Na dan rastave suprugu je napisala pismo: "Ne bismo li ovaj nered trebali završiti ujedinjeni?"
- Tijekom razvoda braka prisutne su samo iskrene riječi - kakve god one bile
- Sarah Talbert je suprugu na dan razvoda napisala pismo, a ovim je potezom iznenadila sve oko sebe
- "Nije sve bilo loše. Početak i kraj je bio kao vatromet, a sredina je bilo vrijeme smiraja"
Na dan svoga razvoda Sarah Talbert je svome bivšem suprugu napisala pismo koje je prenio MSN, a to nije potez koji bi učinila većina žena. Ispunila ga je lijepim sjećanjima, ali se prisjetila i prekršenih obećanja.
Zahtjev za razvod braka podnosila je sama jer njezin suprug nije bio tamo. Iako je ona bila ta koja je željela okončati njihov brak, vrijeme provedeno u njemu nije joj ostalo u ružnom sjećanju.
"Ovo sam jutro ušetala na sud i ti nisi bio tamo. Naravno da nisi, zahtjev za razvod braka podnosim sama. Još uvijek gledam oko sebe i pitam se kako ću završiti ovo bez tebe", započela je Sarah svoje pismo.
Ne bismo li ovaj nered trebali završiti ujedinjeni?
Prisjetila se noći prije njihovog vjenčanja koju je s prijateljicama provela bez njega. Nazvala ga je rekavši da se osjeća čudno što tu noć nisu zajedno, a njegov odgovor i danas joj je u sjećanju. "Da sam barem tamo", rekao joj je tada budući suprug.
"Da si barem sada ovdje, na kraju, sa mnom", nastavila je Sarah. "Ne bismo li se trebali držati za ruke pred sucem govoreći da smo pokušali, ali je završilo eksplozijom? Ne bismo li ovaj nered trebali završiti ujedinjeni? Dok smo bili u braku stajali smo jedno ispred drugog ujedinjeni u obećanjima koje si nismo mogli održati. Izgovorili smo riječi u onoj ogromnoj zgradi kraj naših prijatelja i obitelji koje su odzvanjale unutar zidova, ali nikamo nisu dospjele", napisala je.
Posljednji dan njezinog braka posebno je se dojmio. "Ne bismo li sada trebali biti na sudu zajedno i izgovarati riječi koje znamo da su istinite? Riječi bi bile teže, ali i više bismo o njima razmišljali. Utkale bi se u zidove, crveni tepih i u našu kožu jer to bi bile iskrene riječi."
Umjesto toga, Sarah je sjedila ispred sudnice i gledala u druge ljude koji su čekali da pred sudom priznaju da su prekršili svoja obećanja. Svi su izgledali slomljeno i potpuno drugačije nego na dan kad su mislili da donose pravu odluku.
Crna haljina, kao za sprovod
"Ti si na naš dan vjenčanja izgledao sigurno. Savršeno sretan. Tvoja topla ruka držala je moju, a tvoje oči napunile su se suzama. Rekao si mi da sam tako lijepa. Danas bi mi pak rekao "draga, izgledala si i bolje", pisala je Sarah na dan svoje rastave kad je podsvjesno obukla crnu haljinu za sprovod.
"Nije sve bilo loše. Početak i kraj je bio kao vatromet, a sredina je bilo vrijeme smiraja. Hoćemo li se sjećati tog vremena sad kad smo na kraju i sve je u pepelu? Sve je eksplodiralo i sad nema povratka. Oboje znamo da je naš brak gotov."
Žena koja ih je vjenčala, prisjetila se Sarah, nosila je svjetloplavu haljinu i zagrlila ih. Sutkinja koja je potpisala njihov razvod bila je odjevena u sivo i bezlično odijelo. "Želim joj reći da sam tvoja žena jer ću sada tako zadnji put biti oslovljena. Grlo mi se steže jer mi govori da joj je drago da su naša djeca zbrinuta. Pet godina braka i dvoje djece. Treptaj oka."
"Izlazim iz zgrade i želim da si ovdje. Ne da ti kažem gdje si sve pogriješio ili kako si mogao pokušati spasiti naš brak. Želim ti zahvaliti što si bio moj suprug barem za to kratko vrijeme. Ali, ti nisi ovdje."