Sa zagrebačkog autobusnog kolodvora u Držićevoj ulici autobus za Topusko kretao je petkom u 16,30. Bio je to bijelo-plavi Slavijatrans, s pedeset izlizanih mjesta i jakim grijanjem. Linija je starom cestom vozila do Karlovca pa nastavila dalje kroz banijska sela u Sisak, Petrinju i Glinu. U Topusko je autobus stizao negdje za Dnevnika, a u Zagreb se vraćao sutradan ujutro. Vozač se zvao Branko, a kondukter Ljuban. Nekad bi Ljuban zamjenio Branka ako je ovaj bio umoran, a Ljuban trijezan, no u pravilu je Ljuban cvikao karte i fektao udovice, a Branko pazio da te iste nesretne žene siđu na pravoj stanici kod Lasinje ili Marin Broda. 

Imala sam 6 godina kad me mama prvi put opremljenu Yassa torbom i pohanim mesom predala na peronu broj 13 i poslala baki i dedi u Topusko. Početkom 80-ih, javna se pravobraniteljica nije previše petljala u odgoj djece pa tako nikome od putnika nikada nije palo na pamet da nadležnim institucijama prijavljuju maloljetno dijete koje se od Zagreba do Topuskog vozika bez roditelja. Šofer i kondukter poznavali su dedu i pazili da sjedim na prednjim sjedalima, a ja sam se držala svega što mi je mama rekla.

Život na Baniji i Kordunu tih je godina bio ugodan i sadržajan. U Topuskom su izgrađeni novi bazeni i velika šetnica, a na izletište Petrova Gora slijevalo se svakog dana more djece. Zemunice i uspomena na partizane bile su dio obaveznog školskog programa. U Glini je dvokratno radila veća pošta i SDK, a Petrinja je imala ozbiljnu robnu kuću i trgovinu sa ženskim kožnim cipelama. U Kladuši se nedjeljom održavao sajam, a u Vrginmostu se kupovao masivni namještaj. Djed je u Topuskom bio direktor rudnika mineralnih sirovina, a baka je radila u računovodstvu. U ugljenokop me švercao u vagonu s radnicima, imala sam i svoj šljem s lampom, a sve pod uvjetom da baka ne sazna. Crnilo mi je poslije oprao pod pipom, a miris vlage i vrućinu iz duboke jame čovjek pamti dok je živ. 

Ljudi s tog područja nikada nisu živjeli u izobilju, ali sve u svemu, nisu se ni žalili. U svoje 44 godine nikada nisam čula da je netko tamo kazao da ga bole leđa, da nema novaca, da ne može u šumu po drva ili vikendom komšiji stati na mješalicu. Tko je boravio na ovim prostorima zna da su ovdašnje žene čvrste i ponosne, a muški šutljivi i radišni, puno puše i rijetko što zahtjevaju. Kuće su im oduvijek bile bogate zimnicom i suhomesnatim, a vodili su i računa da se u jesen pripreme kazani za rakiju i othrani prase. Znate, tko je bar jednom na Baniji probao pečenog odojka teško da je kasnije zaboravio tu delikatesu.  

Žene su, kao i sve ostale, imale svojih briga, dizale su djecu i razmjenjivale recepte, tračale i igrale tablića, a svako se popodne kod neke druge pila kava. Baka je najviše voljela srijedu jer je Maca Mijina, lokalna učiteljica, imala najbolji porculan i znala je sve o svakome. Tako smo svojedobno baš od nje saznali da Stana od čika Trive zimi ne nosi gaće, a Goga od Vojka Dalmatinca ima posteljinu od satena. Žene Banije i Korduna držale su do sebe, baka je u kupaonici imala ruž, parfem i haubu za kosu, a kraj kreveta dnevnu i noćnu kremu. Topusko je bilo krcato turistima zbog ljekovite vode u toplicama, a nekoliko puta godišnje u zgradi ZAVNOH-a održavala se kazališna predstava. Cijelog je ljeta trajao umjetnički festival, a zimi su strme seoske ceste djeca pretvorila u sanjkališta. Na sve strane je vrvila mlađarija, a ja sam u Topusko putovala svaki treći vikend. 

Sve dok jednog dana nije počeo rat, a linija se ugasila, i ona prijevozna i ona telefonska. Baku i djeda nismo vidjeli šest godina, a kako smo im novce slali bolje da ne znate.

Autobus je tih 80-ih od Zagreba do Topuskog vozio istom cestom kojom ide i danas. Iako odnedavno postoji autoput i do Siska, u taj kraj još uvijek možete stići samo tek kad kliznete natrag na staru rutu, banijsku kaldrmu, uski vijugavi lokalni asfalt uz čije rubove često, ni s lijeve ni desne strane, kilometrima nema nijedne useljene kuće, tek šuma, šikara i pustoš, a gdjegod straćara, srušenog krova i musavih zidova, ispisana popularnim slovima, jednim U ili četiri S, ovisno tko je nekad živio unutra, Hrvat ili Srbin. 

Znalo se i prije tko u kojoj kući živi, ali nije se baš marilo. Tako nije bila tajna da u našoj stanuju Makedonci, da je djed stigao iz Prilepa i da je zapravo baka naslijedila tu austrougarsku vilu u centru Topuskog pod zaštitom tadašnjeg mjesnog odbora za kulturu. Nekim čudom kuća je kasnije preživjela i Domovinski rat, a smrt je odnijela sve stanare prije nego li se život vratio u opustošeni Kordun i Baniju. Kuću nismo stigli renovirati, a mami je posljednja želja bila da još jednom prošetamo Topuskim prije nego nađe svoj vječni mir. Sjećam se, bio je sumoran i hladan dan, blatnjava cesta i tek pokoji čovjek, zatvoren hotel i prazni bazeni, na mjestu nekadašnje Prehrane stajala je ploča pogrebnog poduzeća, a na mjestu škole, pusto parkiralište. 

Bilo je jasno da je politika u toj županiji učinila svoje. Gdje god da ste krenuli širom kraja više nigdje nije bilo turista, ni djece, ni rimskih kupki ni shopping centara. U Topuskom, Petrinji ili Glini mahom je ostala starčad, a u Vrginmostu je ugašena i drvna industrija. Za one koji ne znaju gdje se nalazi to mjesto čudnog imena, možda će pomoći ime Gvozd. U vihoru siledžijskih promjena naziva gradova, škola, ulica i svega ostalog što je iole ikad mirišalo na Jugoslaviju, Vrginmost je nakon Oluje preimenovan u Gvozd, a kako to već biva kad treba preprati državnog novca, bez nekog velikog objašnjenja, prije nekoliko godina, Gvozdu je vraćeno ime Vrginmost. Tko je platio silne milijune za promjenu gradskih tabli, pečata i zaglavlja kojekakvih bespotrebnih memoranduma i dokumenata u lokalnim službama, vjerojatno više nije ni važno. 

Kao što nije ni važna činjenica, da o tom kraju, solidan broj Hrvata nije znao gotovo ništa sve dok ga nedavno nije pogodila katastrofa. Andrija Jarak je na dan razornog potresa u reporterskom izvještaju iz Petrinje, hodajući pustom cestom kroz centar grada, kazao istinu u jednoj rečenici, tuga ovdje nije započela danas. 

Jarak je bio u pravu, tuga tamo traje već trideset godina, samo je, iz nekog razloga, netko nije želio vidjeti. Stanovištvo se uglavnom raselilo ili pomrlo, a mladi su s vremenom budućnost pronašli u inozemstvu. Ono što je ostalo, jedna je od većih sramota državne politike. I da, složit ću se, od potresa je prošlo skoro dva mjeseca i trenutno ima i atraktivnijih tema za raspravu, poput recimo, cijepljenja rektora Borasa. Ali upravo zato što je vrijeme odmaklo, došla je prilika za ispravljanje grešaka koje su trajale desetljećima. Važno je pisati o Baniji i dalje jer te se ljude više nikad ne smije zaboraviti. 

Naša austrugarska vila nije preživjela potres. Načeta već ranije vremenom i pustoši nekad živahnog mjesta, kao da je čekala dan kad će se uistinu raspasti. S njom su nepovratno umrle i brojne uspomene, ali je ostala nada da ću svojim radom pomoći onima koji su tamo ostali.

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva