Naša priča počinje nekako ovako: prvo smo jedno drugom počeli „lajkati“ Instagram. Ja sam joj se prvi javio u DM komentirajući jednu sliku (nebitno što točno, ostavit ćemo kao tajnu, ali nije ništa seksistički što bi svi to prvo pomislili) i to fakat bez nekih flertova, spika, bla, bla, bla. To se pretvorilo u dopisivanje nekih sat, dva i  kažem si: "Došao si na posao, odi raditi, ajde bye", i ona meni bye. Prošao je taj dan, a sutradan o tome nisam uopće razmišljao - sve dok nije stigla nova poruka od nje u 13:25 (da zapamtio sam ovako nebitan podatak): "Hi". I tu je sve počelo.

Počeli smo pričati preko Instagrama, dodali se na Facebook kako bismo mogli pričati preko inboxa (bila je sumnjičava jer na FB-u ima samo prijatelje i obitelj, ali rekao sam da mi može vjerovati, što drugo). Skužili smo da volimo jako puno zajedničkih stvari, tipa biti na plaži kupati se, slušati isti tip glazbe, šopingirati, neke ovako intimne romantične stvari (geste), putovati, slikati prirodu (nebo, zalaske)... Naravno, kao i svi stalkeri pogledao sam sve njezine slike na Instagramu i fesju i svidjelo mi se što vidim. Njezin stil odijevanja, izgled, osmijeh... ona cijela. Predivna Tajlanđanka Phia. Ona se bavi marketingom u prodaju kozmetike i ženske odjeće, a kod njih za takve stvari moraš završiti faks, da ne bi bilo zabune. Koji ona i ima, kao i svoj stan, auto, i sve...

Prvo smo pričali preko glasovnog poziva, a onda smo prešli na video poziv. To se pretvorilo u razgovor svaku večer i svako jutro, svaki slobodan trenutak sam koristio za razgovor s njom, čim bi završilo naše radno vrijeme. Zaključili smo da bi bilo super naći se uživo. Nakon mjesec dana dopisivanja, pala je odluka! Dan posije Uskrsa ove godine odlučio sam otići kod nje i bukirao kartu koja ima polazak za 3 tjedna, a nisam imao niti putovnicu. Ipak, nisam previše razmišljao nego odlučio. Idem! Što bude bit će, računao sam kada bih mogao dobiti godišnji, rezervirao kartu, krenuo u traženje hotela, i onda kad smo već tamo da odemo i na Phuket, pošto ni ona nije nikad bila tamo.

Proveo sam par noći tražeći do 2-3 ujutro hotele i avionske karte, puno toga se moralo organizirati da u slično vrijeme dođemo u Phuket, ali uspio sam. Kad sam joj poslao skeniranu rezervaciju bila je jako oduševljenja i uzbuđena. Tako sam krenuo u akciju „ljubav na drugom kraju planete“, 8500 kilometara daleko. Nekome se ne da otići do drugog kvarta do voljene osobe, nekome nije problem otići ni na drugi kraj planete i to do osobe koju ćeš tek upoznati.

I tako približilo se tjedan dana do kretanja sa aerodroma na moj put života. Da napomenem, prije nisam nikada letio avionom, nikada išao dalje od susjednih zemalja i Češke. A ovaj let je imao presjedanje u Katru. I da, išao sam solo. A sad reakcije roditelja. Mama mi je rekla: „Kaj ser**, kakve gluposti pričaš, jesi ti normalan?“. Kad joj je došlo do glave da stvarno idem, nije pričala sa mnom par dana, tata je rekao da imam dovoljno godina i da sam odredim prioritete. Ipak, rekao sam im da je to moj izbor bez obzira hoće li ga oni podržati ili ne. I tako da skratim, obavio sam sve što sam trebao došao je taj dan, stari me otfurao do aerodroma....pozdrav i let.

Presjedanje je prošlo bez ikakvih problema, u avionu nisam spavao, možda tek 20 minuta, gledao sam filmove. WiFi nisam imao, pa je najveći domet osim filmova bio slikati oblake te brutalan noćni pogled na Dohu koja izgleda kao da je iz budućnosti. Ok, sjeo sam u drugi avion i to je to, 6 i pol sati leta do Bangkoka i do prvog susreta sa svojom uskoro djevojkom.

Dolazim u Bangkok i pomislim to je to a kad ono, gužva....aerodrom velik kao deset zagrebačkih i tamo jedno milijarda ljudi. I hrpa je tu bila problema s papirologijom, te ispunjavanja formulara i svega, a da ne govorim da službenici na aerodromu jako loše pričaju engleski. Počnem ispitivati rendom ljude i konačno uspijem svu tu papirologiju riješiti. I onda sjednem na pod do tih milijardu ljudi i čekam. Sletio sam u Bangkok u 12:30, a dogovorio sam se s Phijom da će me čekati kod ulaza 3. Zbog te silne procedure, uspio sam tamo doći tek u 14.30. Trčim ko sumanut, nema,m Internet i pitam se tko bi me čekao 2 sata. 

Krenem prema čekaonici broj 3 i malo me trema lupi. Što ako je nema, što ako joj se ne svidim, što ako ona izgleda potpuno drugačije, što ako je sa 5 frendica, što ako me potjera u 3 PM jer čeka 3 sata? Polako hodam i zujim i onda je skužim. Moja prva pomisao: „Kako je zgodnija uživo! F**k...A kako sam ja umoran.“ . I da, kasnije kad sam se vratio doma, ispričala mi je što je njoj prošlo kroz glavu kad smo se prvi put vidjeli: „Kako je je**no visok!“. Inače, ja 193, ona 158 haha.Da, ona je najniža cura u mom životu, i uopće ne smeta, dapače jako mi je to simpatično i slatko.

I kažemo si bok, moram priznati da je malo čudno vidjeti tako nekog uživo i početi čavrljati nakon 13-satnog leta i nespavanja i umora sveopćeg. I odemo sjesti, ona je odmah počela pričati. Ja pola toga ne kužim i samo govorim: „What? What? I'm so tired“. 
Nije bilo kao u filmovima da smo skočili jedno na drugo, ljubili se, da nas je zraka sunca kroz stakla obasjala, jbg ljudi, ovo je realnost. Kroz  5 minuta sam se zbrojio i rekao da idemo po taksi da nas odvede u hotel, da pojedem nešto, da se raspakiram i sve to. I moram priznat da je fantastično imati nekog tko je domaći, tko zna jezik i gdje treba ići. Bez brige sam bio. I ona mi je došla i zagrlila me. Jako lijep osjećaj jer sam dobio ono zbog čega sam proputovao sve ove kilometre uz jako puno rizika. Sjeli smo u taksi i ona kaže ime hotela na što se i ona i taksist slože kako je to blizu, samo SAT VREMENA vožnje. Pomislio sam si: što me sve još čeka...

Došli smo u hotel, mene je i dalje pucala neka trema, a i nemam neki običaj odmah se bacit na cure... No, ona me iznenadila i zagrlila i poljubila i rekla „Finally baby, i wanted to see you so much“. Da, znam, ovo je malo filmski, haha.
I tako je krenulo, sve nježnosti. Sve ono što smo si pričali preko telefona i mogu reći da sam bio jako sretna osoba u tim trenucima. Trajanje mogu boravka s njom je bilo 12 noći, od toga 3 noći na Phuketu.

Prvo popodne smo proveli u hotelu, ručali, pričali, izašli smo van oko pola 10 navečer i bilo je tako sparno, toliko da ti se ne izlazi iz hotelske sobe u kojoj je klima. Otišli smo do obližnje trgovine po hranu. Inače na ovakvu ljubaznost u Europi nećete naići, tamo jednostavno nema konobara, kuhara, recepcionara, random osobe u 10 navečer koju pitaš kako doći negdje a da nema osmijeh,stvarno fascinantno.Također jedan od razloga zašto se vraćam ponovo na Tajland.

Ona me vodila po hramovima koji su stvarno impresivni,po gradu, vozili smo se tuk tukom, motorom, taksijem,njenim autom, brodom, čamcem, biciklom i slonom, da,zabavno je sve. S njom je sve zabavno. Vrijeme je stvarno proletjelo. Otišli smo avionom za Phuket, koji smo cijeli prošli s jednim taksistom koji nam je ponudio za određeni novac da nas vozi do svega što je vrijedno vidjeti tamo. I da, zna Hrvatsku samo po Modriću i Šukeru, klasika. Bilo je tu puno zabave, bazen, šetnja, kupanje u moru, smijanje, puštanje lampiona u zrak na njihov blagdan (posvećen Budi), obilaženje još hramova, penjanje kod Kipa Velikog Bude koji je stvarno velik i pogled na Phuket, koji bih preporučio svakome kao turističku destinaciju.

Pokušali smo što više toga iskusiti u tih 12 noći, vrijeme je prebrzo prošlo, došlo je tako vrijeme i za odlazak Koji je pogađaš, bio jako emotivan, jer smo se u tih 12 dana zbližili... Jako smo brzo kliknuli i dobili neke emocije koje se inače malo dulje razvijaju. I da, sve je bilo divno, krasno, sretno, a onda me je dočekao let od također 13 sati nazad bez moje cure, povratak u realnost, povratak na posao...Tako je ovo bilo užasno i to je jedan od razloga zašto u većini slučajeva veze na daljinu ne funkcioniraju. Poljubili smo se,izgrlili,poručio sam joj da me čeka, da ću sve učiniti da se opet vidimo.

I tako vratio sam se u Zagreb, ne baš sretan tom činjenicom. I dalje smo se nastavili dopisivati, zvati, gledati preko video calla i odlučili da se moramo opet vidjeti Ali, ovaj puta će ona doći u HR. Da ne objašnjavam sad što sve moraš učiniti kada ti netko iza tako daleke zemlje dolazi u posjet, toliko birokracije. Krenuo sam odmah u akciju i uspjeli smo srediti i sve moje i njezine strane papire poslati u vizni centar. I onda čekati minimalno dva tjedna da ti jave je li viza odobrena. I bila je! Veselje, euforija i uzbuđenost. Inače, moja draga mi uskoro dolazi i živjet ćemo mjesec dana zajedno, ne mogu opisati koliko sam sretan! O ostatku ove sage ćeš možda uskoro čitati...