Srdačan pozdrav, koliko ste se udebljali do sad? 

Retoričko je pitanje, a i sasvim nevažno - u životu je uvijek manje koliko si debel, a puno važnije koliki si debil. 

(Profesorice, ne paše nam napisat “debeo” u ovom slučaju, ali hvala što ste se sjetili).

Kad smo kod debilnog, evo jedan zgodan naslov od neki dan:

“Ugledni solinski HDZ-ovac premlatio ženu pred očima dvoje djece”

Dok čekamo da nam neki sud potvrdi da je ovo “ugledni” olakotna okolnost, idemo na važnije stvari. 

Imam jednu nedoumicu koja mi se ušuljala u život u nedjelju prijepodne. 

Probudila sam se oko pola 8 ujutro jer je netko u mojoj blizini morao hitno pokosit travu - veoma fuck you, btw - i odlučila još neko vrijeme ostati u krevetu. Da skratim vrijeme, išla sam vidjeti što pametnog kaže Facebook.

*Spoiler alert: Ništa.

U moru memeova o Koroni i challengea na koje nitko nikog nije izazvao, iskočio je jedan oglas - o ručnicima.

Ništa spektakularno, dućan koji prodaje posteljine i ručnike je spojio neugodno s korisnim i napisao par higijenskih savjeta o ponašanju tijekom Korone. Nabrojali su nekoliko ključnih pravila o ručnicima:

1. Moraju se prat na visokoj temperaturi

2. Svaki član kućanstva mora imati svoj ručnik za tijelo

3. Svaki član kućanstva mora imati svoj ručnik za ruke

4. Svi ručnici se moraju mijenjati svaki dan

E sad dolazi ta moja nedoumica. Čitala sam komentare, a oni su se sastojali ISKLJUČIVO od žena koje se zgražaju na oglas… jer je to u njihovoj kući standard i mimo Korone. 

Izdvojila sam dvije žene jer sumiraju sve ostale.

“Kod mene je tako oduvijek, svaki dan. Ručnici se mijenjaju na dnevnoj bazi, perem ih na 95, špricam dezinficijensom za veš i na kraju peglam.” 

Ja sam se manje trudila oko faksa, ali ok. Evo i druge:

“Pa zar postoje ljudi koji ne mijenjaju ručnike svaki dan? Nas je doma 5, svatko ima svoj ručnik za tijelo, za lice, za ruke i na kraju dana sve ide u pranje - iskuhavam ih sve, naravno.”

E sad mene zanima jedna stvar… jel to normalno?

Ne pitam sarkastično, pitam ozbiljno. 

Ja sam poprilično čista osoba - ne Monica-clean, ali clean svejedno. 

Volim kad su stvari čiste, mirisne i ugledne (ne na način da mlate ženu), red me smiruje, a smiruje me i samo čišćenje. 

Suptilno nabrajanje vrlina za udaju na stranu, stvarno volim red i pazim na higijenu. 

Ali ručnike mijenjam MAKSIMALNO dvaput tjedno. Ok, možda se nekad zalomi i triput, nisam pratila detaljno, ali mislim da je načelno dvaput.

Svaki dan ih ne mijenjam ni u hotelima - prije jesam, ali osjećam se jako plemenito kad poslušam onu kupaonsku naljepnicu o ekologiji, pa sam prestala.

Zato bih voljela postavit pitanje vama - mijenjate li ručnike stvarno svaki dan, a ja sam prljava prljavica, ili ove gospođe pretjeruju? (Možda i lažu, ali to je sporedno).

Ne mislim nužno sad, u doba Korone, kad smo svi doktorirali sapun (pa se žene u nekim kućama uvijek mlate čistim rukama), nego inače, u normalnom životu.

To je moja nedoumica, ujedno i pitanje na koje ću vas podsjetit na kraju, a sad idemo na ono o čemu se danas stvarno radi.

Prošli tjedan sam napisala kolumnu o serijama koje predlažem da pogledate za vrijeme karantene - za slučaj da ste fulali, OVDJE je.

Mnogi su predlagali da ovaj tjedan napravim isto s filmovima, što je odličan prijedlog, ali neću.

Za razliku od serija, filmove brzo zaboravljam i bojim se da bih izostavila previše onih dobrih. 

Zato neću radit popis 50 najdražih filmova… ali predložit ću vam dva nezaboravna. 

Kad se nađem u društvu u kojem se priča o najdražim filmovima, iz glave mi iščeznu skoro svi dobri filmovi koje sam pogledala i odjednom imam osjećaj da nisam pogledala ništa. 

Sjetim se tek kad drugi krenu nabrajat svoje favorite u kategoriji “moraš pogledat.”

Ali postoje dva “moraš pogledat” filma kojih se uvijek sjetim.

Ne zato što su dobri, nego zato što su naj naj naj, najgori filmovi na svijetu.

Toliko najgori da sam oba pogledala već minimalno triput. 

I nisam jedina - filmovi koje ću vam danas predstavit su toliko negledljivo loši da u svijetu imaju kultni status.

Vjerojatno ste za njih već i čuli, lako moguće i od mene jer ne znam začepit o njima, ali ako niste, ili jeste, a niste ih gledali… pogledajte ih, jer je to UMJETNOST koju je velika šteta propustit.

Nakon što ih pogledate, mislim da su moguća samo dva scenarija - ili ćete bit malo razoračarni jer ste izgubili vrijeme na nešto što je loše… ili će vam se otvorit komadić Svemira za koji niste ni znali da postoji. 

Ja sam u ovoj drugoj skupini i svaki dan sam zahvalna što jesam.

Ako uživate u smijanju Krim teamu 2 i ne možete prestat gledat Krv nije voda, vjerujem da ćete bit oduševljeni ovim što slijedi. 

Krenut ću od drugog najdražeg najgoreg. E i kao i prošli put, neće bit spoilera jer i dalje nisam smeće od osobe. 

Birdemic: Shock and terror

“Serious romantic thriller - kaže redatelj koji je stvorio ovo remek-djelo. “Jako šokantno, jako zastrašujuće” - i to kaže. Kaže još nešto o 100 milijuna dolara, ali o tome ćemo malo kasnije. 

Radnja je jednostavna - ptice iz nekog razloga počnu napadat ljude, a mi pratimo grupu mladih ljudi koja se bori za opstanak. 

Za slučaj da iz naslova niste uspjeli naslutit da je film treš, prva scena vam već to “suptilno” javlja ako obratite pozornost na imena glumaca.

Izdvojit ćemo ime “Mona Lisa Moon” - točno ste pretpostavili, stvarno izgleda kao da inače glumi u produkciji “Casting coucha”-  ali tepih.

Drugi hint da film “možda ne valja” - redatelj misli da scene vožnje funkcioniraju tako da moraš prikazat skoro cijeli proces, pa već u prve tri minute filma samo pratimo kako glavni lik čeka na raskrižju, gleda u retrovizor i daje žmigavac kad skreće.

Kad naš protagonist napokon izađe iz auta, slijedi sekvenca hodanja do mjesta na koje ide (da gledatelji ne bi slučajno mislili da se teleportirao iz auta u restoran).

I to ne bilo kakvog hodanja - hodanja koje izgleda kao da je vanzemaljac Guglao “kako hodati kao normalan čovjek” i sad se previše trudi.

Treći hint, ili sedamnaesti - prvi dijalog u restoranu. Ovdje ćete ili odustat, ili shvatit da je ovaj film predivan. 

Btw, bez brige, audio minutu kasnije postane bolji jer su ga valjda prestali snimat Walkmanom. Iznimka su scene na plaži - tamo većinom ne razumijete što likovi pričaju jer prejako puše vjetar (kratko traje i jako je zabavno).

Ako ste u grupi koja želi odustat od filma, ostanite još malo - ako ne zbog mene, onda zbog Mona Lise Moon koja stiže 20-ak minuta kasnije i spektakularna je. Naravno da nije.

Ono što JE spektakularno su “poslovne scene” - neću vam kvarit baš svaki biser koji ćete pronać u filmu, samo ću vam dat malu ideju o onom što vas čeka. 

A čeka vas, između ostalog, vjerojatno najbolja-najgora scena pljeskanja ikad snimljena.

Jer ako ne vidiš da SVATKO plješće, kako ćeš znat da svi plješću? (Slave uspjeh firme, ako vam je stalo).

Čekaju vas i nezaboravni dječji glumci i još nezaboravniji kadrovi iz auta.

Ali ništa - ni vožnja, ni hodanje, ni pljeskanje, ni djeca, ni Mona Lisa Moon - ništa nije spektakularno kao ptice. 

Sad smo na onom dijelu o 100 milijuna dolara - redatelj u jednom intervjuu kaže da film izdaleka izgleda kao “hundred million dollar movie.”

Vrijeme je da upoznate šokantne, zastrašujuće ptice.

Nisu imali budžet za prave, kažu, pa su ih “digitalno animirali” (u Power pointu). I da, tuku ih vješalicama.

Izostavila sam najbolji dio - kad ptice padnu na pod, eksplodiraju. 

I iz nekog razloga zvuče kao avion dok to rade.

Neću vam spoilat zašto ptice napadaju ljude, to je mali šlag na torti ove najbolje-najgore priče… nadam se da ćete pogledat film, ali ako mislite da imate živaca za samo jedan takav, onda Birdemic mora bit samo plan B.

Jer je plan A najbolji plan na svijetu. 

Moj najdraži najgori film već godinama - i ne mogu zamislit da će ikad postojat išta gore - The Room.

Ne “Room” s Brie Larsson, ne ni “The Room” s Olgom Kurylenko. 

THE ROOM koji je napravio jedan, jedini, najjediniji - Tommy Wiesau. 

Otkud da uopće krenem s ovim filmom? Možda od Tommya. Tko je Tommy?

Nitko ne zna. 

Ni otkud je (laže da je iz New Orleansa, a čut ćete da nije), ni koliko ima godina (ja mislim između 40 i 900), ni otkud mu 6 milijuna dolara za film. 

Tommy je glumac koji nikad nigdje nije uspio glumit jer je malo… drugačiji. 

Jedna od najvećih želja mu je bila članstvo u SAG-u (Screen Actors Guild), a kako su ga mogli dobit samo ljudi koji su snimili reklamu za nekog, Tommy je snimio reklamu - za vlastiti dućan s trapericama. Od uspješnog poslovanja tog dućana je i financirao film, kaže.

Nemojte da vas zbuni početak, to je sve dio videa.

To je Tommy Wiesau iz “New Orleansa”, a ova reklama ni približno ne može dočarat koliko je magičan.

Film The Room je prvo napisan kao kazališna predstava (koju nitko nije htio prikazat), nakon toga je postao knjiga od 500 stranica (koju nitko nije htio izdat), pa je Tommy zaključio da jednostavno MORA napravit film - koji će i režirat, producirat i u njemu bit glavni glumac.

Ljubavni film, s daškom trilera. 

Upoznajte glavni lik - Johnnya.

Ako se pitate zašto se lik zove Johnny - iako se vjerojatno ne pitate - Tommy ga je nazvao po Jamesu Deanu. (Pokušali su mu objasnit da James i Johnny nisu isto ime, ali nisu uspjeli).

Za razliku od Birdemica koji je snimljen za 10 tisuća dolara - budžet ovog predivnog sranja je 6 milijuna. Kako je nešto što izgleda kao da je snimljeno u zamjenu za 6 kila mandarina koštalo 6 milijuna dolara? Razloga je nekoliko.

Jedan od dosadnijih razloga je činjenica da je Tommy, umjesto da unajmi opremu za snimanje, KUPIO kamere, što ne radi gotovo nitko, ali već smo naučili da je Tommy poseban 40/900-godišnjak.

Jedan od zanimljivijih razloga je činjenica da nikako nije mogao zapamtit tekst (koji je sam pisao za scene u kojima sam glumi), zbog čega su se scene snimale nenormalno dugo. Kad kažem nenormalno dugo, upoznajte scenu koju su snimali ČETIRI DANA.

Na kraju su morali ponovno snimat audio jer Tommy nije mogao spojit pokrete i riječi.

Ova scena koja se odvija na krovu je, btw, snimana u studiju - mogli su ju snimit na normalnom krovu, ali Tommy je inzistirao da se izgradi fejk studijski krov i potroši još novaca.

Isto vrijedi i za većinu scena u kojima se vidi San Francisco - iako je film sniman tamo, Tommy je za većinu scena grada htio green screen.

Šta da vam još lijepog kažem o filmu?

Glavna glumica je na početku snimanja zapravo bila treća rezerva za glavnu glumicu, ali sve su ubrzo nakon početka snimanja dale otkaz i pobjegle.

Tommy je, btw, na castingu inzistirao da se svaka žena ljubi s njim, da provjeri jel ima kemije ili ne. Sad je idealno vrijeme da čujete kako se Tommy smije. 

Zbog stalnih otkaza na setu koji su prolongirali vrijeme snimanja i stvarali dodatne troškove, u filmu se pojavljuje i hrpa likova koji kasnije samo nestanu i nikad nije objašnjeno zašto su se ikad uopće pojavili. 

Puno je stvari koje se samo usput pojave i nikad se više ne spomenu, tipa usputna scena seksa dvoje likova koji su manje-više nepostojeći kasnije.

To, btw, nije ni u top 3 najneugodnije scene seksa u filmu.

Ni u top 3 najneugodnije scene generalno. 

Dijalozi su… a čuli ste već, ali ovo ne mogu izostavit.

Ovo nije uvod u priču o raku koja značajno utječe na radnju, nego je samo usputni chit-chat između mame i kćeri jer Tommy misli da žene tako pričaju - jer Tommy vjerojatno rijetko priča sa ženama (van castinga).

Kraj je jedan od najboljih krajeva ičega ikad, neću vam spoilat, ali reći ću da nije onakav kakvog je Tommy stvarno htio. 

U scenariju na kraju piše (pročitajte Tommyevim glasom za bolji efekt): “Also, maybe Johnny is vampire.” 

Srećom (ili nesrećom), nije se dogodilo.

Ali dogodilo se sve ostalo, zbog čega je ovaj film postao institucija. 

U prva dva tjedna prikazivanja, zaradio je 1800 dolara. (I dalje bolji uspjeh od Ljeta na Savi).

Većina ljudi je htjela povrat novca, ali postojala je mala grupa entuzijasta koji su ga gledali skoro svaki dan jer nisu mogli prestat.  Fasciniralo ih je sve - od užasne radnje i dijaloga do činjenice da je Tommy set dnevne sobe uredio okvirima iz supermaketa u kojima su bile stock-fotografije žlica. 

Kad je film povučen iz kina, javili su se Tommyu mailom i zahvalili što je snimio takvo spektakularno smeće. Tommy je to shvatio kao znak da ljudi žele da se film vrati pa je zakupio kino za još jedno, zadnje prikazivanje.

Rasprodalo se.

Sljedeći mjesec opet.

I opet. 

I opet. 

Sedamnaest godina kasnije, u cijelom svijetu se održavaju ponoćne predstave The Room-a i jako je teško doć do karte. U kino se nose žlice koje se bacaju na platno za vrijeme scene u kojoj se vide stock-žlica okviri. Hollywoodske zvijezde na kućnim druženjima gledaju The Room - James Franco je prije par godina o njemu snimio i film u kojem je pokušao utjelovit Tommya Wiesaua (što je manje-više nemoguće). 

Film je potpuno, potpuno smeće i sve u njemu je krivo - i upravo zbog toga je apsolutno besprijekoran.

Teško je objasnit kakve osjećaje The Room izaziva u meni, ali zapravo stanu u jednu sliku. 

Prije par godina sam provela 3 tjedna u Americi - LA, Las Vegas, izlet u Meksiko, San Diego, svadba na prekrasnom ranču na Havajima, San Francisco… i sve je to bilo lijepo, ali uvjerljivo najsretniji trenutak je bio kad sam u San Franciscu slučajno naišla na Street fashions USA - dućan u kojem je Tommy jednom davno prodavao traperice. 

Nadam se da ćete pogledat oba filma, a ako nećete, barem si dopustite mogućnost da se zaljubite u The Room.

Toliko je loš da ćete brisat suze ručnikom.

Btw, nemojte zaboravit pitalicu s početka - koliko često mijenjate ručnike?

Odgovorite mi u komentaru na Fejsu ili Instagramu, želim znat jesam li prljava prljavica ili samo normalna osoba.