Crvenu kosu ima tek 1-2 posto ljudi od cjelokupne svjetske populacije, pa je to čini najrjeđom bojom kose. Najčešće se javlja u zemljama sjeverne i zapadne Europe (od 2-6 posto). Crvenokose osobe imaju rijetku mutaciju gena MC1R – što dovodi do drugačije boje kose, koja pak varira od narančaste pa do svijetlosmeđe. Osim toga, crvenokose imaju često pjege, svjetliji ten i boju očiju, te su osjetljivije na sunce. 

Danas se riđokosi najčešće povezuju sa Škotima gdje je 13% populacije crvenokoso, te Ircima (10%), a također je i nešto veći postotak riđih Engleza, a onda slijede ostale nacije u manjim postocima. U nekim kulturama su kroz povijest crvenokose osobe bile meta progona, optuživane za razna natprirodna zlodjela, pa čak mučene, spaljivane, ubijene (možda znaš onu staru izreku: „Crvenog vraga ni prek' praga!“)… 

U nekim kulturama bile su cjenjenije (primjerice, crvenokosi robovi u starom Rimu imali su veću cijenu), a vlada(lo) mišljenje da imaju snažniju seksualnu energiju. Također je zanimljivo da crvenokose osobe imaju slabiju toleranciju na bol, pa neki stručnjaci čak smatraju kako se riđokosim osobama treba dati jača doza anestezije kod nekih lakših medicinskih zahvata. 

Nedavno se u jednom istraživanju po prvi puta došlo do indicije zašto neki ljudi izgledaju mlađe od drugih. Tajna dugotrajne mladosti, prema istraživanju Sveučilišta Rotterdam, povezana je s genom MC1R koji je u tijelu zaslužan za crvenu kosu i svijetlu put. 

Do te nove spoznaje došlo je nakon ispitivanja 2700 starijih ljudi po različitim kriterijima poput tona kože, oblika lica, broja i dubine bora… Osobe koje su nosile u sebi spomenuti gen, djelovale su otprilike dvije godine mlađe. Naravno da riđokose osobe neće ostati vječno mlade, ali majka priroda nagradila ih je sa dvije godine produljene mladosti – i to je već nešto! A mi ostali možemo se samo nadati da će znanstvenici uspjeti smućkati nešto što ćemo moći konkretno iskoristiti…