Prije otprilike 6 godina bila sam sretno zaljubljena, i ono što bi danas svakako percipirala - debela. Natukla sam nekih 8 kilograma bez da sam trepnula jer sam previše uživala u blagodatima zajedničkih izjedanja grickalica i junk fooda, koji su ionako dovoljno zarazni sami po sebi, a posebice kad si toliko sretan da ne razmišljaš o ničem drugom osim vas dvoje (a komotno sam mogla i o salu koje se idealno, u vrijeme ljeta, pretvaralo u šlaufić s kojim se ne bih mogla utopiti). Breaking point s tom mojom težinom došao je nekoliko mjeseci kasnije kad je ta ista veza upala u probleme i kada sam naglo počela gubiti kile - štoviše, topiti centimetre. Umjesto 10, čistom tugom skinula sam čak 12 kg i bila vrlo mršava, ali subjektivno sam si izgledala baš predobro. Ono što je poanta jest da ni tada nisam bila potpuno zadovoljna svojim izgledom. Uvijek tu ima nekakvih "porihtavanja" i zapeglavanja simo-tamo. 

Ni ovo ljeto si nisam bila neki avion jer sam samo papala pa se sve brzo vratilo #firstworldproblems

Nedavno sam na miss7 (majke mi, čitam teme drugih curki) pročitala istraživanje o tome kako je dovoljno 15 minuta gledanja u slike manekenki i sličnih, Photoshopom dorađenih slika da nam se iskrivi pogledu na vlastito tijelo. Mislim si, već skoro osam godina bavim se modom i beautyjem, koliko sam se takvih fotografija i kampanja negledala, čudo je što u međuvremenu nisam dobila kakav ozbiljniji poremećaj od ovog bezmozgenesa od kojega patim danas. Koliko je to suludo?!

Jasno mi je da su standardi ljepote nešto što je nametnulo društvo, što modna industrija, a danas i društvene mreže, ali da smo toliko otuđene od činjenice da ta tijela najčešće nisu stvarna, već su tako uređena ne bi li spadala u okvire "društveno" prihvatljivog tijela i svejedno se okrećemo, k'o češnjakom na vampire, same na sebe? Jedino gore od toga su mi muškarci koji svoje žene tjeraju na mijenjanje figure rigoroznim treninzima ili plastičnim operacijama - mislim to su low-lifes kakvih nema, ali srećom, oni nam ovaj put nisu tema (oni će već izgorjeti u nekom od krugova pakla).

O summer bodyju smo već pričali!

Tema dana je: zašto smo same sebi uvijek debele? Zašto ni u jednom trenutku svog bitka prosječna žena (ali fakat, ne tvrdim da su baš sve ovakve, ali evo, ove oko mene jesu) ne može zaključiti da se osjeća uistinu dobro u svojoj koži? Apsolutno obožavam što se nikad kao dosad nije propagirala stvarna ljepota, što je ženama baš došlo k'o budali šamar nakon tih neostvarivih tjelesnih ideala koje nameću starlete (recimo Kardashianke), koje se baziraju na tome da tijelo uvelike mijenjaš nožem, a ne prehranom ili čučnjevima (mislim, nitko nije ružan, samo je siromašan.) Kako većina kaže. Daleko mi je najbolja Kylie koja tvrdi da su joj sise narasle jer ih je mazala kremom, što mi je nekako u rangu Indire koja je jednom izjavila da su joj cicke narasle jer ih je muž masirao (samo što se Indira za razliku od ove, ipak dobro zezala). Nema ništa loše u tome da si ih napravila, dapače, ali daj i zbog sebe i zbog drugih reci "da, brate, jesam!". Istovremeno, dizat ćemo Rihannu koja se udebljala u nebesa, ali ćemo na Luciju Lugomer reći "Isuse, kako je debela!", a na Kristinu Šalinović "ova ziher povraća nakon ćevapa"; nije da smo samo lude, nego i licemjerne.

Ned'o bog većeg zla.

Zabrinjava me količina samokritike koju čujem oko sebe. Ne znam je li činjenica da se o svojim kompleksima napokon otvoreno progovara ono što je loše, ili ono što je dobro. Napokon se suočavamo s nečim što je, vjerujem, duboko ukorijenjeno u svakoj osobi samo što se neki s tim nose bolje, a neki lošije, no s druge strane konstantno nadolijevamo ulje na vatru tj. na negativnu atmosferu koja se tim pričama uopće stvara. Vjerujem da je uvelike ključ u rješavanju ovakvih problema rad žena za žene; podržavanje, ljubav i pozitiva, i prije svega spuštanje u zemlju baš svakog idiota koji se natandrčio na neku, jer je po njemu, ima previše il' premalo. Koga boli ku*** za njega anyway?

Kinda, je l'.

Ima li tu, u globalu, lijeka? Prije svega, vjerujem da leži u slaganju svojih unutarnjih kockica, prije nego li vanjskih. A i vježbanje je uvijek tu ne samo kao način dovođenja u red fizičkog dijela sebe, već i kao ispuhivanje onog mentalnog. Tek kad smo zadovoljne svojim životom, počet ćemo i svoje tijelo gledati na drugačiji način. Različitosti su lijepe i nešto su što bi trebali slaviti. Eto ti opet ta Rihanna ako mi ne vjeruješ - možeš izgledati i osjećati se dobro bilo da si buhtlica ili štapić. It's all good in the hood.