske strane ponekad bilo – iskoristi svaki trenutak. Vrijeme brzo prolazi. Auti se kvare, mobiteli više nemaju dovoljno memorije, odjeća više nije u trendu. Nema razloga za brigu jer male stvari su uvijek u trendu. Obitelj je uvijek u trendu i za mene nema ljepšeg dijela dana od kasnijih popodnevnih i večernjih sati kad smo svi na okupu. Družimo se, razgovaramo, smijemo. Provodimo kvalitetno vrijeme zajedno. Makar ponekad i završilo sa svađom.

Oni su uvijek ovdje – prisutni. Pokušaj samo zamisliti da ih nemaš uz sebe. Nezamislivo. I crtež moje najmlađe kćeri na kojem izgledam potpuno apstraktno, a najmanje ličim na sebe je umjetničko djelo „par excellence“ kad vidim koliko je ona bila sretna kad mi ga je svečano uručila. Kolege iz ureda, susjedi, omiljena prodavačica u dućanu - su uvijek u trendu. Prijatelji su uvijek u trendu i dan kad se ne čujem sa svoja dva frenda – nije potpun. To je jutarnji ritual, svakodnevica. 

Ne utječemo na svjetska zbivanja, makroekonomsku politiku, globalne trendove na tržištu rada – jednostavno se čujemo. Razgovaramo o sitnicama i svakodnevnim stvarima. I takvih malih sitnica koje te mogu učiniti sretnim je čitav niz i nadam se kako će trenutna situacija neke nagnati da pogledaju malo oko sebe. Razaznaju bitno od nebitnog.

Potraže sreću u malim stvarima koje su im tu - nadohvat ruke. 
U konačnici - mi biramo. 

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva