Bijele kute, crne savjesti: Sve po protokolu, pomoć na vlastitu odgovornost
Prije 29 dana, kao i mnogi drugi ljudi koji brinu o sebi, Kristijan Josip Periš je otišao na trening.
Dan kasnije, prije točno 28 dana, poništili su ga u bolnici koja nosi ime sveca, neki od njih sa smiješkom na licu.
“Nisam!!!”, kaže nadležna ministrica perući ruke, ona koja nas je nedavno, vrlo smirenim tonom, počastila idejom da nikad nije čekala na pregled jer nikad nije bila kod doktora.
“To je GRADSKA bolnica”, kaže, pa valjda s njenim radnim mjestom i opisom posla nema veze - možda, kao što nikad nije bila kod doktora, nije ni bila u školi kad se učila riječ ingerencija.
Ona sigurno nije ni kriva, ni odgovorna, tražimo dalje.
Nisu krivi ni oni iz sobe 11A, njih ukupno osam.
“Mi apsolutno podržavamo naše sestre i tehničare, koji su izloženi ovom stravičnom progonu - neutemeljeno - oni su samo radili svoj posao, ja odgovorno tvrdim da nisu ništa prekoračili u tom svom postupanju” - kaže liječnica i predsjednica podružnice Hrvatskog liječničkog sindikata u Klinici za psihijatriju Sveti Ivan (Jankomir) u Zagrebu.
Sjednite sekund, gospođo puna podrške, i dopustite da vam utemeljimo prekoračenje.
Prijelom prsne kosti. Prijelom pet rebara s desne strane i još šest s lijeve. Hematomi i otisci na vratu od pritiska koljenima i rukama. Rane i tragovi krvi oko usta. Edem mozga i pluća. Oguljotine i podljevi po cijelom tijelu zbog udaraca šakama i laktovima. E da, i smrt čovjeka koji je, mlad i fizički zdrav, dan prije bio na treningu.
I koji nije htio uć u bolnicu u kojoj su ga 7 godina ranije maltretirali, na što se požalio samo prijatelju, a obitelj je htio sačuvat od informacija koje bi svakog uznemirile.
Možda je zapravo sam kriv jer se nije pobunio dovoljnom broju ljudi, možda je kriva svaka osoba od njih 201 koje su unatrag tri godine umrle u istoj bolnici.
“Stravičan progon”, gospođa kaže, “neutemeljen.”
“Srećom”, iako je ovakva definicija sreće jeziva, imamo snimku - koju smo dobili ilegalno i mimo propisa i protokola, ali neka smo.
Ako je uhodani protokol sadizam, onda ostali protokoli ne vrijede.
Dobili smo i jedno krivo ime i prijetnje smrću vodoinstalateru koji s uhićenima iz jankomirske sobe smrti nema nikakve veze, što je, osim što je rješivo privatnom tužbom, jedan od dva prava primjera neutemeljenog progona u ovom slučaju.
Drugi je neutemeljeni progon osobe koja je došla po pomoć i ozdravljenje kako bi u miru mogla nastavit sa životom u kojem očekuje dijete, a završila na sudskoj medicini - osobe više nema, nema više ni djeteta, a o svemu vjerojatno ne bismo znali ništa da nismo dobili snimku.
Snimku koja nekima nije ni blizu dovoljna, pa traže širu sliku: “Zašto ne pokažu i snimku njegovog rastrojenog, opasnog ponašanja?”
Snimka, inače, traje dva sata, a ljudi koji joj imaju pristup kažu da je jednako mučna kao i već svima dobro poznatih 8 minuta - u tih je 8 minuta i više nego jasno da je jedan bolestan čovjek, onaj koji je došao na liječenje, i dalje značajno zdraviji od onih koji su ga ubili… što izravnim činjenjem, što nečinjenjem.
Čovjek je vezan za krevet, potpuno je nebitno što je bilo ranije - skakanje po živom biću koje ne može pružit otpor ničim osim vikanjem ne treba širu sliku kao što susjed koji je ubio ženu ne treba svjedoke koji kažu da je uvijek bio miran i lijepo pozdravio.
“Uhićenima je jako teško, neki su čak i tražili psihološku pomoć”, kažu oni čiji je posao da ih brane.
Teško im je u scenariju koji su sami napisali, režirali i u kojem su odigrali uloge? Nečiji sin, brat, zaručnik, budući otac i prijatelj je kremiran, a njima je teško nakon što su ga sami poslali u peć?
Jebe nam se za vaše teško.
Nitko ne tvrdi da medicinskom osoblju nije teško, nitko ne tvrdi da posao u psihijatrijskoj bolnici, ili bilo kojoj drugoj, nije stresan i opasan ali, uz dužno poštovanje svima koji savjesno rade posao koji je zapravo poziv, onima koji stvarno njeguju i liječe, vi koji divljate odjebite detaljno i jako.
Vidjeli smo snimku.
Jedan od njih se smješka.
Jednog od njih prepoznaju kao bolničkog dilera.
Jedan je već prijavljen za gotovo identičan napad na vezanog pacijenta, koji je dopunio riječima "ako pisneš o ovome, ubit ću te.”
Jedna stoji i promatra s telefonom u ruci.
Od nas se, naravno, očekuje da poštujemo presumpciju nevinosti, ali dopustite nam i još nekoliko presumpcija.
Ako se u sobi s kamerom divlja ovako slobodno i bezbrižno, presumpcija je da se ne događa ništa što se već nije događalo.
Ako ravnateljica čeka dva tjedna da pogleda snimku - tako barem tvrdi, a na nama je da razmislimo je li takva sporost stvarno moguća - presumpcija je da nije priša, a nije priša ni ministrici koja je “dobila informaciju tek 19 dana nakon ubojstva.”
Kao da se bavimo zakasninom u knjižnici, a ne smrću mladog čovjeka.
Ako se prisilno zadržavanje provodi samo u slučaju da je osoba opasna po sebe i druge i obavezno prijavljuje sudu - što se nije dogodilo - presumpcija je da osoba nije bila opasna.
“Ali imao je bokser” - tako kažu, ali kažu i sami da je pacijent bio smiren i da nema elemenata prekršaja ni kaznenog djela, potvrdila dežurna liječnica koja je s policijom ustanovila da opasnosti nema.
Opasni su bili oni koji su ga primili s presumpcijom da se nitko neće miješat u metode “liječenja” ni bunit zbog primjene sile, a takva se presumpcija ne rađa preko noći.
Presumpcija je da se ljudi boje, a presumpcija je točna.
Uče nas tako dok još nismo ni kročili nogom u bolnicu, ali već jako dobro poznajemo dinamiku i hijerarhiju.
Doktorima se nosi koverta, sestrama i tehničarima znak pažnje - u teoriji, neslužbeno i pod velom nepisanog pravila, ali ta nam je presumpcija upisana u život dok još o njemu znamo jako malo.
Znamo da u svakoj bolnici, na svakom odjelu, postoji barem jedna osoba kojoj se ne smiješ zamjerit, znamo da ima onih koji viču na pacijente i onih koji su grubi, znamo da ima onih koji sjede na radnom mjestu i ne javljaju se na telefon, čak ni kad stojiš pred šalterom i gledaš ih kako u taj glasni telefon samo gledaju, ali znamo i da nećemo riskirat komfor - ili život - osobe koja u trenutku hospitalizacije ovisi o njima.
Znamo i da u svakoj od tih bolnica, na svakom od tih odjela, postoje divni, savjesni, normalni ljudi koji svoj posao obavljaju u skladu s profesionalnim standardima i zdravim razumom - unatoč uvjetima ispod standarda koji su se s razumom odavno rastali - a ne znamo kako je onda moguće da šačica nestabilnih divljaka i tiranina i dalje neometano vrši teror pod presumpcijom da im nitko ništa ne može.
Zašto se nitko već nije pobunio? Zašto nitko nije prijavio?
Kako nije?
Naravno da je, prijavljuje se stalno - ne onoliko koliko bi trebalo jer vlada presumpcija apsolutne, oprostite na rječniku treći put danas, bolikur*ine.
Psihijatar u Osijeku je prijavio kolegu koji je divljački mlatio djecu - i dobio otkaz. Ne onaj koji mlati, onaj koji upozorava da netko mlati.
Pacijent iz Jankomira je prijavio nasilje gotovo identično onom sa snimke još u siječnju - prekasno za neke, ali dovoljno rano za mnoge druge, uključujući Kristijana Josipa Periša. Eno, SAD se time bave, kad je poznati počinitelj već u zatvoru.
Prijavljena je, bome, i Dijana Zadravec - za sustavno psihičko zlostavljanje, vikanje, bacanje stolica i fizički napad - koja opovrgava optužbe, a mi nažalost nemamo snimku. Da budemo pošteni, Zadravec je i sama prijavljivala korupciju, a da budemo još pošteniji, riječ je o osobi koja i dalje sjedi tamo gdje sjedi iako je zbog nje otkaz dalo 11 radiologa. The needs of the many outweigh the needs of the few, or the one - ma kakvi, šta vam je, to vrijedi samo u Star Treku.
Prijavljen je i Beroš - i optužen - eno ga sjedi tamo gdje je sjedio prije pauze za pritvor i obranu sa slobode.
Prijavljivala je i pučka pravobraniteljica Tena Šimonović Einwalter, koja već četiri ožujka zaredom u javnost, Vladu i Sabor šalje pritužbe o psihijatrijskim bolnicama, ali opet nikom nije priša.
A ako od ovako ozbiljnih, konkretnih prijava s ozbiljnih, konkretnih adresa nema ništa, tko će se od “nebitnih” ikad usudit prijavit?
Sad se usude - sad kad imamo snimku, imamo i bivšu čistačicu iz Jankomira.
“Vidjela sam što rade. Što tehničari i sestre rade. Nisu samo tehničari i sestre, nego i doktori. Najviše se to događa noću, kada je primopredaja smjena. O tome se ništa ne priča, a sestre koje nisu sudjelovale u tome šute i neće ništa reći.”
Imamo i brojna svjedočanstva pacijenata i članova njihovih obitelji, ne samo iz Jankomira, nego i ostatka sustava.
“Smirivanje” jastukom je uobičajeno.
Ruganje pacijentima je uobičajeno, već na srednjoškolskoj praksi.
Uobičajeno je da se žene tuširaju u kupaoni bez vrata, uobičajeno je i da ih medicinsko osoblje ismijava.
Uobičajeno je da se zna tko u bolnici dila drogu i pacijentima koji su na odvikavanju nosi alkohol.
Uobičajeno je da sestre i tehničari - ne svi, ali znamo da ih ima - međusobno dijele pakete namijenjene pacijentima.
Uobičajeno je pred članovima obitelji netom preminule osobe izgovorit “to vam nije živo”, a pred drugim pacijentima za preminulog čovjeka reć “ovaj je krepao, čeka odvoz” - ovo su svjedočanstva dvije osobe, ne iz Jankomira, ali potpuno je svejedno odakle su.
Uobičajeno je da se na djecu s autizmom urla jer su “neposlušna”, sve je više i takvih svjedočanstava.
Uobičajeno je da se tijekom poroda urla na žene i da se iživljava nad onkološkim i svim ostalim pacijentima, a uobičajena obrana je da je posao stresan i da ljudi previše rade - što nitko ne dovodi u pitanje, pod uvjetom da se ljudi koji previše rade stvarno ponašaju kao ljudi.
Uobičajeno je i da se ljudi boje reagirat u sustavu koji pogrešno distribuira posljedice - umjesto počiniteljima, onima koji su nešto prijavili.
I kako onda - i kome - da jedna čistačica prijavi uhodanu praksu sadizma?
Tko će ju ozbiljno shvatit? Neću pitat tko će joj vjerovat, presumpcija je da je netko u lancu proizvodnje terora već upoznat s onim što prijavljuje.
Tko bi prije samo 3 tjedna ozbiljno shvatio Marka Cuccurina, kojeg se ovih dana pita zašto je toliko dugo šutio kad mu je majka u istoj bolnici preminula od sepse? Da nemamo snimku koju imamo, vjerojatno bi samo bio našminkani influencer željan pažnje koji pokušava unovčit osobnu tragediju - pripadnik bagre neradničke, jadnik bez imalo poštovanja prema medicinskom osoblju koje, za razliku od njega, ima “pošteni” posao. Sad mu se vjeruje, a sad mu se i zamjera što nije ništa rekao u vrijeme kad bi mu vjerovali rijetki.
Tko bi ozbiljno shvatio prijave pacijenata psihijatrijske bolnice? Tko će vjerovat “luđaku” - nećemo se pravit da to nije uvriježen, iako potpuno nepošten i nehuman izraz - koji možda, ali malo izgledno, govori istinu, ali logičnije je da samo stvara buku koju treba liječit antipsihoticima i vezanjem za krevet?
Tko bi prije samo 4 tjedna, osim možda onih najbliskijih i onih koji su doživjeli isto, stvarno vjerovao Kristijanu Josipu Perišu da u bolnicu - koja se deklarira kao mjesto na koje dolaziš po pomoć - zapravo dolaziš po ponižavanje i zlostavljanje? Izglednije je da bi mu se na teret stavile paranoidne ideje, a tako je i bilo - i tako bi ostalo da nemamo snimku koja pokazuje da u pitanju nije bila paranoja, nego modus operandi temeljen na presumpciji izostanka posljedica i tuđeg straha.
Vrijeme je da strah promijeni prebivalište i preseli tamo gdje mu je mjesto.
Ne u kosti svakog zdravstvenog djelatnika - sigurno je i dalje više dobrih i poštenih ljudi koji vlastitim rukama, u nemogućim uvjetima održavaju zdravstvo na životu - samo u kosti onih koji pretpostavljaju da su tuđi životi njihov osobni poligon za iživljavanje.
Onih koji su, osim života čije smo gašenje vidjeli u 8 mučnih minuta, ugasili i povjerenje u sustav čija je zadaća da nas štiti - i zbog kojih se ovih dana pitamo koliko je ljudi skončalo pod istim ili sličnim okolnostima i koliko se ljudi kojima je stvarno potrebna pomoć nakon ovog neće usudit tražit da im se pomogne.
Onih iz sobe 11A i svih ostalih direktno ili indirektno uključenih, kao i onih još neotkrivenih koji se nadaju presumpciji nevinosti, uz dodatak da im je teško i da su pod stresom.
Neka im je teško, teško je tek počelo.
Nisu ubili samo jednog čovjeka - ili tko zna koliko njih čije obitelji nisu dočekale pravdu - ubili su i nadu da ćeš dobit pomoć tamo gdje se pomoć pruža, povjerenje u dobre ljude koji stvarno pomažu, a ubili su i smiraj koji nudi jedan običan jastuk.
Zamislite da vam netko ubije sina i da je san jedini, makar kratki bijeg od stvarnosti, a da biste do tog sna došli, prvo morate stavit glavu na predmet kojim mu je ugušen život - zanemariva je to sitnica na popisu muka Kristijanove obitelji, ali i još jedan primjer stravičnog progona.
Najstravičniji od svih stravičnih progona je činjenica da Kristijanova obitelj vjerojatno nikad neće pobjeć od ideje da su ga, zbog toga što su tražili pomoć, poslali u smrt i da bi bilo bolje da pomoć nisu tražili.
Pa ako postoje ljudi koje će do kraja života, uz već poprilično dugačak popis neizbrisivih scena, proganjat jedan običan jastuk i ideja da je traženje pomoći smrtna kazna, onda ne postoji dovoljno “teško” za divljake koji su sve organizirali.
Neka im je teško, teško je tek počelo - u kavezu ima još mjesta, neka u njemu završi svatko tko je zaslužio.
Pa makar nakon čistke u bolnicama ostale samo žarulje i par bombonijera.
*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva