Srdačan pozdrav, imam jedno pitanje za sve vas - kad vam netko kaže da ima jednu dobru i jednu lošu vijest, koju želite čut prvu?

Ja uvijek kao prvu odaberem lošu jer se nadam da će ju dobra na kraju poništit… ili barem umanjit.

Tako ću odabrat i danas.

Loša vijest je da je u subotu policija prilikom racije kluba u Zagrebu zatekla čovjeka (or is it) koji je zaražen koronom i trebao je bit doma.

Razmišljam o adekvatnom opisu još od nedjelje.

Kako nazvati čovjeka koji zna da je zaražen koronom i koji mrtav-hladan svejedno postoji u klubu, među ljudima?

Intelektualno smanjen?

Ispod granice moždanog siromaštva?

Mentalno minoran?

(Šuti, ovco!)

Nekad stvarno mislim da bi bilo bolje da nas zamijene roboti.

Ne mislim to stvarno, samo mi je trebao uvod u dobru vijest koja bi mogla poništit priču o tome da su ljudi idioti. Ili ju barem umanjit.

Dobra vijest je da je u Hrvatskoj od ponedjeljka dostupna besplatna edukacija o AI.

(Zbog nedavnih iskustava na internetu, nažalost moram napomenuti da pod “AI” ne mislim na ono što Shakira kaže 6 puta na kraju pjesme La Tortura, nego na umjetnu inteligenciju).

Morat ćete guglat za detalje, ali program je besplatan i dostupan svakome tko želi - i tko računa da će poživjet dovoljno dugo s obzirom na količinu ljudi koji NE VJERUJU u koronu.

Ljudi danas ne vjeruju u svašta.

U Americi postoje ljudi koji ne vjeruju u PTICE. Unatrag nekoliko godina postoji teorija “birds aren’t real” i iako je očito da se njezin idejni začetnik samo zajebava, neki ljudi i dalje ne vjeruju da ptice postoje - tako je, jer je Vlada ubila prave ptice i zamijenila ih dronovima za nadzor. Land of the free, home of the cray.

U Hrvatskoj postoje ljudi koji ne vjeruju da je potrebno “uvozit glupe američke običaje” kad je vrijeme Halloweena, što je njihovo pravo - ali je i fascinantno kako im rijetko smeta kad mjesec dana kasnije od istog dobavljača uvezemo Black Friday.

“Piknul sam si smartvoča da mi broji korake dok sjedim.”

Sad sam se sjetila još jedne loše vijesti na koju me asocirao imaginarni smartvoč gospodin - krenula je sezona muških zimskih prsluka.

Nije to nužno loše samo po sebi, nego ja uvijek mislim da je kontrola karata i prepadnem se, a najčešće nismo ni u tramvaju.

Uglavnom, Black Friday je preksutra (za slučaj da ste živjeli u podrumu bez interneta zadnja dva tjedna) i nadam se da naš friendly neighborhood Corona Man neće skoknut po tablet i stajat u redu par sati. Moguće u muškom zimskom prsluku.

Dan prije Amerika slavi Dan zahvalnosti koji nismo uvezli, ali nadam se da jednom možda hoćemo - barem ovaj dio s hranom.

Ne znam za vas, ali ja sam uvijek bila ljubomorna na američki Thanksgiving.

Purica, pire, GRAVY, cranberry sauce (koji se po meni smije izgovarat isključivo piskutavim glasom stare nadrkane britanske gospođe ili Stewieja iz Family Guya), yams, pumpkin pie i slavljenje stvari zbog kojih si zahvalan - prije nego što ćeš se sutradan potencijalno pomlatit s nepoznatom osobom oko sniženog fena.

Prošle godine sam imala priliku prisustvovati pravoj američkoj Thanksgiving večeri - snimali smo neki video u kući američkog ambasadora, najeli se najljepših stvari na svijetu, a na kraju smo od njega svi dobili kuglice za bor s uzorkom američke zastave.

(ČIPIRANE kuglice, ovco!!!)

Tad još nismo imali pojma što nas čeka u narednoj godini - da jesmo, bili bismo puno zahvalniji na stvarima koje su nam tad bile “normalne.”

Njegove kuglice mi vise na sredini bora u dnevnoj sobi.

See translation: His balls are hanging at the center of my Christmas tree.

Oprostite, nečiji nehumoristični ujak mi je sjeo na tipkovnicu.

Thanksgiving je opet sutra i znam da ga u Hrvatskoj “zapravo” ne slavimo, ali ja se svake godine - htjela, ne htjela - uhvatim u razmišljanju o stvarima na kojima sam zahvalna (i o pečenoj purici, jasno).

Ove godine “na čemu si zahvalan” povremeno može zvučati kao uvreda.

“Što ti je bilo super u 2020.” na trenutke zvuči kao zajebancija, kao da nekog pitaš “što ti se najviše svidjelo na kolonoskopiji” ili “nabroji top 5 atrakcija Ljeta na Savi”, ali super trenutci sigurno postoje čak i u ovoj godini.

Ili barem stvari koje nisu najgore.

Stvari koje ponište barem dio loših vijesti… ili ih barem umanje.

Nadam se da se svakom od vas dogodila barem jedna super stvar - ljubav, dijete, brak, novi posao, stari posao koji je i dalje tu, muž koji više nije predsjednik Amerike i napokon se možeš razvest, promjena frizure koja vas je pomladila, matura, diploma, krštenje, proštenje, kolinje… nadam se da imate i neke lijepe uspomene na 2020. Čak i ako je samo Tiger king.

Btw, živimo u godini u kojoj je Tiger King jedna od normalnijih stvari na koje možeš naić na internetu - jel to dobra ili loša vijest?

Vjerojatno je najlošija vijest ikad, ali sutra je Thanksgiving i ja bi(h) se htjela prisjetit i dobrih stvari koje nam je donijelo ovo “novo normalno” koje je nenormalnije od Tiger Kinga.

Sigurno ima par dobrih strana… ili manje najgorih. Ovo su neke za koje mislim da su nam u 2020. barem malo oplemenile postojanje.

Ljudi su naučili prat ruke

Ispričat ću vam jedan detalj sa snimanja na kojem su mi montirali naglavni mikrofon (onaj koji viri pored usta). Tehničar ti ga uvijek prvo namjesti, pa ga ti malo korigiraš sam, a ako ima problema sa zvukom, slijedi detaljnija korekcija koja uključuje tuđe prste koji se neko vrijeme zadržavaju ispred tvojih usta. Ponekad se dogodi da prsti koji se šuljaju oko tvojeg otvora za poljupce i hranu zaudaraju po kombinaciji cigareta i “držanja penisa.” Nekad se u kombinaciju ugura i miris klementina. I najčešće ti je neugodno odraslog čovjeka zamolit da koristi znanje iz vrtića i opere ruke, pa samo pretrpiš i nadaš se najboljem. Ljudi su naučili prat ruke u 2020. - ne svi, ali ako se učestalost “penis fingersa” smanjila i za 20 posto, 2020. godina nam je dala veliki dar.

Sastanci koji su mogli bit mail su - MAIL

Postoje ljudi koji najviše na svijetu vole dogovarat sastanke, ne nužno jer su jako poslovni i veliki perfekcionisti, nego zbog činjenice da onda mogu reć “stavljam te u Google kalendar pa mi potvrdi.” Sastanak se često sastoji od “oprosti što kasnim, ludnica je u gradu”, vremenske prognoze, čekanja da konobar donese narudžbu “pa ćemo krenut”, kratko uspoređivanje naručenih artikala i neplanirane anegdote o čaju, 15 minuta cirkularnih rečenica i zaključak “ovo ti je samo u kratkim crtama, dobit ćeš još sve na mail” - Kriste, pridrži me. Prije je bilo nepristojno pitat “jel ovo sastanak koji zapravo može bit mail?” - danas je nepristojno predložit sastanak koji stane u kratko dopisivanje, thank you, 2020. (Zoom sastanke i dalje mrzimo, ali barem ne zahtijevaju hlače).

Manje je neugodno inzistirat na osnovama

Nakon “penis fingersa”, mala “my germs” priča iz mesnice. Prije par tjedana, gospodin mi je bez rukavica krenuo davat meso nakon što je dirao tuđu karticu i POS, a ja sam ga imala hrabrosti tražit da si prvo ode resetirat ruke i da mi izvadi novi komad. Jest da sam se posramljeno izvlačila na koronu i govorila “znate kako je”, ali prije bi me bilo sram tražit da mi pruži osnove jer ne bi znala kako da krenem - bilo bi me strah da ću ga naljutit ili povrijedit. Sve mi je manje neugodno tražit stvari koje bi trebale bit osnove - nije mi problem reć nekom da se udalji od mene kad stojim u redu, nije mi više problem tražit da netko stavi masku. Jednostavno nemam potrebu nagrađivat tuđu komociju i potencijalno se razbolit zbog nebitne osobe. I imam osjećaj da ću iz 2020. izaći hrabrija da nastavim inzistirati na osnovama koje me prije bilo strah tražiti od ljudi. Bilo da su higijenske, poslovne ili emocionalne naravi.

Trenirke su NAPOKON prihvatljiva poslovna odjeća

Rad od kuće ima mnoge prednosti i mane, ali danas se družimo samo s prednostima - trenirke su postale prihvatljiva poslovna odjeća (čak i kad ti Ambiciozni Ante zakaže Zoom sastanak u Google kalendaru), grudnjaci su napokon zasluženo zapostavljeni, smiješ radit bez hlača i oduzeta ti je (ili barem smanjena) mogućnost da hodaš po zarama i lažeš da ti treba odjeća koja ti ne treba. Loša vijest je da vjerojatno trošiš plaću po asosima na stvari koje ti trebaju još manje ali ta vijest se ne uklapa u Thanksgiving.

Ljudi napokon znaju koliko im smrdi iz usta

Još jedan benefit koji je donijela 2020., a koji me zapuhnuo na dan kad sam jela ćevape s lukom - zahvaljujući maskama, ljudi u realtimeu znaju ako im smrdi iz usta. Onaj kolega na poslu za kojeg imaš osjećaj da doručkuje stare pelene, a bed ti je doć do njega i reć da ode kod 9 od 10 stomatologa? Velike su šanse da je napokon sam osjetio. Kolike su šanse da to korigira je već potencijalno u domeni loših vijesti, ali danas smo samo zahvalni na svakom svježem dahu koji se možda dogodio kao posljedica maske.

Osobni prostor je NAPOKON prepoznat kao ljudsko pravo

Na svijetu postoje dvije vrste ljudi - oni koji shvaćaju i poštuju koncept tuđeg osobnog prostora i oni koji će ti se unijet u lice dok svaki njihov samoglasnik ne postane mokri vjetar na tvom obrazu. Svi mi koji volimo distancu otkad smo se rodili često imamo problem jer nas je sram zamolit nekog da nam izađe iz aure dok pričamo. Nekad nas se čak i napada da smo nedruštveni i emocionalno osakaćeni, a 2020. nam je poklonila to da je napokon sasvim normalno zamolit osobu da napravi zoom out jer nam stoji neprimjereno blizu. Ne zato što te ne volim, Miljenko, nego jer nema potrebe da osjetim svako tvoje slovo “P.”

Lakše je identificirat nebitno

Svi znamo da u životu nema previše smisla trošiti sebe na nebitne stvari, ali nije nam to uvijek lako primijenit u praksi - 2020. nas je podsjetila da moramo. Svađanje s nepoznatim ljudima na Fejsu, razmišljanje o stvarima koje su mogle bit, ali nisu, odustajanje od vlastitih snova jer netko drugi ne shvaća koliko su posebni, hrvanje s idejom da je iznimno bitno “što će ljudi reć”, trošenje vremena na ljude koji ti u život ne donose ništa lijepo, ali “previše je uloženo u odnos da odustanem” - meni je danas puno jednostavnije identificirati stvari u koje nema smisla ulagati vrijeme i energiju nego što mi je bilo prije godinu dana. Neke stvari su jednostavno za otpis. Ljudi također. (Stvari u ormaru koje čuvaš 10 godina za “nikad ne znaš” također).

Beskontaktni blagdani

Još jedna divna stvar koju nam je dala 2020. je mogućnost da onoj jednoj tetki koja ti uvijek čestita Božić pusom koja je manje pusa, a više bris grla, kažeš da želiš beskontaktnu čestitku - i da sve zakamufliraš u brigu o (njenom) zdravlju. Bonus benefit za sve kojima se za blagdane ne da ić u Rogoznicu kod svekrve - riječ “samoizolacija.” Ne zato što je lijepo lagat, nego zato što treba iskoristit prilike koje ti život daje.

Smiješ bit ružan i nitko neće znat

Maske su za lice su ono što su maksi suknje za noge - nitko ne mora znat što se događa ispod ako ne želiš da zna. Možda imaš brkove. Možda zvačeš slanac. Možda imaš novi hijaluron i čekaš da se slegne. Osim brkova, slanaca i hijalurona, maska skriva i činjenicu da možda pjevaš dok hodaš ulicom - i da psuješ, i da pričaš sam sa sobom.

Smiješ ne pozdravit i nitko neće znat

Svi oni ljudi koje ne želiš pozdravit - ali napraviš to iz pristojnosti pa još i pristaneš na kavu na koju ti se ne ide - napokon mogu ostat NEPRIMJEĆENO nepozdravljeni. Pod uvjetom da znaš pravilno koristit masku (i gledat u drugom smjeru u pravom trenutku). Pratite me za više recepata o izbjegavanju ljudi i smanjivanju kruga poznanika.

Tramvaji manje smrde

Ne zato što se ljudi bolje peru (pisalo je “peri RUKE”, nitko nije spomenuo ostatak tijela) ni zato što jedu manje češnjaka za doručak (jedu ga više nego ikad), ali ne moramo cjepidlačit i tražit mane u stvarima na kojima možemo bit zahvalni. Tramvaji manje smrde u 2020., there can be miracles when you believe.

Izbjegavanje druženja je lakše nego ikad

Za razliku od našeg intelektualno minornog čovjeka s početka priče koji ne može bez izlazaka čak ni kad je bolestan, neki od nas žive za otkazivanje druženja u svrhu gledanja serija. Nama su najbolji planovi otkazani planovi, a 2020. nam je omogućila da to radimo bez grižnje savjesti: “Ne znam jel pametno zbog epidemioloških mjera” je jednostavnije i puno konkretnije od “nešto mi je iskrsnulo” ili “malo me počinje bolit glava ali javim ako prestane.” Btw jel itko ikad javio da ga je prestala bolit glava i ipak došao na druženje? Vjerojatno ne.

Unfriendanje debila se smatra mentalnom higijenom

Loša vijest je da nam je 2020. pokazala koliko su ljudi sebični, skloni širenju lažnih vijesti i privlačenju pozornosti teorijama zavjere - dobra vijest je da nikad nije bilo lakše prepoznat i nikad prihvatljivije uklonit ljude koji nam truju svakodnevicu. Unfriend je oduvijek bio pola zdravlja - što u virtualnom, što u stvarnom svijetu - a u 2020. je zdraviji od kiselog zelja.

Hrvatska polako otkriva da se stvari mogu radit i preko interneta

Godina 2020. je možda prvi korak i sneak peek u svijet u kojem se ne stvaraju redovi u banci jer je netko došao platit račun za HRT, svijet u kojem se možeš naručit doktoru bez da se moraš oslanjat na telefon koji je ili stalno zauzet, ili se nitko ne javlja, svijet u kojem profesori “danas nema konzultacija” stavljaju na web stranicu, a ne na vrata kabineta… ovo zadnje je vjerojatno preambiciozno, ali nikad ne znaš.

Male stvari izgledaju puno veće

Stvari na koje u 2019. praktički nisam ni obraćala pozornost godinu dana kasnije izgledaju puno važnije - i što su manje, to mi djeluju veće. Normalno čekanje u redu za Poštu, normalna gužva u gradu, normalna grlobolja i temperatura koje te nije strah, normalne vijesti koje su “normalno nenormalne” (se sjećate “zlatnih vremena” kad smo se samo ljutili na Željku Markić i/ili Kolindino pjevanje?), normalne gužve na granici, normalne količine toalet papira, normalno prigovaranje kad ti kosa smrdi nakon izlaska, normalno živciranje zbog kolege na poslu koji glasno žvače, normalne nebitne stvari koje u 2020. više nisu bile normalne, ali su postale najbitnije na svijetu kad nam ih je netko oduzeo. Male stvari su odjednom puno veće, a sve one “velike, povijesne stvari” i nekako izgledaju puno manje.

Evo gotova sam, znam da sam opet pretjerala s tipkanjem ali jebi ga - zamislite kako je ljudima koji se moraju dopisivat sa mnom na dnevnoj bazi. (Pozdrav svima iz kluba dugačkih audio poruka, nemojte dozvolit da vam itko govori da previše pričate).

“Što ti je super u 2020.” možda zvuči kao potpuni apsurd, ali svejedno treba pokušat pronać dobre stvari na kojima možemo bit zahvalni. Ja sam zahvalna na tome što mi je “novo normalno” pokazalo sve ono što sam premalo cijenila u “starom normalnom” - i sve ono što sam cijenila previše.

Nije ni to za bacit u smeće.

 

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva