U mom kvartu već se mjesec dana ruši jedna zgrada. Dizalica s bušilicom osam sati dnevno ruši ostatke nekadašnje „Domaće tvornice rublja (DTR-a)“ koja je izgrađena još davne 1914. godine. Kako svaki dan prolazim pored radova na putu za vrtić pa već i moje curice znaju da u toj zgradi nitko ne živi, promatram i sama kako nam pred očima nestaje povijest. Ništa ne bi bilo čudno, stare zgrade ruše se svuda svakodnevno, a nove zgrade niču kao voćke poslije kiše, da baš svaki put kad prolazim ne vidim grupicu ljudi kako u tišini promatra to nestajanje. Kao hipnotizirani stoje i gledaju u urušavanje zgrade. I priznajem, ima nešto fascinantno u rušilačkoj snazi čovjeka pa i meni svaki put pobjegne pogled na tu divovsku dizalicu koja razbija zidove uz prasak, ali me zapravo cijela scena podsjeća na nešto drugo.

Ne stojimo li svi već tako neko vrijeme, hipnotizirani i nijemi pred raspadom svega na što smo navikli?  I ne mislim pritom na mjere vezane uz korona virus koje su nas vezale za onu staru „kuća-pos'o-kuća-pos'o“, koja je svoj puni značaj dobila tek sada, već i na opću malodušnost koja nas je sve obuzela. Imate li i vi osjećaj da su promjene tolike da pod njihovim naletom ne stignemo ni zaustaviti dah, a već se utapamo u sljedećem tsunamiju? Ljudi oko nas umiru svakodnevno, to je sad i svim nevjernim Tomama valjda jasno, virus je toliko zarazan da su mnogi s njim izgubili bitku, a ostali čekaju da vide kako će taj rat završiti. Bake i djedove nismo vidjeli više od pola godine, pošteno se zabavili s društvom nismo od prošle proslave Nove godine, pune plaće mnogi nisu primili već godinu dana i nekako egzistiraju na Vladinim mjerama dok i taj balon ne pukne u jednom trenutku.

Unatoč tomu, kad se pojavilo svjetlo na kraju tunela u obliku cjepiva koje bi cijelom svijetu moglo skratiti muke, više od polovice građana nije sigurno bi li se cijepilo. I ok, razumijem sve strahove, nedoumice, pitanja, neznanje i opsjednutost teorijama zavjere, ali imam ozbiljnih problema sa shvaćanjem onih koji ne žele da ova noćna mora završi. Nedavno sam radila mini anketu na svom Instagram profilu na kojem me prati pedeset tisuća ljudi. Uglavnom su to žene (80%) u dobi od 30 do 55 godina. U anketi je sudjelovalo 2000 pratitelja, a s razlozima zašto se ne bi cijepili javilo se njih tisuću.

Naravno da ovi rezultati nisu reprezentativni niti se mogu primijeniti za bilo kakvu ozbiljnu analizu pa ih tako i neću tretirati, već više kao fenomenološki problem. Objašnjenja zašto se ne bi cijepili različita su, od onih zbog straha od posljedica i nuspojava cjepiva preko onih koji boluju od nekih alergija i drugih bolesti pa do onih koji još uvijek sumnjaju da je korona izmišljena i neopasna bolest.

Naravno da ima i okorjelih antivaxxera koji tvrde da se cjepivo protiv korone radi od abortirane djece, što je više puta proglašeno kao lažna vijest. Ipak, čini mi se da je ono što je  zajedničko svima,  strah i nepovjerenje. Nepovjerenje prema Stožeru, liječnicima, Vladi i političarima. Je li moguće da je cjepivo proizvedeno tako brzo? Zašto za ostala cjepiva treba puno više kliničkih studija? Je li cjepivo uopće djelotvorno? I koje su sve moguće nuspojave? Pitanja koja su potpuno legitimna i ne postoje jednoznačni odgovori na sve njih. U svakom slučaju, je li nešto sigurno za upotrebu, ne odlučuje baka Mara, ni ja, niti vjerojatno vi. Trenutno Europska agencija za lijekove strogo kontrolira što i kako izlazi na tržište. Ako ćemo precizno točno, upravo zato se još uvijek u nekim zemljama i čeka na dopuštenje da cijepljenje krene.

Ako sve bude prema planu, prvo će se cijepiti najugroženiji, stariji u domovima i svojim kućama, zatim zdravstveno osoblje, a tek onda svi mi drugi. Iz perspektive relativno mlade i zdrave žene koja se bavi sportom i trudi se hraniti zdravo, nisam sigurno prva koja bih se treba bojati korone. Ali bojim je se, zbog svojih roditelja, susjeda, liječnika, učitelja i svih onih divnih ljudi koji me okružuju, a koji su zbog ovog ili onog razloga ugroženi. Ne radi se ovdje o meni, radi se o njima. Egocentričnost i sebičnost postali su imperativ 21. stoljeća,  ali pokušajmo jednom ne promatrati svijet samo kroz svoje naočale. Ako nas je nečemu 2020. naučila onda je to činjenica da ne živimo u svom mjehuriću već pod društvenim ugovorom i da ponašanje svakog od nas utječe na druge. Trideset nezavisnih znanstvenika iz Hrvatske i inozemstva potpisali su pismo u kojem objašnjavaju sve što vas zanima o ovom cjepivu. Pročitajte ga OVDJE, informirajte se, pa zaključujte.

Za sve katolike koji imaju moralne dvojbe ove retke je jučer potpisalo i objavilo Hrvatsko katoličko liječničko društvo:  

"Možemo čekati jako dugo, a da ne doznamo jesu li sumnje u mRNA cjepivo opravdane, pogotovo ako ga se ne bude primjenjivalo. Pozivanje na „oprez“ gdje su već uključene sve moguće mjere opreza, nije korektno. Pozivanje na čekanje, nije korektno, jer ispada da se apelira da se cijepe drugi, a mi čekamo kako bismo vidjeli njihovu reakciju na cjepivo. No postavlja se pitanje je li to etično?"

Kompletni osvrt na SARS-CoV2 cjepivo možete pročitati na web stranici Hrvatskog katoličkog liječničkog društva.

Ako želite u 2021. godinu ući drugačiji, napraviti nešto etično, učiniti barem jedno dobro djelo za dobrobit svih, neka to bude zaustavljanje ovakvoga života. Ako želite nijemo promatrati rušenje i pad društva kakvog poznajemo, poput one zgrade s početka priče, onda se pripremite na dugo i teško vrijeme pred nama. Kakvi ćemo iz ovoga izaći ovisi samo o nama. 

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva